SANJA NIKČEVIĆ PREPORUČUJE
Mark S. Germain, Posljednja Freudeova seansa, redatelj Marko Torjanac, Kazalište Planet Art, Zagreb, 2016.
Najnovija predstava kazališta Planet Art (malo kazalište bez scene koje gostuje po cijeloj Hrvatskoj) neobična je po svojoj temi. U toj se predstavi govori o Bogu, ali za razliku od većine predstava ne pokušava samo jednostrano ocrniti Crkvu, svećenike, Boga, vjeru. Ovdje imamo dva ozbiljna lika od kojih jedan (Sigmund Freud) ne vjeruje u Boga i napada ga, ali drugi (C. S. Lewis) vjeruje i svoju vjeru brani. Tekst je napisao američki pisac Mark S. Germain poznat po djelima takozvane afirmativne američke drame, one koja vjeruje da je moguće ostvariti američki san, odnosno da u svijetu ima i pozitivnih primjera koji zaslužuju biti na sceni. Mark S. Germain zamislio je susret Sigmunda Freuda i C. S. Lewisa u predstavi Posljednja Freudeova seansa, i to na dramatičan dan napada Hitlera na Poljsku 1. rujna 1939. Na sceni se tako nalazi Freudov ured u Cambridgeu prepun knjiga ali i kipova različitih božanstava, u koji na poziv dolazi Lewis, njih dvojica slušaju radio i vijesti o napadu Hitlera, čekaju da prođe zračna uzbuna i razgovaraju o – Bogu.
Mogući susret Freuda i Lewisa
Freud i Lewis su doista istovremeno predavali u Cambridgeu. Sigmund Freud je osnivač psihoanalize, Židov koji je pobjegao iz Austrije u Englesku pred nadolazećim nacizmom. U to je vrijeme bio teško je bolestan jer je zbog raka ustiju trpio snažne bolove i ubrzo je umro, a ostala je sumnja da si je oduzeo život. Njihov zamišljeni susret je moguć, a pisac zamišlja da je Freud pred smrt pozvao Lewisa na razgovor o Bogu da vidi zašto je jedan izrazito pametan, obrazovan, inteligentan i priznat čovjek „iz čista mira“ postao vjernik! Lewis, nama danas najpoznatiji po Narnijskim kronikama, bio je cijenjen kao osoba (teško ranjen u I. svjetskom ratu, domoljub, ljubazan i dobar s drugima) i ugledan sveučilišni profesor, Tolkienov prijatelj i obraćenik, odnosno osoba koja je pronašla živu vjeru u Isusa Krista.
Predstavu sam gledala dva puta, toliko me zaintrigirala. Prvo mi je bio kazališni užitak. Scenografija koja prikazuje realističku ured i stvara iluziju Freudova polumračnog ureda. Na sceni odlični glumci u redateljski fino vođenom duelu. Prpošni i optimistični mladi Lewis Franje Dijaka zaljubljen u život i ljubav Isusa Krista zbog koje nas je otkupio. Uz njega je izuzetnu glumačku kreaciju napravio Marko Torjanac kao Freud. Istovremeno i ciničan, i duhovit, i sarkastičan, i inteligentan, a onda odjednom odigra silnu bol zbog bolesti (zbog raka ustiju Freudu su operirali pola vilice, a i drugi dio je trunio) koja mu stišava glas ili njegovu psihičku bol jer se lomi u nekim trenucima. Naime, to je bio ozbiljan dvoboj u kojem su na kraju izvlačili i teško oružje, npr. oko vlastitih privatnih života. Ispostavilo se da je Freud kao zagovornik slobodne ljubavi u braku s jednom ženom cijeli život, ali je i izuzetno posesivan, gotovo destruktivan prema kćeri, dok se Lewisu insinuirala veza s majkom njegova prijatelja zbog koje osjeća krivnju.
Rasprava koja se vodila preda mnom bila mi je pravo osvježenje. Umorna sam od „pljuvanja“ i vrijeđanja. Čim mi tekst na Faceu, novinama, televiziji započne s nekom uvredom ja preskačem, okrećem stranicu, gasim bez obzira na to slažem li se s mišljenjem ili ne. Uvreda je emotivna pljuska za kojom se poseže kad se nema argumenata i to je nešto što nas je tako zapljusnulo sa svih strana tako da se više ljudi i ne trude naći argumente, samo vrijeđaju! Što je najgore, krug uvreda se neprestano širi jer uvrede jednog izazivaju pohvale drugih koji tako misle, odnosno nove uvrede onih koji ne misle tako. U ovoj predstavi se raspravlja na drugi način, ozbiljno i uvažavajući onog drugog. Negativno mišljenje može biti izrečeno cinično i duhovito, ali ne vrijeđa nego otvara raspravu. Zato mi je bilo osvježenje, slušati i gledati kako dva pametna čovjeka razgovaraju o nečem ozbiljnom i važnom.
