SANJA NIKČEVIĆ PREPORUČUJE

Mark S. Germain, Posljednja Freudeova seansa, redatelj Marko Torjanac, Kazalište Planet Art, Zagreb, 2016.

freud1_gallerylarge

Najnovija predstava kazališta Planet Art (malo kazalište bez scene koje gostuje po cijeloj Hrvatskoj) neobična je po svojoj temi. U toj se predstavi govori o Bogu, ali za razliku od većine predstava ne pokušava samo jednostrano ocrniti Crkvu, svećenike, Boga, vjeru. Ovdje imamo dva ozbiljna lika od kojih jedan (Sigmund Freud) ne vjeruje u Boga i napada ga, ali drugi (C. S. Lewis) vjeruje i svoju vjeru brani. Tekst je napisao američki pisac Mark S. Germain poznat po djelima takozvane afirmativne američke drame, one koja vjeruje da je moguće ostvariti američki san, odnosno da u svijetu ima i pozitivnih primjera koji zaslužuju biti na sceni. Mark S. Germain zamislio je susret Sigmunda Freuda i C. S. Lewisa u predstavi Posljednja Freudeova seansa, i to na dramatičan dan napada Hitlera na Poljsku 1. rujna 1939. Na sceni se tako nalazi Freudov ured u Cambridgeu prepun knjiga ali i kipova različitih božanstava, u koji na poziv dolazi Lewis, njih dvojica slušaju radio i vijesti o napadu Hitlera, čekaju da prođe zračna uzbuna i razgovaraju o – Bogu.

Mogući susret Freuda i Lewisa

Freud i Lewis su doista istovremeno predavali u Cambridgeu. Sigmund Freud je osnivač psihoanalize, Židov koji je pobjegao iz Austrije u Englesku pred nadolazećim nacizmom. U to je vrijeme bio teško je bolestan jer je zbog raka ustiju trpio snažne bolove i ubrzo je umro, a ostala je sumnja da si je oduzeo život. Njihov zamišljeni susret je moguć, a pisac zamišlja da je Freud pred smrt pozvao Lewisa na razgovor o Bogu da vidi zašto je jedan izrazito pametan, obrazovan, inteligentan i priznat čovjek „iz čista mira“ postao vjernik! Lewis, nama danas najpoznatiji po Narnijskim kronikama, bio je cijenjen kao osoba (teško ranjen u I. svjetskom ratu, domoljub, ljubazan i dobar s drugima) i ugledan sveučilišni profesor, Tolkienov prijatelj i obraćenik, odnosno osoba koja je pronašla živu vjeru u Isusa Krista.

Predstavu sam gledala dva puta, toliko me zaintrigirala. Prvo mi je bio kazališni užitak. Scenografija koja prikazuje realističku ured i stvara iluziju Freudova polumračnog ureda. Na sceni odlični glumci u redateljski fino vođenom duelu. Prpošni i optimistični mladi Lewis Franje Dijaka zaljubljen u život i ljubav Isusa Krista zbog koje nas je otkupio. Uz njega je izuzetnu glumačku kreaciju napravio Marko Torjanac kao Freud. Istovremeno i ciničan, i duhovit, i sarkastičan, i inteligentan, a onda odjednom odigra silnu bol zbog bolesti (zbog raka ustiju Freudu su operirali pola vilice, a i drugi dio je trunio) koja mu stišava glas ili njegovu psihičku bol jer se lomi u nekim trenucima. Naime, to je bio ozbiljan dvoboj u kojem su na kraju izvlačili i teško oružje, npr. oko vlastitih privatnih života. Ispostavilo se da je Freud kao zagovornik slobodne ljubavi u braku s jednom ženom cijeli život, ali je i izuzetno posesivan, gotovo destruktivan prema kćeri, dok se Lewisu insinuirala veza s majkom njegova prijatelja zbog koje osjeća krivnju.

Rasprava koja se vodila preda mnom bila mi je pravo osvježenje. Umorna sam od „pljuvanja“ i vrijeđanja. Čim mi tekst na Faceu, novinama, televiziji započne s nekom uvredom ja preskačem, okrećem stranicu, gasim bez obzira na to slažem li se s mišljenjem ili ne. Uvreda je emotivna pljuska za kojom se poseže kad se nema argumenata i to je nešto što nas je tako zapljusnulo sa svih strana tako da se više ljudi i ne trude naći argumente, samo vrijeđaju! Što je najgore, krug uvreda se neprestano širi jer uvrede jednog izazivaju pohvale drugih koji tako misle, odnosno nove uvrede onih koji ne misle tako. U ovoj predstavi se  raspravlja na drugi način, ozbiljno i uvažavajući onog drugog. Negativno mišljenje može biti izrečeno cinično i duhovito, ali ne vrijeđa nego otvara raspravu. Zato mi je bilo osvježenje, slušati i gledati kako dva pametna čovjeka razgovaraju o nečem ozbiljnom i važnom.

