U posljednje vrijeme ponovno se u hrvatskoj javnosti puno govori o katoličkoj osobnoj prelaturi Opus Dei i to u kontekstu referenduma o zaštiti braka. Opet se ta organizacija mistificira i smišljaju se razne teorije zavjere o njezinoj “moći i utjecaju”. Iz tih razloga prenosimo tekst američkog vatikanista Johna Allena o Opusu Dei. Riječ je o predgovoru istoimenog djela u kojem je ovaj novinar pokušao objektivno izložiti povijest i glavne poruke organizacije koju je utemeljio sv. Josemaria Escrivá. Allen je, to treba napomenuti, kolumnist liberalnog National Catholic Reportera i iz njegova pisanja daju se donekle prepoznati njegove političke preferencije. On je, međutim, ipak i prije svega intelektualno pošten i upućen novinar čiju su knjigu zbog njezine objektivnosti pohvalili kako članovi Opusa Dei, tako i kritičari te organizacije. I zbog toga prenosimo njezin sažet i informativan uvod.
Želite li metaforu za Opus Dei, duhovnu organizaciju koju je 1928. g. u Španjolskoj utemeljio sv. Josemaria Escrivá i koja je postala najkontroverznija sila u rimokatoličanstvu, razmišljajte o njemu kao o pivu Guinness Extra Stout Katoličke crkve. To je jako pivo, definitivno specifičnog okusa i jasno je da nije za svakoga.
Ako se stvari gledaju na taj način, odmah riskiramo površnost, a da ne spominjemo vrijeđanje, budući da Opus Dei nije komercijalni proizvod već duhovni put čiji je cilj posvećenje sekularnog svijeta, put kojeg s velikom vjernošću i moralnom ozbiljnošću slijedi oko 85 000 ljudi širom svijeta i kojemu se dive milijuni drugih. Njemu se također gorko suprotstavlja brojno javno mnijenje u i izvan Katoličke crkve. Usporediti Opus Dei s pivom može se činiti jednom vrstom trivijaliziranja. Ipak, slika „Guiness Extra Stout“ sadrži nešto važno o ulozi koju Opus Dei zauzima na katoličkoj sceni, stoga vrijedi zaustaviti se na njoj.
U eri u kojoj je tržište piva okrunjeno „dijetnim“ i „light“ proizvodima, Guiness Extra Stout ide drugim putem. Ne ispričava se ni za brojne kalorije ni za visoki udio alkohola. Pjenušavog je i gorkog okusa koji se na neki način može usporediti s pijenjem motornog ulja. Upravo stoga što se opire pomodarstvu, zauzima kultno mjesto među puristima koji ga cijene zbog njegove nepokolebljivosti. Naravno, ako smatrate da ima užasan okus, njegova dosljednost ne mora biti i njegova najbolja prodajna odlika. Ipak, premda Extra Stout nikada neće dominirati tržištem, uvijek će imati odane kupce.
Primijenimo li ovu sliku na Katoličku crkvu, period od četiri desetljeća nakon Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) također je do neke mjere bio obilježen duhom „manje je više“. Šire gledano, tendencija Koncila bila je otvoriti prozore Crkve, osvježiti je i pomladiti vraćanjem na evanđeoske temelje, ponuditi veću otvorenost svijetu i promicati veće jedinstvo u razdijeljenoj kršćanskoj obitelji i s cijelim čovječanstvom. U obredima Crkve došlo je do snažnog stremljenja k pojednostavljivanju, osobito izbacivanjem latinskog jezika kao glavnog jezika bogoslužja te uvođenjem narodnog jezika. Zapuštene su mnoge tradicionalne pobožnosti i prakse, a došlo je i do popuštanja duhovnih disciplina poput posta petkom. Ekumenski i međureligiozni dijalog zamijenio je apologetiku kao primarni način interakcije s ljudima drugih religija i religioznih tradicija. Brojni svećenici i redovnice prestali su nositi karakteristične vjerske odore iz straha da će to biti shvaćeno kao znak privilegija ili način distanciranja od ljudi kojima su željeli služiti. Za brojne sektore javnog mnijenja poslanje Crkve trebalo bi biti promicanje ljudskog i društvenog razvoja ovdje i sada, dok se previše govora o molitvi i sakramentima vidjelo kao nerealno oduhovljavanje. U katoličkom obrazovanju pamćenje doktrine često je ustupalo mjesto analitičkom i kritičkom pristupu, a karitativna djelatnost nadomještena je usmjerenošću na strukturalne dimenzije globalne nepravde i nečemu što se nazivalo „društvenim grijehom“. Sve ove tvrdnje su karikature kompleksnih teoloških i crkvenih trendova, ali one naznačuju šire linije razvoja.