Problem ili argumenti obrane Boga
No, i nakon drugog gledanja nisam riješila problem, zbog čega sam čitala tekst i na hrvatskom i na engleskom (da vidim da se nešto nije izgubilo u prijevodu), a to je argumentacija Lewisa u obrani Boga. Freud je gorljivi ateist (kako sam kaže, dva puta je izgubio vjeru: zbog oca židovstvo, zbog dadilje kršćanstvo) i cijela njegova teorija se temelji na tvrdnji da čovjeka pokreće nezadovoljena žudnja koju potiskuje u podsvijest, dok svijest oblikuje prema zahtjevima okoline u kojoj nam se nameću figure autoriteta – Boga, oca – koje mi slušamo da bismo „zaslužili“ njihovu ljubav. Iz nezadovoljenosti naših žudnji i želja proizlaze i poremećaji ličnosti i bolesti, ali i „fantazije“, odnosno bjegovi poput vjere ili religije. Religija je tako, za Freuda, istovremeno i represivna i eskapistička, a u svakom slučaju odlika slabih umova. Zato mu je zanimljiv Lewis koji očito nije slab um, a javni je vjernik. U drami gledajući smrt u oči, Freud postavlja Lewisu sva opća pitanja o Bogu, prolazi temu po temu: o smislu i/ili razlogu postojanja patnje, razaranja, rata (zato se i zbiva na dan napada Hitlera na Poljsku), o ljudskoj slobodi i strahu, o Crkvi kao instituciji, o liku Boga oca koji nam brani sve užitke, o susretu s Bogom i razlogu obraćenja/vjerovanja, o pravu na vlastitu smrt itd…
Od Narnije do raja i natrag
Odgovori Lewisa su slabiji od očekivanog jer mi je Lewis jedan od meni važnih duhovnih autora koji zna dotaknuti čovjeka pisanjem. Osim Narnijskih kronika (fantasy knjige gdje djeca uđu u ormar i izađu u fantastičnom svijetu u kojem se lav žrtvuje za druge) napisao je dvije knjige koje svakom preporučujem. Jednu silno duhovitu: Pisma starijeg đavla mlađem (Verbum, Split, 2006.) u kojem stariji đavao savjetuje mlađeg kako da uništi ljudsku dušu koja mu je povjerena. Knjiga je smiješna dok se ne prepoznaš: ja sam čitajući je odjednom prepoznala svoje probleme s prelaskom u drugu župu i privikavanjem na novu. Druga njegova knjiga je Velika rastava. Fantastična pripovijest o raju i paklu (Verbum, Split, 2011.) gdje govori o čistilištu i tome kako duše mogu otići u raj ako se odreknu grijeha koji ih veže uz neki porok i/ili neku muku, ali većina prikazanih duša to ne mogu napraviti. Čitam ja kako su duše zarobljene u oholosti, pohlepi, ljubomori, mržnji i čudim se kako su ljudi vezani za nešto što svi znamo da je loše kad dođe slikar koji razgovara sa svojim anđelom. Kad shvati da će, ako ode u raj, njegov rad biti zaboravljen, zaključi da mora još malo pričekati i napisati manifest. Nije se mogao odreći slave, a ja shvatim da bih i ja odbila anđela jer moram napisati još barem tri knjige i objasniti ljudima kako je to s kazalištem!
Zato mi je bilo neobično da taj isti Lewis, koji piše tako duhovno poticajno, u drami na pitanje zašto vjeruje i kada je spoznao Boga, ispriča kako je krenuo jedan dan na motorkotaču s bratom i dok su stigli on je shvatio da ima Isusa Krista. Kad mu Freud dobaci grijeh Crkve prema Galileu i odnos prema znanosti, Lewis odgovori: Ne može grijeh Crkve zanijekati Krista. To je točno, ali bilo bi možda važno reći da to i nije grijeh Crkve. Crkva je oduvijek osnivala sveučilišta, pa i ono na kojem se sada nalaze (Cambridge kao drugo englesko sveučilište, a osnovala je i prvo – Oxford!), svećenici su bili znanstvenici koju su ne samo pisali znanstvene knjige, istraživali i otkrivali prirodne zakone nego i bili pokretači nekih novih znanosti! Možda bi bilo važno reći da je priča oko Galilea malo drugačija od one koja se stalno spominje i koja nam je u drami samo tako lakonski dobačena kao krivnja. Papa je tražio da Galileo svoju teoriju naučava kao teoriju a ne Istinu dok je ne uspije dokazati. U to vrijeme Galileo nije mogao dokazati pa je Papa bio u pravu. Kasnije se teorija dokazala i prihvatila.
Takvi, vrlo konkretni, jasni i razumljivi argumenti, pišu u knjizi Thomasa E. Woodsa Kako je Katolička Crkva izgradila zapadnu civilizaciju (Teovizija, Zagreb, 2009.), knjizi Hilairea Belloca Stari i novi neprijatelji Katoličke Crkve (Naklada Benedikta, Zagreb, 2012.) i knjizi Karla Keatinga Što katolici doista vjeruju – 52 odgovora na uobičajena pogrešna shvaćanja o katoličkoj vjeri (Verbum, Split 2011.). Ove tri knjige svakako preporučujem jer vrlo pregledno i sažeto objašnjavaju većinu napada protiv vjere i Crkve, većinu zabluda i krivih interpretacija. Mogu biti korisne ako se slične rasprave dogode u vašim životima, ali ih preporučujem i za osobno čitanje i razmišljanje.
Naime, vrlina ove predstave je (osim kazališnog umijeća) da je mogući poticaj svakome tko gleda da razmisli o svojim argumentima i svojem odnosu s Bogom. Zašto vjerujem (kako bi to rekla jedna emisija na Katoličkom radiju koja ide subotom i u kojoj ljudi svjedoče o svojoj vjeri), kada sam ja susreo Boga, kako ja rješavam teška pitanja odnosa s Bogom i svijetom (poput patnje i nepravde), kako ja rješavam nesavršenost institucija i ljudi, pa i Crkve i svećenika… I ne zaboravimo da je njezina vrlina i, kako rekoh, otvaranje ozbiljne teme i ozbiljnog razgovara o Bogu na profesionalnoj kazališnoj sceni koja na taj način ne govori već gotovo stotinu godina. Budući da mi koji predstave gledamo imamo potrebu i za takvim temama i takvim pristupom, ja bih je najradije i treći put gledala. I zato je svesrdno preporučujem.
Sanja Nikčević | Bitno.net