RELATIVIZAM KAO RAK-RANA MORALA
Prosječan čovjek vjerojatno bi ustvrdio kako su neki čini moralno krivi: kao ubojstvo, krađa, silovanje, ali kad su privatne stvari u pitanju, odgovorio/la bi kako je svaka osoba slobodna u svom privatnom životu činiti što želi do onog trenutka dok ne ugrožava drugoga. No je li to baš tako?
Predavajući o vrlinama i moralnom životu, često se sjetim kolege s fakulteta i rasprave koju smo vodili.
On je razgovarao o etici s profesorom koji promiče moralni relativizam – pojam o tome da ne postoje objektivne moralne istine, da je dobro i loše samo odraz naših osjećaja, mišljenja i želja.
Relativist bi rekao: “Ti možeš imati svoju istinu” i “ja mogu imati svoju”, ali ne postoji “Istina” koja nas poziva na odgovornost.
U kulturi relativizma koja danas postoji, vrlo je teško govoriti o moralu, moralnom ponašanju, pogotovo ako netko vjeruje da postoji moralni standard koji se odnosi na sve ljude.
Na primjer, ako pokušaš braniti učenje Katoličke Crkve o abortusu, odnosima prije braka ili homoseksualnosti pred svojim radnim kolegama, vjerojatno će te proglasiti krutim, fundamentalistom ili netolerantnim, pod izlikom “to je možda tvoje mišljenje, ali ne nameći mi svoj moral!”.
I sjedim ja tako na kampusu, dok mi prijatelj objašnjava kako je relativizam najbolji pristup etičkim problemima našega vremena. “Istina je subjektivna”, kaže on. “Ono što je istina za tebe, možda nije za druge ljude, svaka osoba bi trebala biti slobodna izgrađivati svoj moralni pristup.”
Tada još nisam bio ozbiljnije studirao filozofiju i teologiju, ali sam mu odgovorio i upitao ga: “Znači , ti vjeruješ u relativizam? Stvarno vjeruješ da ne postoji objektivna istina, ona koja bi se primjenjivala na svakog čovjeka?”
“Da, vjerujem.”
“Je li to istina?” upitao sam.
Tišina.
“Je li relativizam istina? Je li apsolutno točno da ne postoje apsolutne istine?”
“Je li objektivno istina, istina za svakog, da ne postoji objektivne istine?”
Nema odgovora.
Odlučio sam ići do kraja: “Tvoj relativizam mi se čini prilično logički apsurdan.”
Moj prijatelj nije imao ništa za reći na moj amatersko-apologetski potez. Priznao je da njegova postavka nije bila dosljedna i da se u svom zalaganju za relativizam izjašnjava za barem jednu istinu: da istine nema.
Ali nije se predomislio i nije se zabrinjavao kako intelektualno zvuči njegovo stajalište. Unatoč mnogim argumentima bio je prilično zadovoljan nastaviti sa svojim relativističkim pogledima na svijet. Kao što to čine i mnogi ljudi našeg vremena.
Relativizam nije nešto što se olako može izbaciti apologetskim argumentima u tri koraka.
To je svjetonazor duboko ukorijenjen u dušama muškaraca i žena ovog modernog vremena. Mnogi su danas relativisti, ali ne zato što su dobro promislili o filozofiji života. Njihove relativističke tendencije su temeljenje na različitim pretpostavkama koje nisu doveli u pitanje. Relativizam je za većinu ljudi neupitna pretpostavka. Ipak većina ljudi nisu “apsolutni” relativisti.
Prosječan čovjek vjerojatno bi ustvrdio kako su neki čini moralno krivi: kao ubojstvo, krađa, silovanje, ali kad su privatne stvari u pitanju, odgovorili bi kako je svaka osoba slobodna u svom privatnom životu činiti što želi do onog trenutka dok ne ugrožava drugoga. Tu, u osobnom životnom izboru, pretpostavlja se da relativizam treba suvereno vladati.
Dva vida moralnosti
C.S. Lewis u svojoj knjizi “Mere Christianity”, opisao je čovječanstvo kao flotu brodova koja plovi u formaciji. Uspješnost plovidbe ovisi o dvije stvari: prvo, da se brodovi ne sudare jedan o drugog i da si nisu na putu, i, drugo, da svaki pojedini brod radi ispravno te da su mu unutarnji motori u dobrom stanju. On koristi ovu analogiju kako bi opisao dva ključna aspekta moralnosti.
Kao i ova flota brodova mi bismo trebali izbjegavati sudaranje jednih o druge. To je prvi aspekt moralnosti koji je usredotočen na odnose u društvu, jamstvo pravednosti i sklad između pojedinaca, zajednica i naroda.
