Nema dvojbe da je rascjep između Evanđelja
i kulture drama našeg vremena.
Papa Pavao VI.: Evangelii nuntiandi, EN 20
Sažetak
U našem, europskom, kulturnom krugu kazalište je proizašlo iz rituala (dakle vjere). Odnos vjere i kazališta u velikim epohama išao je od suglasja (antika, srednji vijek, barok i građanska drama 18. i 19. st.), jer je kazalište afirmiralo i vjeru i društveni poredak, preko nesuglasja (renesansa, klasicizam, romantizam), jer je kazalište imalo za uzor neko drugo vrijeme (njegovu vjeru i poredak pa ih zato i zovemo „oponašateljske“), sve do doista pravog rascjepa u današnjem vremenu (modernizam i kasnija tzv. postmoderna). Kada je krajem 19. st. realizam uveo kritiku društva kao jedinu legitimnu funkciju visoke umjetnosti želja je bila poboljšati društvo. Umjetnost je od rituala postala znanost a umjetnici ne samo fotografi društva nego kirurzi oslonjeni na suvremene znanosti. S vremenom se to kritiziranje pretvorilo u kritizerstvo a mijenjanje društva na bolje u nametanje negativne slike svijeta kao jedine dostojne visoke umjetnosti. Ljepota i pozitivne emocije (sreća, ljubav, prijateljstvo) te katarza sama proglašene su kičem što je kulminiralo u trendu nove europske drame devedesetih godina. U tom procesu umjetničkom hrabrošću smatra se razaranje temeljnih ljudskih vrijednosti uz sustavno napadanje institucija kao što su država, policija, vojska a naročito crkva. Taj tip teatra je danas glavna struja europskog kazališta, živi na obilnim državnim dotacijama, putuje po festivalima, dobiva nagrade i ima jak medijski odjek ali doživljava odlazak publike. Ipak, i dalje postoji afirmativno, pa čak i vjersko kazalište: u izvanrednim situacijama (Domovinski rat u Hrvatskoj) ili na rubovima (na rubovima grada Zagreba, u kazališnom amaterizmu ili po kazalištima izvan Zagreba). U svojoj želji za upravo takvim kazalištem publika sama pokreće i manifestacije (Festival kršćanskog kazališta, Zagreb; FRKA Virovitica).
Uvod
Kultura kao povijesno stvaralaštvo naroda koje obuhvaća način života i rada, običaje, religiju, materijalna dobra te jezik i znanstveno i umjetničko blago,[2] često se zove i kultura u širem smislu riječi, jer se umjetnost, kao njezina najvidljivija manifestacija, naziva i kulturom u užem smislu riječi. U ovom tekstu ću govoriti o suživotu i rascjepu vjere i umjetnosti dominantno na primjeru kazališta. Zato što je kazalište moje uže područje poučavanja (a temama o kojima u ovom tekstu pišem se bavim već dugi niz godina), a odnos vjere i kazališta je paradigmatski za odnos vjere i umjetnosti, pa tako i kulture u širem smislu riječi.
Govorim o našem, europskom, kulturnom krugu za koji se može dokazati kontinuitet razvoja i kulturni suodnosi/suutjecaji od antike do danas, a kojem i mi, Hrvatska, pripadamo. U tom kulturnom krugu vjera i kazalište kroz povijest živjeli su i u suglasju i nesuglasju sve do doista pravog rascjepa u današnjem vremenu! Teorija je usvojila podjelu umjetnosti, pa tako i kazališta, na velike epohe[3] (antika, srednji vijek, renesansa, barok, klasicizam i prosvjetiteljstvo, građanska drama 18. i 19. stoljeća, romantizam, realizam, modernizam, postmodernizam) koje nam pomažu da slijedimo razvoj i promjene konvencija unutar pojedine umjetnosti, ali i odnosa prema društvu uopće.
- Kazalište i vjera ili od izvora preko suglasja do rascjepa
Antika, srednji vijek, barok i građanska drama 18. i 19. st. su epohe u kojima su umjetnost i vjera bile u suglasju, jer je umjetnost afirmirala i vjeru i društvo. Epohe nesuglasja s kršćanskom vjerom su renesansa, klasicizam (koje zovemo i „oponašateljske“ zbog oponašanja uzora), romantizam i modernizam. Epoha potpunog rascjepa je sadašnja, postmoderna, kako je teoretičari najčešće nazivaju.
- Vjerski izvori i ritualna funkcija kazališta
U antici i srednjem vijeku kazalište je bilo ritualna umjetnost. Ritual je ljudska djelatnost duhovnog karaktera koja služi osnaživanju zajednice. Upravo tako se doživljavalo kazalište u prve dvije epohe: tragedije u antici i prikazanja (muke, mirakuli i moraliteti) u srednjem vijeku. Sadržaj predstava bio je izravno povezan s vjerom tog vremena i uzimao se iz svetih izvora (grčka mitologija i Biblija), jer je kazalište služilo da publici na nešto pristupačniji (zorniji) način ispriča istinu o svijetu koja je zapisana u tim izvorima. Osnovna funkcija kazališta bila je tumačenje i širenje vjere.
Kazalište je izašlo iz religioznog obreda (Dionizijevog u antici, mise u srednjem vijeku), predstave su se održavale u sklopu religioznih blagdana (Dionizijeve igre u Antici, Tijelovo u srednjem vijeku), a prostor igre je bio ritualni krug. Antičko kazalište je zadržalo čak i timel ili žrtvenik u sredini orchestre (kruga u kojem igra kor), a prikazanja su igrana ili na trgu ispred crkve ili su kolima kružili po cijelom gradu. U svakom slučaju, metafora kruga koji obuhvaća, odnosno predstavlja, cijeli svijet bila je jasno nazočna. U tim je predstavama sudjelovala cijela zajednica i svi su bili svjesni važnosti tih predstava. U antici je postojala obveza za patricije da financiraju nešto od javne koristi. Na primjer, opremiti ratni brod ili organizirati Dionizijeve igre jer je kazalište bilo u tom rangu skupoće i važnosti. Postojala je kazna zabrane gledanja igara za neke prijestupe, a za ometanje igara gledatelj je mogao dobiti i smrtnu kaznu! U srednjem vijeku su predstave financirali, i u njihovoj izvedbi sudjelovali, gotovo čitavi gradovi. Na primjer, prilikom postavljanja Muke, svaka je bratovština u gradu bila zadužena za opremanje jedne postaje (pekari za posljednju večeru, kovači za raspeće i sl…). Financiranje tih postaja bila je čast i privilegija. Iako je predstave mogao vidjeti svatko, uloge glavnih likova (Marije, Isusa) mogli su u srednjem vijeku igrati samo časni i pošteni ljudi. Ritualna funkcija kazališta bila je u europskoj kulturi dominantna punih petnaest stoljeća.
- Afirmacija ili rascjep
U talijanskoj renesansi je umjetnost, pa tako i kazalište, proglasila oponašanje antike kao osnovno načelo dobre ili uzvišene umjetnosti. Kazalište je izgubilo autohtonost, ali i ritualni karakter, jer je postalo elitna umjetnost za obrazovane i za dvorove. U renesansi je kazalište postalo „uzvišenije od života“ i krenulo na put samodostatnosti. Iako su i dalje govorili da nas kazalište uči o životu, govorilo je o antici, jednoj prošloj i nekršćanskoj epohi. Tragedije (kao tzv. visoka i priznata umjetnost) bile su pisane na latinskom i prepune antičkih bogova, mitoloških bića i simbola.
Zbog toga se dogodio prvi rascjep između obrazovane i neobrazovane publike jer je do tada, u ritualnim vremenima, kazalište bilo razumljivo svima. U renesansi su obrazovani gledali kazalište na dvorovima a puk/publika je gledala komediju dell’arte, glumačko-zabavljačko umijeće na vlastitom jeziku koje je igralo po trgovima. Osim što je talijanska renesansa udaljila kazalište od publike, udaljila ga je i od vlastite, kršćanske vjere. Oponašanje uzora, antičkih naravno, nastavilo se i u klasicizmu u kojem je dominirala Francuska. Iako su oni pokušavali pisati učene teorijske rasprave o utjecaju sudbine/fatuma na likove pojedinih tragedija i mogućnosti spasa njihovih duša u svjetlu kršćanske filozofije (rasprave između jansenista i jezuita vezane uz Racineove i Corneilleve tragedije) raskorak između vjere antike (mitologije) koja je programatski stavljena kao uzor umjetnosti i vlastite vjere (kršćanstva) u klasicizmu je vrlo jak u kazalištu. Upravo zbog proklamiranog oponašanja uzora te dvije epohe i zovemo „oponašateljskima“.
