»Vjera je ona koja izgrađuje kulturu. Ne možemo ostaviti ovo društvo bez moralnih načela, bez slobode savjesti, bez odgovornosti u društvu, bez jednakopravnosti svakoga čovjeka i svakoga identiteta, pa tako i vjernik i Crkva jesu stvarnost koju Europa mora uvažavati«, kazao je kardinal Vinko Puljić na otvaranju međureligijskoga simpozija o značenju religija za Europu upriličenoga u prigodi 800. obljetnice reda propovjednika u Zagrebu, kojem se odazvalo tridesetak predavača iz Europe i svijeta.
Sve je više mladih koji se okreću vjeri, ne zato što je smatraju komotnom, nego je ona za njih izazov, pa su sekularni mislioci postali svjesni da nemaju mogućnost dovoditi u pitanje tuđe vjerske osjećaje bez posljedica. Sekularizam je doveo do širenja antropološkoga nihilizma, do podrivanja moralnih autoriteta i gubitka temelja, čulo se na zagrebačkom skupu. |
Današnjem je dobu posebno potreban dijalog preko upoznavanja, razumijevanja i djelovanja s ciljem iskorjenjivanja nasilja i isključivosti na štetu mnogih pojedinaca i čitavih društvenih skupina. U tome posebnu ulogu nose religijske zajednice koje imaju značajan doprinos u oblikovanju javne sfere europskoga kontinenta, a i sekularna perspektiva pokazala je da je religija u povijesti među prvima pokušala regulirati međuljudske odnose. Pojam sekularizma ne podrazumijeva izmicanje religije, nego davanje prostora različitim prostorima i identitetima, pa tako svaka organizacija ima pravo izražavati svoje stajalište u javnom prostoru. Religije imaju važan dio javnoga prostora ne samo u širenju svojih ideja i učenja, nego i u praktičnim dimenzijama – od očuvanja kulturne baštine do brige za ljude u obrazovnom i zdravstvenom području.Tako bi se mogli sažeti neki od naglasaka u predavanjima s trodnevnoga međunarodnoga znanstvenoga skupa koji je u povodu 800. obljetnice postojanja Reda propovjednika, dominikanaca, održan u Zagrebu. Uglednici i znanstvenici različitih akademskih profila – od filozofa i teologa do pravnika, povjesničara i sociologa – razmišljali su od 8. do 10. siječnja u maloj dvorani Lisinskoga o društvenoj temi »Imaju li religije značenje za Europu?« te pokušali dati odgovor na to višeslojno pitanje.
Prepoznali su ulogu vjera u dijalogu i suživotu koji treba voditi prema plodonosnijem i mirotvornijem djelovanju za boljitak sadašnjih i budućih generacija čovječanstva, a mnoga su pitanja aktualizirana u predavanjima tridesetak stručnjaka. O važnosti simpozija svjedoči i velik broj domaćih i inozemnih institucija – neka budu uz Sveučilište u Zagrebu spomenuti i Sveučilište Angelicum, Woolf Institute u Cambridgeu, URI Europa, Styria – koji su uz hrvatske dominikance preuzeli teret organizacije.
Vjera izgrađuje kulturu
Veliki je značaj toga okupljanja bio iz više razloga. Dominikanci u Hrvatskoj, zajedno s generalnom upravom reda, na znanstvenoj su razini proslavili osam stoljeća svojega djelovanja, a okupljanje u Zagrebu ušlo je u službeni program međunarodne proslave te je bilo prvo događanje upriličeno u 2016. godini, pa je predavanje održao i »prvi čovjek« dominikanaca, učitelj reda Bruno Cadoré. Potom su neka promišljanja ponudila različite odgovore na aktualna pitanja, često ne nudeći jednoznačna tumačenja, pa su se u diskusijama otvorila mnoga pitanja i čula se široka lepeza razmišljanja o ulozi religije u javnom životu.
Na skupu znanstvene i crkvene »elite« iz različitih dijelova svijeta za istim stolom čula su se promišljanja ljudi s mnogo znanja o prilikama na Starom Kontinentu, odnosu islama i kršćanstva, ekumenskim pitanjima i izazovima, ali i o tome mogu li religije pomoći u izgradnji boljega društva i vrijednosnoga standarda ili su svojevrsna zaprjeka u tome.
Na svečanosti otvaranja u petak 8. siječnja govorio je domaćin skupa o. Srećko Koralija, a obratili su se i vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić, zagrebački muftija Aziz Hasanović, rabin Židovske vjerske zajednice Bet Israel Kotel Da-Don, a u publici su se mogli vidjeti apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj Alessandro D’Errico, vojni ordinarij Juraj Jezerinac i drugi predavači.
»Vjera je ona koja izgrađuje kulturu. Ne možemo ostaviti ovo društvo bez moralnih načela, bez slobode savjesti, bez odgovornosti u društvu, bez jednakopravnosti svakoga čovjeka i svakoga identiteta, pa tako i vjernik i Crkva jesu stvarnost koju Europa mora uvažavati«, kazao je kardinal Vinko Puljić i istaknuo da je bitan doprinos svakoga pojedinca u izgradnji zdravoga i pluralnoga društva temeljenoga na dijalogu, nutarnjem uvjerenju da se drugoga i drugačijega upoznaje i poštuje.
Pred religijama je dvostruki zahtjev
I ostali uvodni govornici spominjali su važnost međukulturnoga dijaloga, što je posebno artikulirao rektor zagrebačkoga sveučilišta Damir Boras, zaključivši da ljudi teško mogu živjeti »bez čvrstih oslonaca koja im daju vjerska uvjerenja«.
