Vijest da je Opći sinod Anglikanske Crkve, kao njihovo središnje administrativno tijelo, odlučilo žene rediti za biskupe, potaknula je često zanimljivo pitanje zašto Katolička Crkva nema tu praksu – ređenje žena za svećenice i biskupice?
Govor o ravnopravnosti muškaraca i žena, koji se afirmirao osobito sredinom prošloga stoljeća, zahvatio je i vjerske krugove te postao dio „borbe“ koja u samoj biti ne pripada Sakramentu Reda. I tome su bile vjerne kršćanske tradicije sve dok se 1958. godine u Švedskoj nije dogodilo prvo ređenje svećenice u Luteranskoj Crkvi. Dvadesetak godina kasnije u Bavarskoj je nešto slično pokušala Evangelička zemaljska Crkva. Otpor evangeličkih svećenika otvorio je i prve javne rasprave katoličkih teologa o tom pitanju, među kojima je osobitu ulogu imao Karl Rahner. Istodobno, događao se i razgovor najviših poglavara anglikanaca i katolika, jer razlika u praksi ređenja po nekim je mišljenjima bitno zadirala i na područje ekumenskog dijaloga. Papa Pavao VI. smatrao je da bi takva ređenja dovela do „teških posljedica za jedinstvo obiju Crkava“, a 1975. godine u pismu canterburyskom nadbiskupu Cogganu sažeo je glavne razloge zašto ne ređenje žena: „Prema Svetom pismu i svjedočanstvu Krista koji je birao samo muškarce za apostole; prema stalnoj praksi Crkve koja je u isključivom izboru muškarca slijedila Kristov primjer; prema živom naučiteljskom autoritetu Crkve isključenje žene iz svećeničkog reda slaže se s Božjim planom u Crkvi.“ Ovom se temom nastavio baviti i Ivan Pavao II. pišući Cogganovom nasljedniku, Ruinceu. On je, pak, svjestan da među anglikancima postoje razlike u odnosu prema tome, te je nastavio pisati Tajništvu za jedinstvo kršćana u Vatikanu.
Koji je pravi kontekst?
U stavovima, među ostalim, Ruince navodi da tradicija Katoličke Crkve nema temelja u Pismu niti u Predaji, jer neređenje žena, po njemu, nije Božji zakon. U prilog ređenja poziva se na utjelovljenje Isusa Krista koji je „došao da s nama podijeli naše čovještvo kako bismo mi mogli podijeliti život s njegovim božanstvom.“ To znači da Isusovo čovještvo obuhvaća i žene. To da Isusovo utjelovljenje ima jednake posljedice za muškarca i ženu u ekonomiji spasenja i otkupljenja nije upitno ni katolicima ni anglikancima. No, iz toga argumenta anglikanci izvlače i onaj na sakramentalnom području. Za njih je, kako je pojasnio dr. Juraj Kolarić, „svećeništvo koje se temelji samo na muškarcu zapravo nereprezentativno i krnje svećeništvo, posebice ako uzmemo u obzir činjenicu da je era isključivo muškog dirigiranja u ljudskom društvu već prevladana.“ Na ove stavove 1986. godine odgovorio je kardinal Willebrands, pročelnik Tajništva za jedinstvo kršćana. Upozorenje koje nam i danas može pomoći da pitanje ređenja žena smjestimo u pravi kontekst, glasi: „Treba jasno reći da se ovdje radi o teološkom problemu koji se ne može riješiti sociološkim i kulturološkim motivima. Pitanje ženskih prava posve je različito od pitanja svećeničkog ređenja žena, zato se ono mora promatrati u kontekstu sakramentalne teologije i crkvene tradicije.“ Na tom tragu je i napomena Kongregacije za nauk vjere koja podsjeća da se „svećenički red ne nalazi u osobnim pravima, nego da zavisi od Kristova otajstva i ekonomije Crkve. Ne može se željeti svećenička služba kao promaknuće koje uzdiže na uzvišenije društveno dostojanstvo.“
Argumenti Katoličke Crkve