Za razliku od klasicizma u nekim je zemljama istovremeno nastajao barok koji je programatski i svjesno pokušao ponovno vratiti kazalište vjeri, afirmirajući kršćanstvo, odnosno katoličanstvo. Barok je nastao kao protuteža protestantskoj herezi, kao protureformacija. Za njega je paradigmatski španjolski zlatni vijek, 17. stoljeće. Osim što su se igrali i pisali srednjovjekovni žanrovi prikazanja koje su zvali auto sacramentales i tragedije su bile afirmacija kršćanskog osjećaja svijeta. Paradigmatska je drama Calderona de la Barce Život je san.
Epohe obično nastaju kao pobuna protiv one prijašnje pa ne čudi da je nakon dugogodišnje vladavine klasicizma u 18. i 19. stoljeću došlo do pobune. No dok je romantizam i dalje u rascjepu sa svojim društvom jer se inspirirao dalekim mitologijama, građanska drama 18. i 19. stoljeća je afirmativna prema svojim temeljnim vrijednostima. Nastale kao posljedica uspostave nacije i građanske klase te su drame afirmirale prošlost (kroz povijesne drame afirmirajući vlastito plemstvo) ali i svoje vrijeme (pučki igrokazi, melodrame, građanska drama i tragedija, dobro skrojeni komadi). Svi ti oblici nose kršćanske ideje i vrijednosti u sebi, poput npr. Freudenreichovih Graničara.
- Umjetnost odražava svjetonazor
Iako su renesansa i klasicizam uspostavili antiku kao uzor, njihovo je društvo još uvijek bilo temeljeno na religijskom poimanju svijeta. A u ostalim, afirmativnim, epohama svijet je dio Božjeg plana i svi događaji se promatraju iz te vizure. Čovjek iz predstava uči o svijetu i o tome kako se ponašati u njemu, a kazalište je razumljivo svima. Jer je osnovna funkcija umjetnosti od samih početaka bila odražavanje vladajućeg svjetonazora.
Od srednjeg vijeka u našoj kulturi vlada kršćanski svjetonazor koji ima vrlo čvrstu hijerarhiju vrijednosti u društvu. Svjetonazor uvijek razrješava temeljna pitanja koja si postavljamo a koja definiraju naš odnos prema onome iznad nas (Bogu, životu nakon smrti), onome izvan nas (svijetu, društvu, politici) i onome u nama (tko sam ja). Svjetonazor definira ulogu, svrhu i smisao te tri razine i vrlo je važan jer određuje i naše djelovanje, određuje naše ciljeve.[4]
U kršćanskom svjetonazoru na prvoj razini svijet oko nas tumači se vjerom (kršćanstvom), Bog je predstavnik, a ljubav glavni osjećaj jer je u kršćanstvu temeljna osobina Boga da je otkupio ljude smrću na križu iz ljubavi prema njima. Na drugoj razini vlada dužnost kao temelj odnosa prema društvu a predstavnik je kralj. Na trećoj razini čast je temelj odnosa prema pojedincu a predstavnik je očinska figura. To znači da je u tom svjetonazoru pojedinac, pa čak i sam Bog Isus Krist, uvijek podređen višim idejama i ciljevima i uvijek se postavlja pitanje što netko može ili treba napraviti za opću ili širu dobrobit. Zato što je opći cilj sve tri razine bio spas duše odnosno uključivanje čovjeka u nešto više od njega u, pojednostavljeno rečeno, dobru vječnost.
Spomenute afirmativne epohe su ga odražavale na sceni s time da se mijenjala dominacija pojedine komponente. Srednji vijek je prikazivao prvu komponentu u žanru koji zovemo prikazanja. Bio je to Krist na sceni u Muci (Pasiji) ili sveci u mirakulima, kralj je bio dominantan u dramama baroka, a otac i obitelj u građanskoj drami 18. i 19. stoljeća.
- Dvadeseto stoljeće ili od kritike kao sredstva poboljšanja do kritizerstva kao sredstva uništenja
Kao što je srednji vijek veliki civilizacijski lom u odnosu na prijašnje vrijeme, jer je kršćanstvo zamijenilo mitologiju, tako se u 19. stoljeću dogodio drugi veliki lom u cijeloj Europi: promjena svjetonazora koji je definitivno zavladao polovinom 20. stoljeća (nakon II. svjetskog rata), a vlada i danas. Radi se o ateističkom svjetonazoru (nekad nazivanom i sekularizam). U njemu je drukčija hijerarhija vrijednosti.
- Novi svjetonazor i nova hijerarhija vrijednosti
Razum je u temelju tumačenja svijeta, znanost je zamijenila vjeru. Istina je dominantna vrijednost te prve razine, a znanstvenik je postao glavni predstavnik Istine. Naravno da su vjera i Bog proglašeni neznanstvenim i nazadnim te protjerani u privatnu sferu. Na drugoj razini kritika je postala dominantan odnos prema društvu iz uvjerenja da će objektivno (dakle razumsko, znanstveno) i istinito prikazivanje problema i mana dovesti do poboljšanja društva uz pomoć te iste znanosti i tehnologije a naporima samih ljudi. Sloboda (i oslobađanje) pojedinca postala je glavni cilj treće razine. Pojedinac je postao središte svijeta jer je sve podređeno njegovom boljitku, ali više nema ničega izvan čovjeka i njegova razuma. Generalni cilj sve tri razine je sreća pojedinca na zemlji.
Znanost postaje jedino mjerilo i jedino legitimno tumačenje svijeta, a umjesto Božjeg nauma, koji je do tada vladao svijetom, uspostavlja se evolucija kao prirodni proces razvoja, kako živog svijeta, tako i društva. Umjetnost je na tom putu važna karika jedino ako služi poboljšanju društva. To će najbolje provesti tako da postojeće društvo kritizira, odnosno ukaže mu na njegove mane koje će se onda, jednom razotkrivene, promijeniti i popraviti. Emile Zola je tvrdio da umjetnik u realizmu mora biti fotograf ali i kirurg. Kao fotograf mora objektivno bilježiti sve oko sebe, a kao kirurg ukazivati na loše strane društva koje treba odstraniti! Pri tome ne treba biti sentimentalan jer je to sve za više dobro.[5]
Kritika društva postala je novi credo umjetnosti, a s vremenom i sama njezina bit. I kasniji pravci, ne samo modernizam nego i sve druge pobune protiv realizma i modernizma (nadrealisti, futuristi, itd.), željeli su biti jači i bolji u kritici društva. Smišljali su se efikasniji načini djelovanja na svijet oko sebe i publiku. Tako je Bertolt Brecht uveo epski teatar[6] želeći da se publika ne uživljava (kao u dramskom teatru gdje suosjeća s likovima) nego da shvati razumom što se oko nje događa jer će samo tada moći doista djelovati na promjenama društva.
Na tom putu razvoja kazališta (i umjetnosti općenito) polovinom dvadesetog stoljeća iz umjetnosti je izbačeno lijepo. Ljepota i pozitivne emocije (sreća, ljubav, prijateljstvo) proglašene su kičem, a sve afirmativne priče koje na bilo koji način govore pozitivno o svijetu oko nas (bilo sretnim krajem, bilo vjerovanjem da svijet ima smisla unatoč nesretnom kraju) proglašene su nerealnima ili „pukim i praznim“ podilaženjem publici. Sredinom 20. stoljeća s teatrom apsurda definitivno je iz visoke umjetnosti izbačena katarza što je bilo i logično jer u svijetu bez Boga nema se u odnosu na što pročistiti emocija koju izazove događanje na sceni.
Estetika ružnog je zavladala u kazalištu u silnom strahu da se ne bi bilo ispod razine visoke umjetnosti kojoj svaki umjetnik želi pripadati. U tom razdoblju, negdje polovinom 20. stoljeća, kazalište su preuzeli redatelji (do tada je vladao dramski pisac) koji su izbacili iz visoke umjetnosti i logičnu priču, prepoznatljive karaktere, motiviranu radnju i komunikaciju s publikom, te nametnuli tzv. redateljsko kazalište puno hladnih i teško komunikativnih slika.
