Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
Zna li netko što je to pedagoška doktrina?
Da je manipulacija uz pristanak vlasti na djelu vjerodostojno je potvrdio dr.sc. Boris Jokić kad se kao kreator reforme obrazovanja s ministrom Šustarom pojavio kod Predsjednice države u košulji s naprtnjačom. Tko raspolaže minimumom pedagoškog erosa moralo mu je biti jasno da on točno zna što radi, tko iza njega stoji i koliko mu nije stalo ni do koga pa ni do Predsjednice države. Dolazak u košulji dokaz je ignorancije najviše oficijelne institucije. Tamo gdje je, mislim u Cambridgeu, stekao doktorat na temu: „Znanost i religija u hrvatskom osnovnoškolskom obrazovanju: Stavovi i perspektive učenika“ svoju tezu nije branio u košulji.
Opsjenar dr(ipac) Jokić je bez ikakve dvojbe jedan u nizu koji kurikulom svjedoči o kvaliteti obrazovanja nižih društvenih slojeva kako bi ponor obrazovanih (čitaj: privilegiranih) bio što je moguće dublji u čemu je uspio radeći prvo na usmjeravanju pozornosti na definitivno nevažna pitanja bujicom nebitnih stvari za kurikul, ali vrlo bitnih za prijepor kompetentnih u javnim raspravama s nekompetentnim predstavnicima, recimo, sindikata. Napokon, postavljanjem gospodina Šustara za ministra prosvjete, znanost nije ništa izgubila niti je, reći ćemo, prosvjeta išta dobila. Sustavni je to dio strategije masovnog zaglupljivanja, kojim sad upravlja Jokić s bulumentom (s)kupljenih stručnjaka umjesto ministra koji se uz njega šlepa ili je naprosto figura koja se bez ikakvog smisla gura!
Obrazovanje bez odgoja više od pedeset godina najveći je problem o kojem u nas svjedoče mature (naravno i Jokić u košulji kod Predsjednice) kao i njihove proslave! Nisu li te proslave vjerodostojni dokaz posvemašnje nezrelosti za nastavak školovanja, a nekmoli života za koji se, maturom, valjalo osposobiti za samostalno doživotno obrazovanje u kojem diploma neće biti posljednji akt bilo čije stručnosti. No od toga, po mojem sudu bitnog problema, nužno je proizvesti novi problem kojim će se skrenuti pozornost javnosti s pitanja ekonomske krize kao konstante; ona za cijelo ne ovisi o onome što se nudi u školskim programima bilo kojeg nastavnog predmeta: Niti će torbe biti lakše, niti će sadržaji što ih kreiraju stručnjaci tražiti razumijevanje naučenog.
Dakle, bit će bitno da učenici znaju, a nevažno razumiju li ono što znaju da bi bili osposobljeni za učenje bez mentorske ovisnosti pod floskulom „cjeloživotnog obrazovanja“. Zato nije slučajno cjelovitost reforme obrazovanja izvedena hitno. Naprotiv! Ponuđena je kao dugotrajni proces uz brojne rasprave svih mogućih i nemogućih institucija kako bi se stekao dojam da se svijet mijenja, ali ne i ono što ga mijenja nadom u bolju budućnost. Bolje budućnosti naprosto nema; ona je floskula kao i briga za mlade kao što znamo svi smo ostarjeli „brigom za mlade“ i nitko još nije dočekao bolju budućnost.
Javnost je nužno čak uvjeriti da je poželjno biti nasilan, neobvezan, prostački i ignorantski prisutan prema kulturi odijevanja čak i tamo gdje je ono nužno, a da ne spominjemo brojna druga pitanja što djeluju bez ikakve, a nekmoli, pedagoške doktrine. Zna li netko što je to pedagoška doktrina?