Kada većina govori o moralnosti onda govore upravo o ovom prvom vidu moralnosti. Ne bismo smjeli ubijati, krasti, porobljavati. Trebali bismo biti ljubazni, pošteni uvijek spremni pomoći. Trebali bismo izbjegavati raditi ono što može povrijediti drugoga.
Drugi vid moralnosti je ono što Lewis naziva “moralnost unutar svakog pojedinca”, a prisutna je upravo u njegovoj gore navedenoj analogiji o plovidbi.
Kao što svaki brod u floti mora imati ispravan motor kako se ne bi sudario s drugima, tako i duša svakog čovjeka mora raditi ispravno, ponašati se u skladu s vrlinama koje će osigurati da ne čine zlo drugima.
Ljudi današnjice su prilično mirni što se tiče onog prvog dijela moralnog života, poštena “igra” u našim socijalnim odnosima. No, kada je riječ o našim životnim izborima, moralu karaktera, mnogima nije ugodno o tome raspravljati.
Smatraju da sa svojim životima mogu činiti što žele, sve dokle god ne čine zlo drugima. “Ono što ja činim u svom privatnom životu je moja stvar. Ako ono što činim ne nanosi nikome zlo, kako je moguće da činim nešto nemoralno.”
Lewis odgovara na ovakav stav pozivajući se ponovno na svoju gore navedenu analogiju o floti brodova. “Koji je smisao reći brodovima neka plove, ako su oni zapravo kao stare kade kojima se ne može upravljati?” Nadalje postavlja pitanje: Čemu nam služi sastavljati popis pravila socijalnog ponašanja, kada znamo da će ljudska pohlepa, kukavičluk i uobraženost spriječiti da se ta pravila poštuju?”
Naglašavanje socijalnog morala („Ne smiješ povrijediti druge ljude!“) je moderna tendencija, dok se u isto vrijeme zanemaruje osobni moral. To je kao da tinejdžerima zapovjedimo neka poštuju prometna pravila, a da ih nismo poučili kako upravljati automobilom. Oni možda znaju da treba voziti desnom stranom, stati na crveno svjetlo, držati razmak između vozila, ali ako nemaju osobne vještine kako koristiti papučicu gasa, kočnicu, okretati volan, njihova će vožnja izazvati mnoge sudare.
Ista je stvar s ljudima, ako osoba nije naučila što je to velikodušnost u svom takozvanom “privatnom životu”, ona će činiti sebične stvari kojima će povrijediti druge ljude.
Ako pojedinci nisu u svome životu usvojili osobine kao što je čednost, umjerenost i druge oblike samokontrole, oni će činiti nekontrolirane stvari i nanositi štetu drugima.
Sklad u društvu gradi se na unutarnjoj harmoniji pojedinaca. Velika društva izgrađena su na muškarcima i ženama velikog moralnog karaktera ili kako je to Lewis rekao: “Zakon ne može učiniti čovjeka dobrim, a bez dobrih ljudi ne možete imati dobro društvo.”(3)
“I što sam to propustio učiniti”
I kada povjerujemo u mit kako naši osobni životni izbori nemaju utjecaja na živote drugih, važno je istaknuti da u životu možemo podbaciti (pogriješiti) na dva načina. Možemo pogriješiti moralno, radeći ono što će direktno povrijediti drugoga, ali možemo podbaciti i u nedostatnosti vrlina, da ne dajemo od sebe sve što možemo.
Molitva na misi odražava ta dva vida ljudskog neuspjeha. Kada na početku mise ispovijedamo svoje grijehe, tada izražavamo žaljenje ne samo za ono što smo učinili, već i za ono dobro što smo propustili učiniti.
Način na koji živimo imat će veliki utjecaj na živote drugih – u dobru i zlu.
Nije dovoljno samo izbjegavati činiti loše stvari. Otac koji provodi više vremena na poslu nego s vlastitom djecom možda nikoga nije “povrijedio”, u smislu da im je nešto ukrao ili da im je naudio fizički, ali njegov je neuspjeh u tome što nije sebe uložio u izgradnju svoje djece, a što će na njima ostaviti dubok trag, ožiljak koji će nositi cijeli život. I zato ne možemo reći kako su naši životi naša osobna stvar. Kada toliko utječu na živote drugih. Kada ne dajemo najbolje od sebe imamo negativan utjecaj na ljude koje je Bog postavio u naše živote. Naši supružnici, djeca, prijatelji, poslodavci, a i naša župa će trpjeti zbog nedostatka vrlina u nama. Moralnost se ne može ugrabiti. Ona uvijek teži izvrsnosti i moramo nastojati utjeloviti istinu, koja prije svega odražava Isusa Krista – koji je isti danas, jučer i zauvijek.
Edward P. Sri, CERC; prijevod: Ana Kambić | Bitno.net
[1] C.S. Lewis, Mere Christianity, p. 72.
[2] Ibid., p. 72.
[3] Ibid., p. 72.