- Kritika kao fatalizam koji nameće crnu sliku svijeta
Kritika društva kao funkcija umjetnosti jest legitimna, ali je pozitivna ideja od koje se krenulo na početku 20. stoljeća s vremenom završila u svojoj suprotnosti. Nakon realizma i modernizma u ovoj današnjoj epohi, koju se najčešće zove postmodernom, kritika društva koja treba poboljšati društvo postala je (potpomognuta estetikom ružnog) kritizerstvo najgore vrste. Naime, u kazalištu (ali i u prozi) visokom, odnosno vrijednom umjetnosti se smatraju isključivo predstave s najgorim mogućim temama nasilja u društvu i obitelji, prikazi potpuno izgubljenih slojeva društva (prostitutke, drogeraši i sl.) i to zorno prikazanim u naturalističkoj verziji (eksplicitno nasilje, mučenje i drogiranje na sceni, psovke). Takve se predstave hvale kao istinite (jer, eto, takav je život), provokativne i hrabre, čak i lijeve, u smislu napredne (!), dok se bilo kakav afirmativni prikaz života (ne sretan kraj, nego slika svijeta u kojoj ima bilo kakve nade) proglašava licemjernim podilaženjem publici i zatvaranjem očiju pred ozbiljnim problemima društva. Naravno, pretpostavlja se i da je publika, dakle društvo, ako već ne glupa (ne može shvatiti stvarnost) onda licemjerna (ne želi priznati da ti grijesi postoje i ne želi ih gledati na sceni). Umjetnici imaju svetu zadaću da ih obrazuju i prosvijetle istinom o životu. Dobro je podsjetiti da je u afirmativnim epohama publika uvijek sve mogla razumjeti a u onim drugim joj se moralo objašnjavati!
Zaboravlja se da kritiku društva nije izmislilo 20. stoljeće. Umjetnost je uvijek, i u onim epohama koje su bile u suglasju s vjerom, govorila o problemima u životu junaka. Teme tragedija su bile ozbiljne, glavni junaci su stradavali na kraju ali je stav umjetnosti bio drukčiji od današnjeg. Poruka koja se slala je bila drukčija, prikazivanje loših situacija u životima junaka, prikazivanje zla u svijetu, bilo je na pouku gledateljima.
U današnjoj kritici stvarnosti postoje dva problema. Prvo izabrali su samo jedan segment društva dok ih problemi u svim ostalim segmentima uopće ne zanimaju (kasnije ću pokazati kako se mijenjaju mode grijeha i problema kojima se kazalište/umjetnost bavi). Drugo je da te predstave pokazuju zlo, mrak i nasilje bez ikakva komentara (zašto se to događa, može li se to promijeniti) ili mogućeg izlaza. Najčešće i bez ijednog pozitivnog lika ili bilo kakve mogućnosti preživljavanja neke pozitivne emocije ili vrijednosti. Umjesto priče o zlu (što je nekad bilo tema u umjetnosti i što nam je pokazivalo kako se nositi s problemom zla u svijetu oko nas) dobili smo priču o zlu kao jedinom mogućem obliku svijeta.
Upravo zato takva umjetnost ne može ukazivati na mane društva nego nameće fatalističku sliku ružnog svijeta u kojem vlada zlo bez ikakve mogućnosti promjene. Umjesto da poboljšavaju svijet, kako su umjetnici javno obznanjivali, te predstave nameću crnu sliku svijeta i šire kulturu smrti (Ivan Pavao II.), samo što se ovdje ne ubijaju doslovno ljudi i zametci na što je Papa referirao, nego se ubija vjera u moguće dobro, pravedno društvo, Božji naum s ovim svijetom ili jednostavno vjera pojedinca u dobro, lijepo, u Boga.
- Primjer: Nova europska drama
Najbolji primjer je trend tzv. „nove europske drame“ koji je devedesetih godina prošlog stoljeća zavladao europskim i hrvatskim pozornicama. U knjizi Nova europska drama ili velika obmana pokazala sam kako je taj trend nametnut i koje su mu osnovne karakteristike.[7] Dokaz da je trend nametnut piscima je činjenica da su redatelji i festivali te prevoditeljske i autorske radionice izričito tražile vrlo određen tip teksta, po zadanom uzoru dvoje britanskih pisaca Sarah Kane i Marka Ravenhilla. U tom procesu je podignuta razina psovke na sceni do krajnjih granica, a sve su pozitivne institucije ili vrijednosti zamijenjene najgorim mogućim suprotnim oblikom ‒ obitelj je postala isključivo mjesto nasilja i uništenja, nasilje jedini mogući način komunikacije među ljudima (pa su tako na sceni gomilane scene mučenja ili kasapljena bez ikakve priče zašto se to događa i kako to djeluje na likove); crkva isključivo mjesto licemjerja i pedofilije; vojska i policija mjesto korupcije i bezakonja i sl. Kroz „novu europsku dramu“ redatelji su nam nudili interpretaciju svijeta pri čemu su svi prethodno čvrsti i važni pojmovi kao: dobro, moralno, vrijedno, ljubav, prijateljstvo, kreativnost, sreća, život, svjesno bili zamijenjeni pojmovima koji su do tada bili njihove suprotnosti kao: zlo, bol, mučenje, silovanje, sakaćenje, ovisnost, nesreća, smrt. Kada se iz skupine (emocija) metonimijski uzima značenje jednog člana (ljubav) te se pribraja drugom članu skupine (mržnja), značenje se zapravo zamjenjuje pa tako drugi član skupine postaje jednak prvome. To znači da značenjski ljubav postaje jednaka mržnji, a kako se koristi samo mržnja umjesto ljubavi, ljubav se zapravo dokida. Najveći problem je to što se ta filozofija sa scene slala mladoj publici jer se tvrdilo da ona razumije taj novi svijet, za razliku od nas starijih koji još živimo u nekoj iluziji prošlosti.
Trend je išao agresivno ne samo prema umjetnicima nego i prema publici. Osim što je slao spomenute poruke sa scene, u medijima su vrlo agresivno napadani svi koji su se usudili iskazati ma i najmanji oblik sumnje u genijalnost tih predstava. Od kritičara, glumaca, do publike. Napadalo se vrlo smišljeno, istodobno prelazeći s estetske kategorije, iz koje su bili prigovori (da su predstave isprazne i loše), na ideološke uvrede kojima su napadani oni koji takve predstave nisu voljeli. Branitelji „nove europske drame“ proglašavali su se ljevičarima i progresivnima, iako te drame nisu bili ni lijeve, ni socijalno svjesne upravo zbog spomenutog fatalizma zla. Oni su te nazive trebali zato da bi protivnike mogli nazivati moralnim, čednim (u smislu mane i uvrede kao što je D. Z. Frey rekao moralni Hrvati koji nisu željeli igrati Sarah Kane!), zatim konzervativnim i zaostalim, a kasnije i desničarima, nazadnjacima ili čak fašistima. Krug se zatvorio: dok su drame pokazivale svijet bez vrijednosti, redatelji su napadali kritiku i publiku zbog izricanja ili traženja bilo kakvih vrijednosti. I to otvoreno.
Thomas Ostermeier, njemački redatelj i rodonačelnik tog trenda u Europi je optuživački napao njemačke glumce koji nisu voljeli taj trend: Peter Handke, Botho Strauss ili brojni stari glumci (…) na desnoj strani jer se zauzimaju za stare vrijednosti. Vojska, obitelj, država, religija, to mi se čini skupom vrijednosti koje pripadaju jednom drugom, konzervativnom vremenu. Kada je gostovao u Poljskoj s Mayneburgovim Vatrenim licem publika nije bila oduševljena pa je Ostermeier optužio čitavu zemlju: Zanimljivo je da se to događa i u bivšoj istočnoj Europi pa smo u Poljskoj nakon gostovanja s Mayenburgovom predstavom Vatreno lice izazvali veliku raspravu o moralu. Poljska je, naime, i dalje utemeljena na religijskim i obiteljskim vrijednostima.[8] To je objavljeno u razgovoru pod nazivom „Kazalištem i dalje vladaju kukavice“ u kojem su svi ti inače pozitivni termini (obiteljske i religijske vrijednosti) postali negativni.
Trend je, srećom, zamro ali nam je na scenama ostalo i eksplicitno nasilje, i povišena razina psovke, i kritizerstvo, odnosno slika nekog mračnog fatalističkog svijeta kao realna slika svijeta oko nas. Najbolji primjer su predstave poput Garaže Zdenka Mesarića u režiji Ivice Buljana iz 2010. ili Krležina Leda u režiji Anice Tomić iz 2012., obje u Zagrebačkom kazalištu mladih gdje se na sceni samo tuče, davi, pljuje, siluje, opija, drogira i slično.