U ovoj eri novih crkvenih smjerova, Opus Dei nudi snažnu klasičnu alternativu. Poput Guinessa, „tržišni udio“ Opusa Dei u globalnom katoličanstvu je, s obzirom na njegov hiperdimenzionirani javni imidž, izuzetno malen. Prema Annuario Pontificio iz 2004. g.,službenom godišnjaku Vatikana, Opus Dei broji 1 850 svećenika širom svijeta, zajedno s 83 641 laika, što zajedno iznosi 85 491 članova. To predstavlja 0,008% globalne katoličke populacije od 1,1 milijarde. (Usputno, 55% članova Opusa Dei su žene.) Za usporedbu, nadbiskupija Hobart na australskom otoku Tasmaniji broji 87 691 članova, što znači da je ona sama veća od cijelog Opusa Dei na svijetu.
Opus Dei, što na latinskom znači „Božje djelo“, formalno je klasificirano kao jedina „osobna prelatura“ u Katoličkoj crkvi. To znači da poglavar Opusa u Rimu, trenutno biskup Javier Echevarría Rodríguez, ima jurisdikciju nad članovima u pitanjima koja se tiču unutrašnjeg života Opusa Dei. U pitanjima koja se tiču svih katolika, članovi Opusa Dei ostaju pod jurisdikcijom lokalnog biskupa. No, Opus Dei obično se vidi kao dio cvjetajućeg laičkog pokreta i grupa u 20. stoljeću, a svoju međunarodnu slavu doživio je u periodu nakon Drugog vatikanskog koncila.
Temeljna ideja Opusa Dei, kako ju je predstavio Escrivá, čini posvećivanje uobičajenog rada, što znači da netko može naći Boga kroz pravo, inženjerstvo ili medicinu, čišćenje smeća ili dostavljanje pošte – ako u taj rad unosi pravi kršćanski duh. Da bi se njegovao taj duh, članovi Opusa Dei prolaze opsežnu doktrinalnu i duhovnu formaciju, te u potrazi za svetošću ne izostavljaju detalje. Većina katolika više ne posjećuje Presveti Oltarski Sakrament? Od članova Opusa Dei to se svakodnevno traži. Većina katolika ne moli krunicu? I opet, članovi Opusa Dei čine to svakog dana. U Keniji mi je nadbiskup Raphael S. Ndigi iz Nairobija pričao kao šalu da se, ako se nekada željelo prepoznati članove Opusa Dei u Africi, samo trebalo voziti s njima. Ako bi netko zamolio da izađe iz auta milju prije odredišta tako da može moliti krunicu, bio je član Opusa Dei. Mnogi katolici danas barem neke aspekte crkvenog nauka uzimaju sa zadrškom, no članovi Opusa Dei potiču se da „osjećaju s Crkvom“, što znači da prihvaćaju cjelovit nauk Crkve u pitanjima vjere i morala. Unutar klera Opusa Dei postoji jak naglasak na tradicionalnoj svećeničkoj disciplini. Oni nose svećenička odjela, mole časoslov i mnogo vremena provode u ispovjedaonici. Jedan znak njihove ozbiljnosti je da do danas nijedan svećenik Opusa Dei u SAD-u nije bio optužen zbog seksualnog zlostavljanja niti je udaljen iz službe pod posebnim pravilima koja je 2002. g. Vatikan odobrio za Crkvu u Americi.