Problem ili argumenti obrane Boga

No, i nakon drugog gledanja nisam riješila problem, zbog čega sam čitala tekst i na hrvatskom i na engleskom (da vidim da se nešto nije izgubilo u  prijevodu), a to je argumentacija Lewisa u obrani Boga. Freud je gorljivi ateist (kako sam kaže, dva puta je izgubio vjeru: zbog oca židovstvo, zbog dadilje kršćanstvo) i cijela njegova teorija se temelji na tvrdnji da čovjeka pokreće nezadovoljena žudnja koju potiskuje u podsvijest, dok svijest oblikuje prema zahtjevima okoline u kojoj nam se nameću figure autoriteta – Boga, oca – koje mi slušamo da bismo „zaslužili“ njihovu ljubav. Iz nezadovoljenosti naših žudnji i želja proizlaze i poremećaji ličnosti i bolesti, ali i „fantazije“, odnosno bjegovi poput vjere ili religije. Religija je tako, za Freuda, istovremeno i represivna i eskapistička, a u svakom slučaju odlika slabih umova. Zato mu je zanimljiv Lewis koji očito nije slab um, a javni je vjernik. U drami gledajući smrt u oči, Freud postavlja Lewisu sva opća pitanja o Bogu, prolazi temu po temu: o smislu i/ili razlogu postojanja patnje, razaranja, rata (zato se i zbiva na dan napada Hitlera na Poljsku), o ljudskoj slobodi i strahu, o Crkvi kao instituciji, o liku Boga oca koji nam brani sve užitke, o susretu s Bogom i razlogu obraćenja/vjerovanja, o pravu na vlastitu smrt itd…

Od Narnije do raja i natrag

Odgovori Lewisa su slabiji od očekivanog jer mi je Lewis jedan od meni važnih duhovnih autora koji zna dotaknuti čovjeka pisanjem. Osim Narnijskih kronika (fantasy knjige gdje djeca uđu u ormar i izađu u fantastičnom svijetu u kojem se lav žrtvuje za druge) napisao je dvije knjige koje svakom preporučujem. Jednu silno duhovitu: Pisma starijeg đavla mlađem (Verbum, Split, 2006.) u kojem stariji đavao savjetuje mlađeg kako da uništi ljudsku dušu koja mu je povjerena. Knjiga je smiješna dok se ne prepoznaš: ja sam čitajući je odjednom prepoznala svoje probleme s prelaskom u drugu župu i privikavanjem na novu. Druga njegova knjiga je Velika rastava. Fantastična pripovijest o raju i paklu (Verbum, Split, 2011.) gdje govori o čistilištu i tome kako duše mogu otići u raj ako se odreknu grijeha koji ih veže uz neki porok i/ili neku muku, ali većina prikazanih duša to ne mogu napraviti. Čitam ja kako su duše zarobljene u oholosti, pohlepi, ljubomori, mržnji i čudim se kako su ljudi vezani za nešto što svi znamo da je loše kad dođe slikar koji razgovara sa svojim anđelom. Kad shvati da će, ako ode u raj, njegov rad biti zaboravljen, zaključi da mora još malo pričekati i napisati manifest. Nije se mogao odreći slave, a ja shvatim da bih i ja odbila anđela jer moram napisati još barem tri knjige i objasniti ljudima kako je to s kazalištem!

Zato mi je bilo neobično da taj isti Lewis, koji piše tako duhovno poticajno, u drami na pitanje zašto vjeruje i kada je spoznao Boga, ispriča kako je krenuo jedan dan na motorkotaču s bratom i dok su stigli on je shvatio da ima Isusa Krista. Kad mu Freud dobaci grijeh Crkve prema Galileu i odnos prema znanosti, Lewis odgovori: Ne može grijeh Crkve zanijekati Krista. To je točno, ali bilo bi možda važno reći da to i nije grijeh Crkve. Crkva je oduvijek osnivala sveučilišta, pa i ono na kojem se sada nalaze (Cambridge kao drugo englesko sveučilište, a osnovala je i prvo – Oxford!), svećenici su bili znanstvenici koju su ne samo pisali znanstvene knjige, istraživali i otkrivali prirodne zakone nego i bili pokretači nekih novih znanosti! Možda bi bilo važno reći da je priča oko Galilea malo drugačija od one koja se stalno spominje i koja nam je u drami samo tako lakonski dobačena kao krivnja. Papa je tražio da Galileo svoju teoriju naučava kao teoriju a ne Istinu dok je ne uspije dokazati. U to vrijeme Galileo nije mogao dokazati pa je Papa bio u pravu. Kasnije se teorija dokazala i prihvatila.

Takvi, vrlo konkretni, jasni i razumljivi argumenti, pišu u knjizi Thomasa E. Woodsa Kako je Katolička Crkva izgradila zapadnu civilizaciju (Teovizija, Zagreb, 2009.), knjizi Hilairea Belloca Stari i novi neprijatelji Katoličke Crkve (Naklada Benedikta, Zagreb, 2012.) i knjizi  Karla Keatinga Što katolici doista vjeruju – 52 odgovora na uobičajena pogrešna shvaćanja o katoličkoj vjeri (Verbum, Split 2011.). Ove tri knjige svakako preporučujem jer vrlo pregledno i sažeto objašnjavaju većinu napada protiv vjere i Crkve, većinu zabluda i krivih interpretacija. Mogu biti korisne ako se slične rasprave dogode u vašim životima, ali ih preporučujem i za osobno čitanje i razmišljanje.

Naime, vrlina ove predstave je (osim kazališnog umijeća) da je mogući poticaj svakome tko gleda da razmisli o svojim argumentima i svojem odnosu s Bogom. Zašto vjerujem (kako bi to rekla jedna emisija na Katoličkom radiju koja ide subotom i u kojoj ljudi svjedoče o svojoj vjeri), kada sam ja susreo Boga, kako ja rješavam teška pitanja odnosa s Bogom i svijetom (poput patnje i nepravde), kako ja rješavam nesavršenost institucija i ljudi, pa i Crkve i svećenika… I ne zaboravimo da je njezina vrlina i, kako rekoh, otvaranje ozbiljne teme i ozbiljnog razgovara o Bogu na profesionalnoj kazališnoj sceni koja na taj način ne govori već gotovo stotinu godina. Budući da mi koji predstave gledamo imamo potrebu i za takvim temama i takvim pristupom, ja bih je najradije i treći put gledala. I zato je svesrdno preporučujem.

Sanja Nikčević | Bitno.net

Share.

Comments are closed.