Budući da nas u publici ne zanima kako se nekoga siluje ili muči ili drogira ili pljuje, nego ljudska duša (njezina borba s mukom i ranama), publika je pobjegla iz kazališta. No, to nije utjecalo na trend crne slike svijeta. Publika je u europskom kazalištu nevažna jer kazalište financiraju državne institucije novcem poreznih obveznika (za razliku od američkog kazališta gdje je za opstanak kazališta najvažnija prodaja karata). Novac dodjeljuju razna povjerenstva na temelju umjetničkih i objektivnih pokazatelja. A ti „objektivni“ pokazatelji su pozivi na međunarodne festivale, nagrade i kritički odjek predstave odnosno kazališta. Pa kako ti festivali i autorski natječaji i dalje traže isključivo kritiku društva (izravno i otvoreno u svojim propozicijama), ne čudi da se takve predstave i dalje igraju.
- Umjetnička inspiracija, istina i hrabrost ‒ ali zanimaju nas samo određene teme
Umjetnici često govore da pišu o tim temama da bi poboljšali društvo ukazujući na probleme, da im je to inspiracija koja ih vodi i kojom ne mogu upravljati, a da je njihova osobna hrabrost ta koja ih vodi da govore istinu ma kako ona neugodna bila. Doista, to bi moglo izgledati kao posljedica umjetničke inspiracije ili iskrene potrebe da se ukaže na mane društva da se nije ograničilo samo ne neke segmente društva koji se prikazuju i da se ne mijenjanju mane društva koje se razotkrivaju. Na primjer, u suvremenoj „kritici“ društva više se uopće ne govori o ženskim ili radničkim pravima, unatoč tolikim otpuštanjima i jurećem kapitalizmu koji uništava zemlje u koje je ušao prije dvadeset godina, ne govori se o bankama i tajkunima koji nas sve vraćaju u robovlasništvo. Ne razotkrivaju se malverzacije ili nepoštenje unutar nevladinih organizacija koje su zadužene za tzv. civilno društvo. Danas se kao mana društva koja se razotkriva „nosi“ isključivo rasizam i homofobija i perverzni seksualni odnosi (uključujući pedofiliju i to isključivo s dječacima kao žrtvama!).
Nametanje crne slike svijeta u umjetnosti nije samo hrvatski specijalitet, naprotiv, cijela Europa smatra da je isključivo provokacija i kritika vlastite zemlje jedino dostojna ozbiljne umjetnosti.[9] Bilo kakva afirmativna umjetnost smatra se običnom pučkom zabavom vrijednom prezira. Zato umjetnici iz zemalja koje nemaju izražene navedene probleme panično traže po crnoj kronici barem jedan slučaj pedofilije ili rasizma koji će moći staviti u predstavu. Tako su predstave s velikim brojem gostovanja i nagradama po europskim festivalima vrlo slične u formi: niz fragmenata koji opisuju navedene mane društva a sve potkrijepljeno citatima iz crne kronike. Bilo da dolaze iz Belgije (Pjevajte i budite radosni Kraljevskog flamanskog kazališta iz Bruxellesa u režiji Rudda Gielensa) ili Mađarske (BLACKland/ CRNAzemlja, mađarske kazališne skupine Krétakör, u režiji Árpáda Schillinga). Obje su predstave gostovale u Zagrebu 2008. g. u sklopu programa „Gostovanja svjetskog kazališta“ koje je organizirao ZKM. Obje predstave nude pojedinačne primjere izvučene iz crne kronike bez ikakva objašnjenja motivacije, uvjeta, razloga i okolnosti – kao paradigmatske primjere da je cijelo društvo Belgije odnosno Mađarske, licemjerno, rasističko, homofobno i nastrano!
Najbolji primjer da je na inspiraciju umjetnika vrlo lako utjecati je predstava Argentina u produkciji Teatra ITD i udruge Kufer 2008. Autorica i redateljica predstave Renata Carola Gatica je Argentinka koja se udala za Hrvata. U medijima je javno priznala da ne zna puno o Hrvatskoj jer ne živi dugo u zemlji, da ne zna puno o nogometu jer ga ne voli, ali je unatoč tome napravila predstavu o – homofobiji u hrvatskom nogometnom klubu! Dakle, ako već nema vijesti u crnoj kronici (jer bi Hrvati prihvatili i zelenog Marsovca u nogometni klub ako dobro igra!), izmislit ćemo što nam treba![10]
Isto je i u prozi. Nobelovu nagradu za književnost dobila je 2004. Elfriede Jelinek koja je poznata po oštrim napadima na vlastitu zemlju (Austriju) kao fašističku, ksenofobičnu i krajnje licemjernu zemlju. Njezin roman Pijanistica je polubiografska sadomazohistička proza na rubu pornografije (njezina vlastita izjava i izjava mnogih kritičara) o odnosu žene, njezinog ljubavnika i njezine majke, a drame su joj dramske plohe, dakle nizovi replika bez navođenja likova koje redatelji mogu oblikovati po svojoj volji. Očito je onda da je upravo ovaj stav prema zemlji (potpomognut i estetikom ružnog i nasilnog) bio presudan u odluci za nagrađivanje. Pri tome u Austriji postoji čitav niz pisaca koji pišu iznimno kvalitetne romane ali nisu dovoljno kritični ni dovoljno crni u prikazivanju svijeta.
Da se i u prozi izmišlja ono što se „nosi“ dokazao je J. T. LeRoy. Njegovi biografski romani prepuni vlastitih teških životnih iskustava (uglavnom nasilne i seksualne prirode od raznih zloupotreba u djetinjstvu do posla muške prostitutke) bili su hit na svim ljestvicama dok se nije otkrilo da ih piše sredovječna Laura Albert, američka domaćica koja je samo slijedila trend. Nakon tog otkrića je nestala iz književnosti. Da je za uspjeh važna samo kvaliteta djela, ovo bi otkriće bilo nevažno za uspjeh.
- Odnos prema prošlim epohama
Današnje vrijeme ne nameće samo trendove prikazivanja svijeta i života, ono nameće i tumačenje prošlih epoha i to tako da ih tumači iz vlastitog svjetonazora. Ne čudi zato da se epohe koje afirmiraju vjeru preziru: srednji vijek je vrijednosno negiran kao „mračna“, izgubljena epoha, barok je „samo“ doba nerazumljive poezije i debelih golih žena u slikarstvu, a građanska drama 18. i 19. stoljeća je doslovno izbrisana iz povijesnog proučavanja kao nedostojna, klišeizirana i puko podilaženje publici. S druge strane epohe koje su u procjepu s vjerom se veličaju (renesansa i klasicizam su „vrhunci ljudske umjetnosti“!). Budući da je antika početak i uzor ovim „oponašateljskim“ epohama, morala se uklopiti u taj pozitivni niz iz današnje perspektive pa su je teoretičari ‒ reinterpretirali. Velike tragedije se ne tumače kao afirmacija vlastite vjere i društva (što one jesu!), nego kao kritika društva i pobuna individualnosti. Zato se kor (koji je izravna opomena likovima i govori moralne teze) najčešće izbacuje u postavljanjima na scenu.
Budući da u svim tim epohama ima i kvalitetnih i nekvalitetnih ostvarenja u jednakom omjeru – očito je da je današnji stav prema epohama posljedica neumjetničkog kriterija: odnosa prema vjeri.
- Odnos prema crkvi u kazalištu ili čeka se reakcija crkve
Odnos umjetnosti i kazališta prema Crkvi je u tom paketu kritizerstva koje je zapravo rušenje temeljnih ljudskih vrijednosti i nametanje crnog prikaza društva oko nas kao visoke umjetnosti. Budući da je Crkva jedna od najdugovječnijih i najduhovnijih institucija, predstavnica samog Boga na zemlji, prema njoj su strijele još više naoštrene.
Kritičarka Jagna Pogačnik je novom romanu Zorana Pongrašića Čistači pronašla mane ali ga silno pohvaljuje za temu – rasizam! To više što je rasist svećenik. Koji je još i pedofil! Na pitanje novinarke: Očekujete li reakcije crkve zbog lika svećenika pedofila i rasista? odgovorit će: Uopće ne. Iako je taj svećenik, Đizus, nesretan spoj obaju boleština ni pedofilija ni rasizam nisu crkveni brend. Ima ih na žalost u svim društvenim slojevima. Uz to ja sam nevjernik pa me crkva ne bi trebala ozbiljno shvaćati.[11] Dakle, autor nije vjernik, ne poznaje crkvu ni svećenike ali je točno znao koje mane treba opisati. I još ih je primijenio na instituciju koja je u trendu za napad – Crkvu.