Nije posve točno nazivati to „tradicionalnom“ alternativom „liberalnijem“ postkoncilskom katoličanstvu, budući da s povijesnog gledišta Opus Dei uopće nije tradicionalan. Njegova vizija laika i svećenika, žena i muškaraca koji dijele isti poziv i dijelovi su istog tijela, a istovremeno su svi slobodni vršiti taj poziv unutar svoje profesionalne sfere onako kako im je to prikladno, bila je toliko inovativna da je u Španjolskoj 1940-tih godina Escrivá bio optužen radi hereze. Unutar Opusa Dei većina svećenika ima laičke duhovne direktore (op. prev., u centrima Opusa Dei), što je prekid s tradicionalnom kleričkom kulturom, a laici Opusa Dei – i žene i muškarci – glasuju za svog prelata (tj. kleričkog poglavara), što je bliže demokratskom izboru biskupa od onog koji postoji u današnjoj Katoličkoj crkvi. Opus Dei bio je prva institucija u Katoličkoj crkvi koja je tražila i 1950. g. dobila dozvolu Vatikana da među „suradnike“, tj. pristaše koji nisu članovi, uvrsti i ne-katolike, pa čak i nekršćane.
Nadalje, Escrivino inzistiranje na tome da stvarni rad na donošenju Evanđelja svijetu trebaju izvršiti laici svojim svjetovnim zanimanjima označava nešto poput kopernikanskog obrata za katoličanstvo, koje je naginjalo tome da laike u duhovnoj drami vidi samo u sporednoj ulozi, sa svećenima i redovnicama u glavnoj ulozi. U tom su smislu kulturni ratovi postkoncilskog razdoblja, kojeg su označili višegodišnji antagonizmi između „lijevih“ i „desnih“, zamračili originalno duhovno shvaćanje Opusa Dei. Ono što ljudi vide je beskompromisno pravovjerje i odanost Papi u koje je umotana poruka Opusa Dei, no rijetko se vidi sama poruka.
Unatoč tome duhovnost i doktrinalna uvjerenja većine članova Opusa Dei prema suvremenim se standardima često čine „tradicionalnima“, premda samo po tome što naginju starijim molitvama, praksama i disciplinama u vremenu u kojem su se mnoge od tih tradicija shvaćale na nove načine ili su se napuštale. U tom smislu Opus Dei predstavlja udarac za izvjesnu vrstu katoličkog senzibiliteta, a da ne govorimo o sekularnom stanovištu koji često ne razumije institucionalnu religiju.
Možda je upravo zbog svog etosa „čvrstog katoličanstva“ Opus Dei postao oznakom za šire kulturne ratove u Crkvi i u kulturi. Katolici koji sami sebe nazivaju „liberalnima“ u pravilu ne vole Opus Dei i suprotstavljaju mu se. „Konzervativci“ su općenito „navučeni“ na njegovu obranu, premda samo stoga što jako ne vole Opusove kritičare. U širem sekularnom svijetu Opus Dei je postao stenografska referenca za tajanstveno, zatvoreno društvo s okusom elitizma, nešto poput Skull and Bones ili masona. Zahvaljujući komercijalnom uspjehu Da Vincijevog koda Dana Browna, ove su percepcije Opusa Dei prošle na masovnom tržištu.
Budući da Opus Dei postavlja visoke zahtjeve za svoje članove, izlazak iz njega može biti posebno težak ako stvari krenu u krivom smjeru. Spomenimo nešto što nije samo aluzija: mnogi nekadašnji članovi u svojim iskustvima izvještavaju da su bili povrijeđeni – kažu da su bili dovedeni do ruba fizičke i emocionalne iscrpljenosti, oslabili su njihovi kontakti s vanjskim svijetom, a njihov pristup i Opusu Dei i autoritetu uopće išao je u pravcu nepromišljene poslušnosti. Kao rezultat, određeni postotak bivših članova kritizirao je Opus Dei s potresnim bijesom; neki od njih govore o „duhovnom zlostavljanju“ ili čak kršenju njihovih ljudskih prava. Oni tvrde da nutarnja klima u Opusu Dei – koju opisuju kao obrambenu, uskogrudnu i povremeno kvazi-apokaliptičnu – može biti vrlo različita od slike koju bi Opus Dei volio projicirati. Opus Dei Awareness Network, mrežna stranica na engleskom jeziku, izražava ove poglede, a to čini i mrežna stranica Opuslibros na španjolskom jeziku. Tim opisima suprotstavljaju se deseci tisuća zadovoljnih, ali i bivših članova koji su i dalje u dobrim odnosima s Opusom Dei. Može biti da obje grupe opisuju više-manje istu stvarnost, ali viđenu kroz različite prizme – jedna je uvjerena da je Opus Dei doista „Božje djelo“, druga je jednako sigurna da je Opus Dei u znatnoj mjeri ljudski instrument kontrole i moći.