Spomenuta Kongregacija je 15. listopada 1976. godine objavila dokument – deklaraciju „Inter insigniores“ o pitanju ređenja žena za svećenice. Njezin sažetak je u izjavi: „Zbog vjernosti prema primjeru Krista Gospodina Crkva se ne osjeća mjerodavnom dopustiti svećeničko ređenje žena.“ (Zanimljivo je spomenuti da je Kongregaciju u to vrijeme vodio Hrvat, kardinal Franjo Šeper, i njegov je potpis na ovom dokumentu.) Ne dovodeći u pitanje velike žene Crkve, kao niti dostojanstvo žena uopće, argumenti protiv ređenja žena su sljedeći: 1) Neprekidna tradicija Crkve; 2) Kristov primjer – među dvanaestoricom nema niti jedne žene iako je Isus, protivno tradiciji svojega vremena, imao afirmativan odnos prema ženama, te ih uključivao i u svoju pratnju. Prvo se ženi ukazao kao Uskrsli. Niti Njegova Majka nije bila apostol; 3) Primjer apostola – kako je činio Krist, tako su i oni nakon Njega; 4) Ono što su činili Krist i apostoli predstavlja trajnu normu. Nauk Crkve proširuje se i argumentom da svećenik koji posebice predstavlja Krista u slavljenju euharistije, mora s Kristom imati i naravnu sličnost, što znači da mora biti muškarac. Crkveni dokumenti podjećaju i da je vlast Crkve nad sakramentima ograničena, tj. nije moguće mijenjati bit niti jednog sakramenta, pa tako niti Sakramenta Reda. To je Ivan Pavao II. na Duhove 1994. godine izričito potvrdio: „Izjavljujem da Crkva nema ni na kakav način mogućnost (ovlast) podijeliti svećeničko ređenje ženama, i da se ta odluka treba držati na konačan način, od svih vjernika Crkve“ (u Apostolskom pismu „Ordinatio sacerdotalis“). Navedeni stavovi dobili su 1995. godine i svoje proširenje u „Odgovoru u svezi s određenim sumnjama oko vrijednosti izloženog nauka“. Ondje se postavlja pitanje pripada li ova papina izjava pologu vjere,tj. može li se držati konačnim naukom? Odgovara se: Potvrdno! Kad je novinar Seewald pitao papu Benedikta XVI. da to pojasni, u knjizi „Svjetlo svijeta“ današnji papa emeritus kaže kako je jasno da nije rečeno da ne želimo, nego ne možemo rediti žene: „Ovaj oblik Crkve nismo mi načinili, nego On (Krist), i zato je konstitutivan. To slijediti čin je poslušnosti, u današnjoj situaciji možda teške poslušnosti. Ali upravo je to važno da Crkva pokaže: mi nismo samovoljan režim. Mi ne možemo činiti ono što hoćemo, nego postoji za nas Gospodinova volja koje se držimo i onda kada je to u današnjoj civilizaciji mučno i teško.“
Što to znači?
Odgovor nam je dao kardinal Walter Kasper koji je od 2001. do 2010. bio predsjednik Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana, te nakon mandata ostao i počasni predsjednik: „Katolička Crkva nije slobodna samostalno odlučivati o svome ustrojstvu, i budući da ređenje žena niti kod Isusa, kao ni u Svetom pismu i u Predaji nema uporište, ona zna da nije opunomoćena da zaređuje žene za svećenice i biskupice. To je u međuvremenu i jasno protumačeno kroz visoko rangirane crkvene odluke. Te su odluke, što se tiče samog stupnja njihova autoriteta, tako visoko rangirane da ja teško mogu zamisliti neku promjenu u tom crkvenom nauku. One imaju obvezujući i konačni karakter.“ Splitski teolog fra Dušan Moro skreće nam pozornost i na još jednu Kasperovu misao koja se odnosi na vrijednost simbolizma i „razumijevanje za simboliku roda i spolne različitosti koja je utemeljena na stvaranju i na božanskoj Objavi: Ta biblijska rodna simbolika više je nego neka slika ili neka obična metafora; ona izražava neku dublju stvarnost koja je naročito u ženskoj mistici srednjega vijeka razvijena. Biskup i svećenik treba Isusa Krista na potpun i pravi simbolički način predstavljati… Kod biskupskog posvećenja biskupu se stavlja biskupski prsten ovim riječima: ‘Primi prsten, pečat vjernosti, da bi Božju svetu zaručnicu Crkvu, ukrašenu nepromjenjivom vjernošću nepovrijeđenu štitio.“
Ne zaboravimo…
Tradicija kojoj je vjerna Katolička Crkva, jednako se poštuje i kod Istočnih Crkava. A ono bitno je da svećeništvo nije tek obično zanimanje ili dužnost. Ono nije ljudski proizvod, pa time niti rezultat ljudskih dogovora. Ono je Božji dar, milosni poziv.