Predstava Marija Kovača Lux in tenebris (Teatar ITD, 2012) govori o aferi s elitnom prostitucijom i licemjerju društva koje je zaštitilo mušterije ali osudilo djevojke. Međutim, u velikoj najavi u Nacionalu, iz čista mira i bez ikakve veze s predstavom, dramaturg Srđan Sandić će napasti crkvu: U Glasu koncila te na portalu katolici.org pročitao sam potpune laži o tome kako se prenosi HIV i druge spolne bolesti, zbog čega žene abortiraju. Pored toga tu su i česte osude djevojaka koje se bave prostitucijom, koje nisu izrečene u „kršćanskom duhu“.[12] Ova druga rečenica je očito dodana da opravda napad i nekako poveže predstavu s Crkvom, ali je zapravo ‒ netočna.
Da se doista radi o modi (a ne umjetničkoj inspiraciji, hrabrosti ili tako nečem) i u slučaju Crkve najbolje pokazuje slučaj drame Svećenikova djeca Mate Matišića. U želji da poveća natalitet svećenik u dogovoru s trafikantom buši kondome i u prvom činu sve izgleda kao komedija da bi se u drugom pretvorilo u tragediju jer svećenik krije strašnu tajnu. Trafikantova žena je sa svećenikom u mladosti zanijela, abortirala i ostala neplodna pa kad nakon udaje ne može imati djecu ‒ ukrade tuđe dijete što pokrene niz tragičnih događaja. Jest, drama je napisana protiv Crkve i svećenika ali primjećujete da nema pedofilije. Zato što je napisana 1999. kada se taj grijeh nije toliko „nosio“ kod nas! Kada je redatelj Vinko Brešan po drami snimio film 2013. pedofilija je postala glavni grijeh, zapravo glavna tema, jer je sad i kod nas moda razotkrivati taj porok! Redatelj Mario Kovač nakon filma postavio je originalnu dramu u kazalištu Kerpempuh a kritičari su ga napali da nije dovoljno hrabar da stavi i pedofiliju! Kovač se branio da je u originalnom tekstu nema, ali nije mu pomoglo!
Stereotipi ocrnjivanja crkve idu do apsurda, sve više nalikujući na provokaciju radi provokacije same jer izdavač Algoritam u reklami za roman piše ovako: Nenad Stipanić autor koji piše o onome o čemu drugi premalo znaju ovaj put u romanu Izbacivači Majke Božje kroz triler portretira jednu adrenalinsku večer u zagrebačkom narodnjačkom klubu njegovu klijentelu i propituje vjerske dogme. Reakcija crkve se još čeka (pot. S. N.). Ovo adrenalinska večer znači da ima samo opise nasilja, droge, seksa i psovka, a ovo s propitivanjem dogmi znači vrijeđanje Boga i Crkve. A sve ne bi li se izazvalo reakciju Crkve.
Iako Židovi, na primjer, ne dopuštaju nikakvu blasfemiju svoje zemlje ili vjere (slučaj Vedrane Rudan koja je godinama vrijeđala Hrvate i hrvatsko društvo, ali kad je u istom tonu rekla nešto protiv Židova izblijedjela je s javne scene), Crkva uglavnom ne reagira na umjetnost. Ponekad reagiraju vjernici, istina vrlo rijetko u odnosu na broj uvreda koje se sa scene slijevaju prema vjeri i Crkvi. U New Yorku se 1998. prosvjedovalo protiv predstave Corpus Christi američkog pisca Terrence McNallyja koja Isusa i apostole pokazuje kao gay družinu.[13] U Parizu su krajem 2011. prosvjedovali pred kazalištem Theatre de la ville u kojem je igrala predstava talijanskog redatelja Romea Castelluccija O konceptu lica, povodom Sina Božjeg u kojoj su se na Kristovu sliku bacale fekalije.[14] Gostovanje te predstave na Eurokazu u Zagrebu 2013. nije izazvalo reakcije.[15] Hrvatska javnost je reagirala na plakat za predstavu DK Gavella Fine mrtve djevojke Mate Matišića u režiji Dalibora Matanića koji je prikazivao dva kipa Djevice Marije u lezbijskom zagrljaju.
Iako sam pisala protiv tog plakata[16], nisam sigurna da uvijek treba reagirati na provokaciju. Svako reagiranje kršćana u javnosti se prezentira kao napad ljudi koji oči drže čvrsto zatvorene, ili još gore divljih fundamentalista. Grad Pariz je podigao tužbu protiv onih koji su prosvjedovali, a ne protiv Castelluccija, umjetnika koji je vrijeđao većinu francuskog stanovništava! Ako se napadne neku predstavu svi umjetnici odmah ustanu u obranu „slobode umjetnosti“, prava da se „kritički progovori o svemu“, da se „ruši tabue“ i sl. Koliko god to bile floskule (jer ta pravila ne vrijede za sve, pa npr. ugrožavanje slobode i vrijeđanje umjetnika ili gay populacije nije dopušteno, ali je dopušteno vrijeđanje kršćana!) stvaraju dodatnu medijsku buku oko pojedine predstave i donose joj više publike nego bi je imala po svojoj kvaliteti. Jer je većina tih predstava loša.
Pa zato je možda bolje prešutjeti. Oliver Frljić, kontroverzni redatelj čije predstave uvijek izazivaju buru prosvjeda, napravo je 2010. u ZKM-u predstavu Buđenje proljeća na tekst Franka Wedekinda. Tekst o buđenju mladenačke seksualnosti izazivao je kontroverze i kad je bio napisan, a Frljić ga je napravio izrazito protiv Crkve. I u scenama (dominirao je križ na koji su razapinjali djecu, koji se pretvarao u kukasti križ) i u svojim izjavama pa je tako novinar glavnu tezu ‒ Crkva još formira seksualni identitet mladih putem zabrana ‒ stavio u naslov razgovora s redateljem.[17] Ne moram ni reći da su kritičari pohvalili upravo hrabrost u razotkrivanju licemjerja društva i Crkve. Međutim, kako nitko nije reagirao da je uvrijeđen (ni Crkva, ni vjernici) predstava je šaptom pala i davno je više nema na repertoaru. Frljić se okrenuo od crkvenih i božjih tema na nacionalne koje su izazivale više pozornosti, prosvjeda i odjeka u medijima (i to od Hrvatske preko Bosne do Srbije). Fine mrtve djevojke, Gavellina predstava sa spornim plakatom, je navodno bila rasprodana, a uvjerena sam da je jedini razlog bio skandal oko plakata. Naime, predstavu sam vidjela.
- Iznimke ili nije sve tako crno, jer kazalište će uvijek preživjeti
Iako ovako pobrojene činjenice izgledaju prilično crno, ipak postoje iznimke koja pokazuju da ima svjetla u svakom tunelu i da se svjetlo kao takvo ne može ugasiti. Ako kazalište tzv. visoke umjetnosti ima i visoke državne subvencije, i festivale, i nagrade[18] i medijske odjeke, ono nema ‒ publiku. Oni su svjesni toga (svaka epoha tog tipa imala je problema s publikom!), ali se dovijaju na razne načine. Predstave se igraju na sceni (Garaža) ili u malim novim prostorima. HNK, kao naše najveće kazalište danas, ne može napuniti svoje gledalište od 800 mjesta pa gradi male scene (Svi smo mi kraljevi je igralo 2015. na malenoj sceni u Kineskom paviljonu na velesajmu s gledalištem od otprilike stotinjak mjesta) ili rade jednokratna događanja tzv. filozofski teatar gdje u sezoni gostuje nekoliko poznatih teoretičara i govori sa scene o svojim stavovima. Medijski se ono prvo prezentira kao „osvajanje novih prostora“, a ovo drugo kao „uspjeh sezone“! Ili su to svjetske koprodukcije koje zbog toga ne mogu igrati više od pet puta u svakog od koprodukcijskih partnera, kao npr. ZKM-ov Drakula iz 2015., u kojem dominira eksplicitni seks na sceni, nasilje i krv, a igrao je tek pet puta u Zagrebu.
Iako nas ova kazališta koja gube publiku često pokušavaju uvjeriti da je publika „glupa“ i da je „treba podučiti“, ona odlazi jer ne dijeli ni vladajući svjetonazor u kazalištu, niti poetiku nihilizma koja je zavladala. Srećom, postoji i drukčije kazalište, ono koje afirmira temeljne ljudske vrijednosti ili ono koje afirmira i vjeru (religiozno kazalište). Ono živi na rubovima ovog „velikog“, vidljivog i svjetski priznatog kazališta ili u izvanrednim situacijama upravo zbog publike koja dolazi bez medijskih pompi, sve po usmenoj predaji! Zato od kazališta (i drugih umjetnosti) ne treba odustati jer je ono kao umjetnost jače od trenutačnog trenda crne slike svijeta.