Dva razlikovanja
Mistika i kontroverzija oko Opusa Dei čine pomnu analizu kompliciranim zadatkom. Dva razlikovanja mogu pripomoći u prolaženju kroz sporna pitanja. Prvo razlikovanje je ono između poruke Opusa Dei i institucije Opusa Dei. Što god netko mislio o tome što manji broj članova Opusa Dei nosi dva sata dnevno oko bokova bodljikav lanac zvan „cilicij“ (kostrijet) ili da primjerice Opus Dei neće objaviti imena svojih članova -to su institucionalne prakse koje su proizašle iz onoga što bi Opus Dei trebao biti, te su stoga od sekundarne važnosti. S obzirom na pažnju koju te prakse dobivaju u tisku i ogovaranjima, može se potrošiti mnogo vremena čitajući i govoreći o Opusu Dei, a da se uopće ne dodirnu njegovi ciljevi i poslanje.
Srž poruke Opusa Dei je da će otkupljenje svijeta velikim dijelom doći kroz laike, žene i muškarce koji će posvetiti svoj dnevni posao, iznutra preobražavajući svjetovnost. „Duhovnost“ i „molitva“, prema ovom viđenju stvari, nisu nešto što bi prvenstveno bilo rezervirano za crkvu, sklop pobožnih praksi koji se otcjepljuje od ostatka života. Stvarni fokus duhovnog života je na osobnom redovnom radu i odnosima, dnevnom življenju koje – viđeno s gledišta vječnosti – dobiva na transcendentalnom značaju. To je eksplozivan koncept, s potencijalom za oslobađanje kreativne kršćanske energije u mnogim područjima nastojanja. Ambicija je ni više ni manje nego premostiti stoljeća crkvene povijesti da bi se revitalizirao pristup prvih kršćana – običnih laika, žena i muškaraca koji se ne razlikuju od svojih kolega i susjeda, bave se uobičajenim zanimanjima, a koji su unatoč tome „zapaljeni“ Evanđeljem i mijenjanjem svijeta.
Koliko god bila legitimna znatiželja javnosti oko vrućih pitanja koja okružuju Opus Dei (poput tajanstvenosti, novca i moći), razgovarati isključivo u tim izričajima vodi riziku da se Opusu Dei pristupi kroz stražnja vrata, a da ga se nikada ne vidi onako kako on vidi sebe. Iz tog razloga, nakon dva poglavlja koja nude osnovni pregled Opusa Dei i njegovog utemeljitelja, drugi dio ove knjige (od 3. do 6. poglavlja) posvećen je četirima kamenima-temeljcima duha „Djela“, kako se članovi odnose prema temeljnim idejama Opusa Dei: posvećenje rada; biti kontemplativac usred svijeta; kršćanska sloboda; „duhovno sinovstvo“, što znači živo shvaćanje identiteta kao sina ili kćeri Božje. Treći dio bavi se najčešćim pitanjima o Opusu Dei, od statusa žena do metoda traženja novih članova. Drugi dio je stoga prvenstveno o poruci Opusa Dei, treći dio o instituciji, iako ova razlikovanja nisu hermetična. Kao i u svakoj organizaciji, ciljevi i stremljenja Opusa Dei pomažu oblikovati kulturu institucije, kao što i potrebe institucije ponekad utječu na način na koji se ovi ciljevi razumiju i primjenjuju.