Nevjerojatno je koliko se svi trude uvjeriti javnost u nužnost reforme obrazovanja ili nečeg što nikad nije bilo ni formirano kao nacionalna filozofija života s obzirom na resurse kojima raspolažemo. Naši bi stručnjaci učili o slobodi, o ljudskim ili o građanskim pravima, o neovisnosti, o demokraciji, o ponašanju i nekakvom građanskom odgoju ili bi pak kopirali sustave, recimo, napredne Finske. Nitko nije svjestan da se sustavi ne mogu kopirati nego živjeti da bi postali sustav. Tko u nas živi sustav koji se predmetima i teorijama nudi kao mogući napredak? Od cijele ove, a i svake druge reforme žalosna je činjenica da bi prvu reformu morali „proživjeti“ nastavnici što drže katedre naših institucija što školuju kadar o kojem će ovisiti ova, a i svaka druga reforma.
Spomenuta reforma je dio programiranog političkog, društvenog, stručnog i svakog drugog posljedičnog kaosa kako bi sve na planu obrane od srpske agresije na društvenom, političkom i diplomatskom planu bilo zanemareno, a istina o ratu marginalizirana ili svedena na fašizaciju, ustašizaciju i sličnim etiketama maskirana istina o obrani od srpske fašistoidne na djelu agresije. Naši diplomati, sad je to jasnije no ikad ranije, očito tamo gdje su raspoređeni rješavaju svoje obiteljske umjesto nacionalne probleme. Srpska politička diplomacija Hrvatsku, čak i kao članicu EU, uporno ignorira okrivljujući Hrvatsku za svoj politički i vojni neuspjeh.
Naime, naši diplomati raspršeni diljem svijeta totalno su zanemarili promovirati istinu o ratu jednim politički jasnim dokumentom koji bi prvo skinuo ljagu endehazije čiji su zločini baš onoliko istaknuti koliko je potrebno da se maskiraju partizanski o kojim posebno svjedoči, nikad spomenuti, Simo Dubajić. Nije li to najsnažnije političko oružje Srbije i naše jadne koalicije „Hrvatska raste.“ Ta Hrvatska koja navodno raste nikako da odraste oslobođena zločina svih totalitarizma. Da nema Zorana Milanovića koji zoranizmima točno izražava što ne zna, mislim da bi Tomislav Karamarko bio najlošiji politički lider jedne velike stranke koja definitivno zaslužuje obrazovanog lidera. Naime, Tomislav Karamarko odšuti ono što ne zna. Da je tomu tako najvjernije svjedoči činjenica da se stranke nacionalnih manjina u Parlamentu nalaze u oporbi. To je nonsens non plus ultra.
Naime, svaka nacionalna manjina, ako je u Parlamentu, dužna je biti i podupirati izvršnu vlast o kojoj ovisi, a nikad oporbu koja joj ništa nije stanju ništa osigurati. U nas očito nešto nije u radu s nacionalnim manjinama, a još i manje s politikom kojoj se one priklanjaju. Kako se uopće moglo dogoditi da se omalovažava pobjeda nad srpskom okupacijom dijela Hrvatske i k tomu još optužuje Hrvatska za etničko čišćenje srpske nacionalne manjine koja nije Hrvatsku priznala kao svoju domovinu? Naravno, svako spomenuto pitanje posebna je tema, ali ne za ovaj prilog jer on je rezerviran za službene komentatore što dobivaju prostor na televiziji kako bi sve znali objasniti, a ništa riješiti.
P.S.
Nevjerojatno je da Boris Jokić uporno dobiva potporu za nastavak reforme od brojnih institucija vlasti koja mi je bliža paroli „Svi na kros“, pa „Svi na more“, a sad već svi, da ne kažem gdje? Najgrotesknija je da je od Predsjednice države umjesto nogom u guzicu, jer se pojavio u košulji s naprtnjačom, dobio potporu.
PIŠE: Željko Mataja
http://blog.vecernji.hr/jedan-covjek-jedan-stav/obrazovanje-ili-strategija-drustvenog-i-politickog-kaosa-8294