4.1 Izvanredna vremena vole afirmativno i religiozno
Rat je doista izvanredna situacija u životu ljudi. Za vrijeme Domovinskog rata kad su u Hrvatskoj ljudima bili životi ugroženi i dalje su se postavljale kazališne predstave, glumci su na probe išli kroz bombe u Osijeku, kroz snajpere u Zadru.[19] Na predstave je dolazila i publika, unatoč nedostatku vode i struje, unatoč strahu od snajpera ili bombardiranja! Za vrijeme rata igrale su se komedije i pozitivni komadi, oni koji afirmiraju život. Ali takvi su se komadi i pisali o ratu! U ratu i o ratu pisale su se komedije, satire, parodije. O Domovinskom ratu napisano je preko stotinu drama od 1991. do 2011., a do kraja 1995. tridesetak.[20] Od toga je gotovo pola komedija.[21] I u dramama koje govore o ozbiljnim problemima su česti sretni završetci i rješenje problema (Nino Škrabe: Dvije sestre; Goran Tribuson: Doviđenja u Nuštru,) ali i kad bi junak poginuo ostala bi živjeti neka njegova pozitivna emocija, prijateljstvo, ljubav, (Matko Sršen: Farsa od gvere), ljubav prema domovini (Miroslav Mađer: Smrtonosni povratak) ili vjera (Milan Grgić: Sv. Roko na brdu). Iako se u tim dramama jasno govori tko napada (jer su neke pisane doslovno pred cijevima) u njima nema mržnje. Naprosto se pokazuje da smo napadnuti.[22]
Ratno kazalište i drama su dokazali dvije stvari. Prvo da je kazalište iznimno važno u životima ljudi. Drugo da kad je kazalište životno važno – onda se igraju i pišu drukčiji komadi od ovog trenda crnila. Onda se igraju komadi u suglasju s vjerom, životom. Oni koji nose katarzu, suosjećanje s likovima, oni koji čine da se publika nakon toga ‒ čak i kad je tragičan kraj ‒ osjeća bolje, osjeća uzvišeno, osjeća kao ljudsko biće ili čak i voljeno dijete Božje. To je tako bilo od samih početaka kazališta (one prve dvije epohe koje sam opisivala – antika i srednji vijek), ali se s vremenom izgubilo. Izgleda da je potrebno da se u životu dogodi neka iznimna, životno važna situacija, da kazalište opet proradi na onaj iskonski način.
Najbolji dokaz je da smo za vrijeme rata igrali na ovim velikim, priznatim scenama i religiozno kazalište. Naime, religiozno kazalište se davno povuklo s profesionalnih scena i postojalo je na rubovima profesionalnog, u župama, gdje su amateri igrali prigodne predstave. Nakon vremena komunizma u kojem se nisu igrali religiozni tekstovi[23], nakon europskih trendova koji su u 20. stoljeću izbacili pozitivne osjećaje i vjeru iz visoke umjetnosti – mi smo od 1990. do 1994. odigrali dvadeset religioznih naslova na profesionalnim scenama. Igrali smo prikazanja (misterije mirakule i moralitete), kako one srednjovjekovne tako i novo napisane, a u njima se Krist pojavljivao ne samo kao pozitivan lik nego i kao Bog koji je otkupio svijet. Posegnuli smo za srednjovjekovnom kazališnom formom nakon toliko stoljeća, možda upravo zato jer nam se ponovila situacija slična srednjem vijeku: bili smo u neprijateljskom okruženju, a vjera je bila važna ne samo za identifikaciju nego i za tumačenje svijeta, ona je davala neki temelj tom potpuno podivljalom svijetu. Igrali smo drame napisane u srednjem vijeku ali smo kazalište i doživljavali kao oni. Ritualno, kao osnaženje i pojedinca i zajednice. Glumci (Tomislav Martić) su davali izjave kako im je bilo čast igrati Krista![24]
4.2. Na rubovima se može biti svoj
Nakon rata se u kazalištu vratilo stanje na staro. Religiozno kazalište je ponovno otišlo s profesionalnih scena u župski amaterizam koji se radi iz vjere i ljubavi prema Kristu, ali se na razini kazališne umjetnosti ne izdiže iz amaterizma. Postoje iznimke. Da se i unutar amaterskih izvedba može postići visoka produkcijska razina i visok stupanj kazališne umjetnosti dokazuje i mjuzikl Credo koji je o Kristovom životu 2012. postavila zajednica Cenakolo i igrala po Europi. U Zagrebu je predstavu u dvije izvedbe u dvorani Cibone vidjelo 8 000 ljudi! Predstava je kazališno vrhunski napravljena, a najzanimljivije je da su glumci spremali uloge tako da su čitali dio iz Biblije koji su interpretirali dok to nije „ušlo u njih“. Dakle i oni su radili iz svoje vjere, ali duboko proživljene.[25]
Inače, religiozno kazalište, i kad ga pišu profesionalni autori, teško dolazi do profesionalnih scena. Nino Škrabe igra vlastite religiozne tekstove s amaterima u Jaskanskom kazalištu, a Bogdan Malešević je sam producirao svoj tekst Mala Terezija.[26] Najbolji primjer je Ivan Bakmaz, dok je u komunizmu pisao, istina kritičke tekstove protiv sustava, naveliko je igran, a kad je nakon obraćenja počeo pisati religiozne tekstove[27] više se ne igra. Odigrana je njegova drama Stepinac, glas u pustinji u Varaždinu na onom valu religioznog teatra za vrijeme rata a kasnije – ništa!
Postoje rijetke iznimke koje i unutar profesionalnog kazališta i dalje igraju religiozne teme (i to afirmativno!) poput Kazališta Komedija koje postavlja prigodne božićne predstave od kojih svakako preporučam Narodil se mladi kral Vida Baloga. Ili Rene Medvešek koji je napravio Brata magarca, predstavu o životu sv. Franje 2001. godine u ZKM-u, a koja je ostala na repertoaru gotovo deset godina.
Afirmativno kazalište može živjeti u svjetovnim temama, i doista, živi u hrvatskom kazalištu, ali, kako sam rekla, na rubovima. Žanr komedije govori o svijetu oko nas drukčije od trendova. Komedija se oduvijek prezire upravo zbog navodnog nedostatka kritičnosti ali ona svojom uspostavom reda na kraju afirmira svijet oko nas i pomaže nam lakše podnijeti taj svijet, daje nam snagu i volju za borbu. Osim u Gradskom kazalištu Komedija, komedija se postavlja i u privatnim kazalištima. Jedno od takvih je i Teatar Gavran koji postavlja tekstove Mire Gavrana. Trenutačno im igraju predstave poput Pacijent doktora Freuda, Noć bogova, Lutka i izvrsna monodrama Hotel Babilon u izvedbi Mladene Gavran koja je doživjela 200 izvedba! Proslava je prošla bez medijske pompe, uz prijatelje. Roman Šušković je krajem 2012. napravio kazališno predavanje Muškarci su s Marsa, žene s Venere, o razlikama muškaraca i žena i njihovim problemima u braku. Predstava je izvedena bez ikakve medijske pompe, a igra pred prepunom dvoranom, jer osim što je dobro napravljena u profesionalnom smislu, publika se ne samo zabavlja nego nakon što predstavu odgleda, svatko iz publike ima potrebu zagrliti svog muža/ženu. Iako govori o problemima u braku afirmira brak kao zajednicu dvoje ljudi (različitog spola!) i kao životni projekt koji ima smisla i u koji vrijedi ulagati. Pri tome nas uči kako razlike prihvatiti a probleme riješiti. U kazalištu na Trešnjevci (TNT) igra odličan Cyrano de Bergerac Edmond Rostana u režiji Ivice Kunčevića, tragedija koja afirmira ljubav prema ženi, lijepoj riječi i domovini! U kazalištu na Peščenici igra nekoliko odličnih predstava (autorski projekt mladih glumica Glumice i to ili Grupa Borivoja Radakovića o sredovječnim rokerima koji žele obnoviti svoj bend), Vili Matula svoje predstave igra u kinu Grič, Histrioni (u Ilici kraj Britanskog trga) igraju neke tekstove koje se zbog emocije ili politike ne može igrati nigdje drugdje (Hrvatska Antigona Mire Međimorca, Djeca CNN-a Amira Bukvića, Moj slučaj o Vladi Gotovcu, itd.), a i Kazalište Exit uz kultne Kauboje ima i neke druge zanimljive predstave (Sutra nije novi dan, Ja tata, Njuške).
