KOMENTAR BITNO.NET-A
Svijet u kojem se frojdovskim redukcionizmom sve svodi na spolni nagon ili sindrome potiskivanja istog jednostavno ne može razumjeti da muškarac (pa i svećenik, zašto ne) može razviti duboke i intenzivne emocije prema ženi, a da one nisu svedene na manifestaciju seksualnosti
Cijela je stvar bila najavljivana bombastično, kao „veliko novinarsko otkriće“. Spominjale su se fraze kao stvorene za istaknuta mjesta u naslovima. Još kada ih se kombiniralo s imenom jednog od najpoznatijih i najutjecajnijih ljudi XX. stoljeća, činilo se kako je uspjeh zajamčen.
„Tajna pisma svetog Ivana Pavla II.“ – to je ime dokumentarnog filma emitiranog u ponedjeljak na programu britanske javne televizijske kuće BBC. Autor Edward Stouton u njemu je predstavio sadržaje pisama poljskog sveca njegovoj prijateljici i suradnici, filozofkinji Anna-Teresi Tymienieckoj koju je upoznao još 1973., dok je bio nadbiskup Krakova. Njihovo se intenzivno i emotivno prijateljstvo nastavilo sve do Wojtyłine smrti, a ono što ih je spojilo bila je zajednička naklonost prema Edmundu Husserlu i njegovoj filozofskoj školi fenomenologije (istim filozofom jednako je fascinirana bila i sv. Terezija Benedikta od Križa, svjetovnim imenom Edith Stein, koju je kanonizirao upravo sv. Ivan Pavao II.). I sada je Stouton, koji je došao do sadržaja nekih od tih pisama, snimio dokumentarac koji od dubokog i intimnog prijateljstva dvoje ljudi želi napraviti – “priču”.
Problem je, jedino, u tome što “priče”, barem onakve kakvu BBC vjerojatno priželjkuje, “pikantne” ili “šokantne”, ovdje nema. Kao što smo već pisali, prijatelji i biografi Karola Wojtyłe već su odgovorili kako je bliski odnos između njega i Tymienicke već bio odavno poznat i obrađen u svim radovima o Papi. Kao što su i sami autori dokumentarnog filma priznali, u pismima nema ničega što govori “da je Papa prekršio celibat”. Kako je u svom komentaru dokumentarca napisao Alexandar Lucie-Smith s The Catholic Heralda, Stoutonu nije ostalo ništa nego drugo nego da “između redova” sugerira kako se između dvoje ljudi razvila “međusobna privlačnost”.
Zašto je BBC, medijska kuća koja, reklo bi se, pokušava držati do profesionalnih standarda (zaboravimo sada na pedofilski skandal s njihovim zaposlenikom Jimmyjem Savileom koji je zlostavljao i silovao djevojčice dok je radio za njih, a uprava kuće nije reagirala na to unatoč pritužbama, zbog čega su se kasnije ispričali) ipak odlučila emitirati dokumentarni film iza kojeg, kao što smo vidjeli, stoji jedna u novinarskom smislu potpuno “nategnuta” priča?
Neki bi mogli protumačiti to kao još jedan simptom stanovite “netrpeljivosti” koju BBC pokazuje u svom izvještavanju o Katoličkoj Crkvi, na što je prije desetak godina upozoravao i tadašnji nadbiskup Glasgowa Mario Conti. Puno je glasova koji tvrde da se situacija od tada nije previše promijenila.
U tome vjerojatno ima istine, kao i u tvrdnji da i BBC sve više popušta “tabloidnom” mentalitetu, pa nije mogao odoljeti objaviti uradak koji u isti kontekst stavlja jednu od najznačajnijih katoličkih osoba suvremenog doba i “zabranjenu ljubav”, čak i ako to ne odgovara činjenicama. Da mediji sve više tako funkcioniraju zorno je pokazao i primjer hrvatskih glasila koji su cijelu priču nekritično i tendenciozno prenijeli upravo na takav način, pri čemu neke uredničke intervencije zaslužuju prijavu strukovnim udrugama.
Međutim, potpisnik ovih redova smatra kako je glavni razlog, ipak, u jednom suštinskom nerazumijevanju bogatstva kršćanske kreposti čistoće i prijateljstva koju je sv. Ivan Pavao II. demonstrirao u svom odnosu prema Tymienieckoj.
