»Kao što Bog počinu ‘u sedmi dan od svega djela koje učini’ (Post 2,2), tako se u životu čovječjem izmjenjuju rad i počinak. Ustanova dana Gospodnjeg pridonosi da ‘svi imaju dovoljno odmora i slobodnoga vremena za ’.«6 Kako konkretno u obitelji živimo nedjeljni odmor?

Kolike nam se nedjelje pokvare jer se do zadnjeg trenutka čeka sa zadaćom iz matematike ili engleskog za ponedjeljak? Koliki se očevi obitelji zaključaju u svoj ured i rade? Kolike domaćice provedu velik dio dana s metlom, usisavačem ili glačalom u ruci da bi nadoknadile zaostatke od proteklog tjedna?

Zašto ne bismo jednom zauvijek odlučili da će svatko svoj posao organizirati tako da bude obavljen u druge dane, bile to domaće zadaće i učenje, poslovne obveze ili kućanski poslovi? Da bismo uspjeli, ponašajmo se kao da nedjelja ne postoji: kad bi tjedan imao samo šest dana, organizirali bismo si vrijeme tako da sve bude obavljeno u šest dana. Tjedan treba organizirati s mišlju da je nedjelja osobit dan.

Jasno, postoje i iznimke u pravilu o nedjeljnom odmoru: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote« (Mk 2,27). Provjerimo samo jesu li te iznimke opravdane. Neizbježno je da ljudi u određenim zvanjima rade nedjeljom, a mnoge poslove radimo iz ljubavi prema bližnjem (pripremamo ručak, na primjer). Odlazak u kupovinu i neki navodno neodgodivi poslovi mogu se obaviti i dan prije ili dan poslije. »Ljubav prema istini traži sveti odmor, nužda ljubavi prihvaća opravdan posao.«7

Većina izlika koje opravdavaju rad nedjeljom ne će opstati ako ih iskreno preispitamo. Bit problema nije materijalne naravi: u napornu rasporedu tijekom tjedna, u prevelikoj količini posla ili u nedostatku vremena da se ode u kupovinu. Bit problema duhovne je naravi i može se sažeti u dva pitanja: Je li Bog na prvome mjestu u mojem životu? Imamo li dovoljno povjerenja u njega da bismo si priuštili istinski odmor, da bismo jednom tjedno nadzor nad svojim životom doista stavili u njegove ruke? Ako Bog od nas traži da se nedjeljom odmaramo, to znači da od nas ne traži da obavimo više posla nego što se može obaviti tijekom šest dana.

Konkretno rečeno, da bi nedjelja doista bila vrijeme odmora, to treba htjeti i treba se organizirati. Neka školarci i studenti svoj posao dovrše u subotu. Ne može se uvijek izbjegavati učenje nedjeljom, ali u velikoj većini slučajeva nije riječ o nemogućnosti, nego o nedostatku volje. Djeca si ne će osloboditi nedjelju ako ni mi to ne učinimo. Nedjelja nije stvorena da bi se ribalo kuhinju, glačalo rublje od cijelog tjedna, trčalo po trgovinama ili na miru proučavalo papire s posla.Što čekamo da bismo s cijelom obitelji zajedno odlučili da ćemo učiniti nešto konkretno kako bi naše nedjelje bile doista vrijeme odmora? I kako taj odmor ne bi značio dosadu? Mnogi ljudi rade nedjeljom samo zato što se boje da ne će znati kud sa sobom.

Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum)
———————————————————————————

⁶Conseils et souvenirs, sakupila s. Geneviève, Foi vivante, Cerf/Desclée de Brouwer, 1973.

⁷PaulLemoine, Transmettre l’amour,éditions Nouvelle cité, Paris 1986.