Sve su to rubna kazališta, kao neki paralelni kazališni svijet u glavnom gradu Hrvatske. Ali svijet zbog kojeg vrijedi ne odustati od kazališta. Srećom te predstave i putuju pa ih se može vidjeti po Hrvatskoj. Krug afirmativnog kazališta opet zatvaraju amateri jer su u antici i srednjem vijeku predstave igrali amateri! Naime, u Hrvatskoj se godišnje postavi dvjestotinjak amaterskih kazališnih predstava koje zapravo popunjavaju prazninu koja nastaje u profesionalnom kazalištu i igraju priče o svijetu oko nas, priče koje čuvaju toplu emociju i vlastiti jezik.[28]
Zaključak ili ipak se kreće…
Iz ovih nabrojenih primjera očito je da potreba za religioznim kazalištem kod profesionalnih stvaralaca ide iz iste inspiracije kao i kod amatera – iz obraćenja čovjeka, iz dubokog vjerovanja u Isusa Krista, susreta sa živim Bogom i iz spoznaje svoje vjere. Kad jednog dana ustaneš i kažeš: ja sam dijete Božje, mene je na križu otkupio Isus Krist, moj je cilj kad umrem gledati lice Božje, život ti više ne može biti isti. Moraš to primijeniti u svome radu. Pa ako te do tada tvoja umjetnost vukla u crnilo i mrak, odjednom shvatiš da to ne mora biti tako. I da se može drukčije, dobiješ snagu raditi protiv trenda. Ne ćeš imati medije, ali ćeš imati dvjesta izvedba kao Hotel Babilon ili 8 000 gledatelja kao Credo.
To je ono što papa Pavao VI. u Evangelii nuntiandi zove evangelizacija iz korijena[29], evangelizacija koja će donijeti plodove. To znači da Crkva treba raditi svoj posao: evangelizirati, naviještati Radosnu vijest jer će onda oni koji je prime dalje nastaviti u svom pozivu raditi za Krista. I u kulturi i u umjetnosti.
Međutim, postoji i jedna, da tako kažem, svjetovna razina koja je jako važna za poticanje umjetnosti. Iako sam ranije rekla da nije dobro reagirati na provokacije jer time samo otvaramo dodatni prostor onomu što smatramo uvredom naše vjere i Crkve, to ne znači da se treba sjediti skrštenih ruku. Nekako mi se čini da treba djelovati na Kristov način. Ne napadati one koji drukčije misle, nego pohvaljivati one koji misle isto. To znači da se može djelovati i pozitivno, otvarati prostor za ovo drukčije, afirmativno kazalište koje je u dosluhu s vjerom i djeluje za život.
Za umjetnost su vrlo su važni konkretni poticaji. Pisci su skloni poslušati pravila natječaja i festivala ne samo zbog ulagivanja trendovima nego i zato jer njihova (a naročito kazališna) umjetnost ne postoji bez javnog odjeka. Natječaji i festivali koji u svom opisu imaju drukčije teme od ovih s crnom slikom svijeta su iznimno važni. Ministarstvo kulture je odlučilo poticati suvremenu hrvatsku dramu pa je 1991. pokrenulo festival Marulićevi dani (kao festival predstava nastalih na tekstove domaće drame) i Nagradu Marin Držić koja se dodjeljuje za suvremeni tekst i još daju financijsku potporu kazalištu koje se odluči na igranje nekog nagrađenog teksta. Zbog tog festivala kazališta stavljaju na repertoar domaće dramsko djelo koje inače ne bi jer su festivali i nagrade važni pokazatelji uspjeha. Festival i nagrada su polučili rezultate. Osamdesetih je na repertoarima hrvatskih kazališta bilo ispod deset posto domaćeg teksta, sada zna biti i godina s gotovo pedeset posto!
Slično je i s drugim područjima ‒ i umjetničkim i tematskim. Da nema toliko festivala duhovne glazbe ne bi bilo ni toliko odlične suvremene hrvatske duhovne glazbe! Crkvene (Kršćanska sadašnjost, Veritas, Teovizija, Pokret krunice, i sl.) izdavačke kuće dominantno objavljuju duhovnu literaturu, ali one laičke (Verbum, Figulus, itd.) objavljuju i prozu (dakle umjetnička djela religiozne tematike) koja nikad ne će dobiti medijski prostor, ali živi zahvaljujući čitateljima. Pa se tako Michael O’Brien čita na preporuku ali i naši hrvatski pisci kao Nevenka Nekić, Michael Green (pseudonim domaćeg autora), ili Miro Međimorec. Neki od tih romana objavljeni su pri svjetovnim izdavačima (Naklada Pavičić, splitska Naklada Bošković) što znači da se ipak otvara prostor.
U literaturi postoje i dva značajna natječaja. Od 1999. Stjepan Kranjčić natječaj duhovnog stvaralaštva u Križevcima, a postoji i mali Stjepan Kranjčić za dječje stvaralaštvo. Već 22 godine organizira se Pasionska baština, s raznim iako uglavnom glazbenim programima, ali ima i natječaj za književno stvaralaštvo. Glas koncila pokrenuo je 2011. natječaj za roman koji, na žalost, nije dugo trajao.
Od 2005. izdavačka kuća Verbum organizira i Dane kršćanske kulture u Splitu i ostalim dalmatinskim gradovima (ove godine je bilo preko pedeset programa u deset dana ožujka, od tribina, predstavljanja knjiga, filmova, izložba, koncerata i predstava) gdje se dodjeljuje i nagrada Andrija Buvina za izniman doprinos kršćanskoj kulturi. Festival vjerskog filma na Trsatu (Rijeka) postoji već četiri godine, a od ove godine pokrenuto je i Svjetlo festival dokumentarnog vjerskog filma u Dubrovniku! To su sve laičke manifestacije iako postoje i one u sklopu Crkve, pa tako Nadbiskupijski pastoralni institut već godinama organizira projekcije filmova duhovne tematike.
Nažalost, najmanje je zastupljeno kazalište. Religiozna drama zastupljena je u „malim“ žanrovima, kao kategorija monodrame u Stjepanu Kranjčiću i Pasionskoj baštini. No, kao da i tu pušu neki drugi vjetrovi jer publika nastavlja djelovati pokrećući kulturna/kazališna događanja koja afirmiraju kršćanski svjetonazor. Festival Kršćanskog kazališta pokrenut je 2015. pri župi sv. Duha u Zagrebu, FRKA ‒ Festival radosne kulture u Virovitici (s raznolikim, ali i kazališnim programom), a Mirjana Hržić pokrenula je 2014. Dane Kalmana Mesarića u Prelogu na kojima afirmira ne samo tog zapostavljenog pisca nego i umjetnost afirmativnog i duhovnog tipa.[30]
Kao što se vidi postoji potreba za tim tipom festivala i natječaja, a organiziraju ih uglavnom laici s minimumom novca (bez ikakvih ili s minimalnim državnim dotacijama) s maksimumom truda. Nastaju iz potrebe stvaranja prostora za te sadržaje i teme. Umjetnici se javljaju, a potiču se i novi glasovi jer napokon imaju prostor pokazati i nešto drugo od vladajućih trendova. Silno je važno izdržati u takvom nastojanju, izdržati one poglede kad nekom kažeš da želiš napraviti nešto s religioznom temom. I tu mi se čini odgovor na postavljeno pitanje kako djelovati. Postoji volja laika i želja za radom, ali je važna i potpora crkvene institucije. Crkva je dominantno evangelizatorska institucija ali evangelizirati se može na razne načine, a umjetnost je jedan od važnijih i nužno je da se Crkva što više uključi u to. Jer ne radi se uvijek samo o novcu, može se znatno pomoći organizatorima ako im se omogući smještaj, prehrana sudionika, prostorija za programe i sl. Što je najvažnije, radi se o potpori institucije za koju svi ti laici vjeruju da je važna, da je nositeljica Božje objave na zemlji. Paralelan prostor u kulturi koji nastaje odozdo dokaz je da je protjerani svjetonazor ne samo nazočan nego i potreban!
Sanja Nikčević
Osijek
[1] Osnovne ideje ovog teksta izgovorene su na teološkom simpoziju povodom 50. obljetnice svečanog otvaranja i početka Drugog vatikanskog koncila 1962. ‒ 2012., koji je održan u Zagrebu od 15. do 17. 11. 2012. na KBF-u (Katoličkom bogoslovnom fakultetu). Prva verzija ovog teksta objavljena je pod naslovom „Rascjep između vjere i umjetnosti danas: kazališni primjeri i mogući putovi izlaska“ u časopisu Republika 10-11/2013. str. 3. ‒ 18., a za ovo objavljivanje tekst je znatno proširen kasnijim saznanjima i suvremenim primjerima.