Jer temeljito seksualizirani svijet u kojem živimo, u kojem se frojdovskim redukcionizmom sve svodi na spolni nagon ili sindrome potiskivanja istog, jednostavno ne može razumjeti da muškarac (pa i svećenik, zašto ne) može razviti duboke i intenzivne emocije prema ženi, a da one nisu svedene na manifestaciju seksualnosti.
U citatima iz Papinih pisama koje BBC prenosi ima i jedan koji je posebno zanimljiv.
“Ti si moj dar od Boga. Da nisam uvjeren u to, u moralnu izvjesnost Milosti i poslušnosti prema njoj, ne bih se usudio ovako ponašati”, piše Wojtyła u jednom pismu.
Ovaj citat govori o sigurnosti u predanju Bogu, o emotivnom i duhovnom kretanju u spolnoj čistoći koja, međutim, čovjeka ne lišava dubine odnosa s osobom suprotnog spola. Papa je jednostavno živio ono što je propovijedao u svojoj Teologiji tijela – ideju „zrele čistoće“ koja ne odbacuje tijelo i skriva se od njega, nego požudu predaje Kristu i otkupljenju njegove žrtve i tako se oslobađa od nje.
Ekipa s BBC-ja, kao i ona iz hrvatskih medija koji su kopirali njihove tvrdnje, te njima slični ovo ne razumiju. Činjenica muško-ženske ljubavi pročišćene kroz Božansku ljubav, i uzdignuta na višu razinu ljudske egzistencije za njih je neprihvatljiva.
Sličan primjer tog nerazumijevanja jesu promišljanja francusko-bugarske filozofkinje Julije Kristeve koja se u posljednje vrijeme bavila likom sv. Terezije Avilske, pa njezina mistična iskustva svodila na „subverzivnu tjelesnost“ i „žensku požudu“ i slične bombastične izraze koji su samo „profinjeniji“ oblici onog istog redukcionističkog vulgarizma koji smo spomenuli ranije (više o tome u izvrsnom osvrtu Sanje Nikčević). Psihoanalitičarka i teoretičarka književnosti Kristeva samo je dosljedna u svojoj „dekonstrukciji“ i „redefiniranju“ kršćanske vjere, to joj se mora priznati. Ono što je, međutim, zabrinjavajuće jest da s kršćanske teološke strane njezinu „dekonstrukciju“ neki paradoksalno doživljavaju kao „konstruktivnu“, vjerojatno zato što misle da joj nemaju što suprotstaviti. I to je poražavajuće.
Sada BBC nastavlja „mamuzati mrtvog konja“, pa na svojim stranicama objavljuju tekstove u kojima izmišljaju kako je emitiranje filma kao „ponovno pokrenulo rasprave o svrhovitosti celibata“, a slične stvari pišu i drugi engleski mediji. A pri tome, ono što je najsmješnije jest da je ponašanje svetog Ivana Pavla II. u ovoj cijeloj priči upravo primjer pravlino življene spolnosti u svećenika. Ako njegova pisma nešto otkrivaju o celibatu, onda otkrivaju o njegovoj snazi i bogatstvu, a ne o njegovim „teškoćama“.
Sveti Ivan Pavao II. bio je čovjek pun života i radosti. Čovjek koji je s ljudima oko sebe, muškarcima i ženama, sklapao duboka i iskrena prijateljstva, koja su bila odrazom Božanske ljubavi kojoj je bio potpuno posvećen. Osim s Anna-Teresom Tymienieckom imao je dubok odnos s još jednom ženom – Wandom Półtawskom, Poljakinjom koja je preživjela nacistički koncentracijski logor i koja je kasnije postala velikim borcem za život od začeća do prirodne smrti. Prijatelji su se redovito dopisivali i ona je, zasigurno, imala veliki intelektualni i duhovni utjecaj na njega.
Ako postoji neka korist od ovih pisama onda je to što nam daju još jedan primjer kršćanskog prijateljstva i istinske ljubavi. Kako je to ovih dana na društvenim mrežama primjetio don Damir Stojić, svećenik koji je Papinu Teologiju tijela popularizirao među mladima u Hrvatskoj:
„Sv. Ivan Pavao II. nastavlja nas poučavati i nakon svoje smrti.“
Goran Andrijanić | Bitno.net