Kao drugi način izražavanja ovog razlikovanja, više bivših članova koji su ostali u prijateljskim odnosima s Opusom Dei kaže da ih je njihovo iskustvo naučilo sljedeće: biti privučen idealima grupe, posebno onom da svakodnevni rad može postati putem do svetosti, nije isto što i imati poziv za članstvo. Jedan bivši član koji je napustio Opus Dei nakon više od 25 godina, izrazio je to ovako: „Trebalo mi je puno vremena da uvidim da razumijevanje i „upuštanje“ u poruku Opusa Dei ne sačinjava nužno i zvanje za Opus Dei… Ja se u potpunosti slažem s porukom Opusa Dei o univerzalnom pozivu na svetost i s duhovnošću sv. Josemaríe o posvećenju svakodnevnog rada i života. To je ono što me je privuklo Opusu Dei i što me još uvijek privlači. Ipak, dok se posvema osjećam pozvan na širenje ovog univerzalnog poziva na svetost, nikad nisam osjećao da sam pozvan činiti to specifično „prema duhu i praksi Opusa Dei.“
Drugo razlikovanje je između sociologije članova Opusa Dei i filozofije Opusa Dei. Ta se filozofija može sažeti riječju „svjetovnost“, što djelomično znači da Opus Dei ne želi djelovati kao interesna grupa s vlastitim programom rada, već da želi oblikovati motivirane laike koji će povući vlastite zaključke u područjima politike, prava, financija, umjetnosti itd. Nema Opusove „linije“ u pogledu porezne politike ili rata protiv terorizma ili pitanjima realizacije zdravstva; zapravo se može otkriti da članovi Opusa Dei zastupaju najraznolikije poglede na ta pitanja. To se u posebno koncentriranom obliku može vidjeti u Španjolskoj, gdje nije neobično da političare koji su članovi Opusa Dei u tisku poražavaju intelektualci koji su također članovi Opusa Dei.
Kakogod, danas najdublji politički pogrešni pravci na Zapadu smjeraju ka pokretanju kulturnih pitanja poput pobačaja i homoseksualnosti. U pogledu tih pitanja, naglasak Opusa Dei na „sentire cum Ecclesia“ njegove članove čvrsto okreće prema desnici – ne kao članove Opusa Dei, već kao katolike koji favoriziraju tradicionalno čitanje crkvene doktrine. To neizbježno znači da će vrste ljudi koji su privučeni Opusu Dei – barem u nekim dijelovima svijeta – vjerojatnije doći iz konzervativnih krugova; tako da i mnogi članovi Opusa Dei sa sobom unose konzervativne stavove i u mnoštvu drugih pitanja, i u pitanju svjetovne politike i u raspravama unutar Katoličke crkve. Stoga politički i teološki nagib unutar Opusa Dei jasno ide prema desnici, iako s izuzecima. To ima malo veze s filozofijom Opusa Dei, a više sa sociologijom trenutnog „tržišnog“ usmjerenja.
Ove sociološke tendencije do neke su mjere posljedica određenih povijesnih trenutaka, a mogu se i mijenjati. Opus Dei imao je različiti profil u Španjolskoj u 1930-ima, 1940-ima i 1950-ima, kada se smatrao „liberalnom“ snagom i u svjetovnoj politici i u Crkvi. Dok razdoblja rasprave unutar katoličanstva i šire kulture evoluiraju, moguće je zamisliti budućnost u kojoj će se članstvo Opusa Dei još jednom pojaviti kao manje „tradicionalno“, manje kompaktno „konzervativno“. Stoga će jedan od izazova ove knjige biti odvajanje onog bitnog o Opusu Dei od nekih sekundarnih osobina koje odražavaju „prtljagu“ dotične epohe, bilo unutar Katoličke crkve, bilo u svijetu u cjelini.
John L. Allen. Introduction. Iz: Opus Dei. New York : Doubleday, 2005. Str. 1-8.
Više informacija o Opus Dei možete doznati na hr.opusdei.org