[2] Šonje, Jure (gl. ur.): Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 2000., str. 518.
[3] Vidi u Solar, Milivoj: Povijest svjetske književnosti, Zagreb, 2003. U knjizi je podjela svjetske, odnosno europske književnosti prema osnovnim epohama i njihove osnovne karakteristike te paradigmatska djela.
[4] Sire, James W.: Izazov svjetonazora, STEPress, 2001.
[5] Zola, Emile: „Eksperimentalni roman“, u Beker, Miroslav (ur): Povijest književnih teorija, SNL, Zagreb, 1979., str. 384. ‒ 391., a vidi i Zola, Emile: „Naturalizam u pozorištu“, u Miočinović Mirjana: Rađanje moderne književnosti – drama, Nolit, Beograd, 1975.
[6] Vidi u Brecht, Bertolt: Dijalektika u teatru, Nolit, Beograd, 1979.
[7] Vidi u Nikčević, Sanja: Nova europska drama ili velika obmana 2 (drugo, dopunjeno i prošireno izdanje), Zagreb, 2009. U knjizi su navedeni točni izvori za sve citate u kurzivu koje spominjem u ovom tekstu.
[8] Boko, Jasen: „Kazalištem i dalje vladaju kukavice“, Slobodna Dalmacija, 13. ožujka 2001.
[9] Svi primjeri koji slijede su iz teksta Nikčević, Sanja: „Nacionalni identitet u doba globalizacije ili hajdemo naći nešto ružno u vlastitom domu!“ u Hrvatski identitet, zbornik, Zagreb, 2011. gdje se mogu naći izvori citata.
[10] Da taj pritisak osjećaju mladi najbolje pokazuju njihove drame u kojima se odriču vlastitog identiteta, odnosno posežu za onim koji je jači pa makar bio i tuđi. Naročito ako ne se ne žele baviti spomenutim nametnutim temama. U Novoj istri br. 4 iz 2001/02. objavljeno je nekoliko drama mladih pisaca, studenata dramaturgije u Zagrebu. Priča iz zaljevskog rata Milijana Ivezića zbiva se u američkoj vojnoj bazi, likovi su Andy, Megan, Ally, Chuck i govori o ljubavi dvoje marinaca pred odlazak u zaljevski rat, nesporazumu oko identiteta i traumama povratka iz rata. Vrlo lijepo napisano ali potpuno američko, u likovima, motivacijama, atmosferi. Taj mladi čovjek nije pisao o Domovinskom ratu ili o svojoj okolini, nego o nekoj dalekoj vojnoj bazi i ljubavi među tim ljudima koja mu je neka opća, svima razumljiva priča. Slično je i u drami Off Line Ivane Ivković koja je napisana u stilu američkih on the road djela o bijegu glavne junakinje i stopiranju. Atmosfera tog puta je vrlo američka, a likovi se zovu Toa, Kali, Siks, Mahoko. Dakle, mlada je generacija očito izgubila vlastiti identitet i u potpunosti preuzela američki koji doživljava bliskim i poznatim.
[11] Pogačnik, Jagna: „U hrvatskoj literaturi rasizam je još uvijek tabu tema“, Jutarnji list, 4. 4. 2012.
[12] Ivezić, Barbara: „U bolesnom društvu svi smo prostitutke“, Nacional, 8. 5. 2012.
[13] NIKČEVIĆ, Sanja: „O umjetničkoj laži“ (U povodu skandala s plakatom za Fine mrtve djevojke Mate Matišića u režiji Dalibora Matanića DK Gavella), Vijenac 493, 24. 1. 2013.
[14] http://www.timesunion.com/entertainment/article/Fundamentalist-Christians-protest-at-Paris-theater-2241350.php
[15] Istina, Castelucci je ublažio predstavu. U originalu je sin koji se brine o dementnom ocu bacao očeve fekalije na sliku Isusa Krista koja cijelo vrijeme stoji u pozadini scene. U zagrebačkoj izvedbi na scenu su odjednom došla djeca i bacala na sliku smeđe bombice koje su zaprljale lik Krista a bile su metafora fekalija. U medijima je hvaljena zagrebačka publika koja je izvrsno reagirala (Zajović, M.: „Kakvo je to društvo u kojem se zgražamo nad sinom koji ostarjelom ocu presvlači pelene?“, Večernji list, 28. 6. 2013.), ali se kao što se vidi iz naslova potpuno prebacila loptica na drugu temu. Prosvjedi u zemljama nisu bili zbog toga što sin mijenja pelene ocu, čak ni zbog smrada fekalija koji se intenzivno osjeća za vrijeme predstave nego zbog toga što su bacane fekalije po Isusovom liku.
[16] Vidi fusnotu br. 7.
[17] Derk, Denis: „Crkva još formira seksualni identitet mladih putem zabrana“, razgovor s O. Frljićem, Večernji list, Obzor, 22. 5. 2010.
[18] Spomenute predstave ZKM-a su ovjenčane nagradama, Leda je pobrala većinu nagrada na Marulićevim danima 2013., Garaža putovala od Amerike do Rusije.
[19] Dobrodošli u rat Davora Špišića, HNK u Osijeku 1991.; Matko Sršen Farsa od Gvere u Dubrovniku 1992. ili Sv. Roko na brdu u Zadru 1993. O kazalištu za vrijeme Domovinskog rata vidi više u Nikčević, Sanja: „Hrvatsko kazalište u ratu, skica za povijest“, u Krležini dani u Osijeku 1999 (zbornik), Zagreb ‒ Osijek, 2000., str. 198. ‒ 216.
[20] Nikčević, Sanja: „Drame o Domovinskom ratu ili stotinu naslova od kabareta do alegorije. Popis hrvatske ratne drame 1991. ‒ 2911.“ Republika 7-8/2012. str. 67. ‒ 91.
[21] Nikčević, Sanja (ur.): Antologija hrvatske ratne komedije 1991. ‒ 1997., Vinkovci, 2013.
[22] Nikčević, Sanja (ur.): Antologija ratne drame 1991. ‒ 1995., Zagreb, 2011.
[23] Od 1945. do 1989. na hrvatskim profesionalnim scenama odigrano je jedanaest tekstova religiozne tematike ali uglavnom kao parodija ili kritika crkve (Ivo Brešan: Viđenje Isusa Krista u kasarni; Nečastivi na Filozofskom fakultetu, Ranko Marinković: Glorija ili Mate Matišić: Legenda o sv. Muhli) ili dramska baština na Dubrovačkim ljetnim igrama (Prikazanje života sv. Lovrinca Mučenika) ili politička parabola (Nedjeljko Fabrio: Reformatori).
[24] Nikčević, Sanja: „Anđeli na sceni ili religiozno kazalište u Hrvatskoj 1945 ‒ 1990 ‒ 1995 ‒ 2002“, u Što je nama hrvatska drama danas?, Zagreb, 2008.
[25] Nikčević, Sanja: „Religiozni teatar danas. Credo/Vjerujem, musical zajednice Cenacolo“, Hrvatsko slovo, 16. 11. 2012.
[26] O hrvatskim crkvenim prikazanjima vidi i Mihec, Adriana Car: Dnevnik triju žanrova, Zagreb, 2003.
[27] Bakmaz, Ivan: Biblijski prizori, Zagreb, 1998. (Šimun Cirenac, Susret u Damasku, Josip Prekrasni, Jahači apokalipse, Stepinac, glas u pustinji).
[28] Kazališni amaterizam u Hrvatskoj organiziran je pri krovnoj instituciji Hrvatskom saboru kulture. Vidi više na http://www.hrsk.hr/.
[29] „Važno je da se evangelizira kultura i kulture čovjeka, ne dekorativno, površinski lakirano, nego životno do samih korijena (usp. GS 53) (…)Evanđelje, pa dosljedno tome i evangelizacija ne poistovjećuju se s kulturom i nezavisni su od svih kultura. (…) Nema dvojbe da je rascjep između Evanđelja i kulture drama našeg vremena…“ (EN 20), Evangelii nuntiandi, Papa Pavao VI., 8. 12. 1975.
[30] U Bosni i Hercegovini se već šestu godinu održava Festival religiozne drame koji je osnovao župnik fra Mladen Vukšić, najprije u Posuškom Gracu, a zatim nastavio na Kočerinu gdje je postavljen kao župnik. http://www.abcportal.info/clanak/5-festival-religiozne-drame–kocerin-2013