Prvo predavanje održao je učitelj reda Cadoré, koji je govorio kako sve veći broj različitih etičkih instanci upućuje na potrebu uspostavljanja dijaloga između racionalnoga pravnoga polja i etike, dviju razina ljudskoga postojanja koje se moraju razlikovati, a katkada i suprotstaviti. Zato se pred religije stavlja dvostruki zahtjev: promjena načina demokratske rasprave zbog utjecaja modernosti, ali i stalno objašnjavanje vlastitih stajališta i iznošenje argumenata, izlaganje kritičkoj raspravi. U tom kontekstu vrijednost dijaloga nije samo u toleranciji pluralizma, nego u želji za suživotom u miru, pa svatko mora biti jednak drugima i imati mogućnost ocijeniti argumente na koje se može osloniti. Zato u takvoj raspravi religije nisu pozvane samo izraziti svoja uvjerenja, nego sudjelovati kao akteri.
Pojašnjavajući naslov svojega predavanja »Religije – stražari javnog prostora«, Cadoré je zaključno istaknuo da je religijama mjesto u javnoj raspravi i da ljudsko biće mora biti sposobno ne bježati od traženja istine i zatvaranja u iluziju da je samo njegovo mišljenje konačno. »Mora se napustiti stajalište da je svatko strogo ograničen u svojem identitetu. Religija može biti čuvar javnoga prostora, svi moramo zajedno paziti da se nikada ne zaboravi želja da bez obzira radi li se o pojedincu ili čitavoj zajednici nastojimo rasti i raditi na procvatu onoga drugoga, jer u protivnom će sve ostati iluzija.«
Podrivanje moralnih autoriteta
Konferencija je pokazala da transformacija društvenoga krajolika europskoga kontinenta ide »ruku pod ruku« s ponovnim oživljavanjem vjerskoga i duhovnoga, što – prema mišljenju nekih predavača – govori o tome da se ne može živjeti u potpunom sekularizmu, koji se doživljava kao novi oblik religijske kulture. Sve je više mladih koji se okreću vjeri, ne zato što je smatraju komotnom, nego je ona za njih izazov, pa su sekularni mislioci postali svjesni da nemaju mogućnost dovoditi u pitanje tuđe vjerske osjećaje bez posljedica. Kada je sekularizacija dovela do sekularizma, došlo je do ozbiljne duhovne i društvene krize, do širenja antropološkoga nihilizma, do podrivanja moralnih autoriteta, gubitka temelja…
S druge strane čula su se i mišljenja koja su zastupala tezu da se ne smije nametati, ali ni zabranjivati religiju, i objašnjenje da sekularizam nije u antitezi prema religiji, nego jednostavno govori o negativnoj slobodi koja potječe iz ljudske svijesti i svijesti koja je usmjerena prema postizanju zajedničkih demokratskih ciljeva. Tako su ponuđeni različiti odgovori na pitanje kamo pripada religija: od stajališta da religiju treba izvući i osloboditi iz javnoga prostora, ne da bi se reducirao njezin utjecaj na pojedinca, nego da bi ga se zaštitilo, do stajališta da država treba svima jamčiti jednakost, pravednost i osigurati jednak tretman svojim građanima. Javne institucije, tako su isticali neki, moraju biti zaštićene od pojave određene vrste dominacije pojedine vjerske zajednice ili stvaranja diskriminacije.
Ljude se ne smije tjerati ni da budu religiozni ni da budu sekularni, smatraju neki filozofi koji su sudjelovali na zagrebačkom međunarodnom znanstvenom skupu, što je izazvalo žustre rasprave s teolozima. Izazov dijaloga leži u različitom razumijevanju temeljnih pojmova pa se teško mogao spojiti teološki govor s drugom stranom.
Istodobno religiozno i sekularno
»Ljudska bića moraju slijediti Sveto pismo, zov Duha Svetoga, ne samo ograničenja pravnoga okvira, sve u ozračju Božje nazočnosti. Važna je uspostava slobode kao temeljnoga načela, ne nužno društvenih ugovora koji određuju modalitete. Pozivanje na slobodu duha, sloboda u Duhu Svetom temeljna je karizma«, govorio je primjerice teolog Kurt Anders Richardson iz Dallasa, a Gorazd Andrejč s Cambridgea isticao je put pregovaranja i kompromisa: »Cijeli demokratski proces javne rasprave uvijek je zamršen i težak. Proces kojim se pokušavamo osvijestiti jest pregovaranje u kojem se uvijek osjećamo napadnuti kada se naše glavne vrijednosti dovedu u pitanje ili ih se drukčije interpretira. Danas imamo različite moralne zajednice koje interpretiraju vrijednosti na određeni način i ne mogu se uzeti zdravo za gotovo pojmovi koji su bili jasni u srednjem vijeku.«
Na mnoge je načine religija kakvu poznajemo rezultat judeokršćanstva i elemenata progresivnoga islama. U tom se kontekstu govorilo da islamske zemlje, poput Turske ili Libije, žele demokraciju i da je fenomen arapskoga proljeća pokrenut zbog vjerovanja muslimana u demokratska načela, koji favoriziraju zapadnjačku političku teoriju i sustav vladanja. Najnoviji bliskoistočni državotvorni dokument, irački ustav, ne uvodi šerijat u iračko zakonodavstvo, ali i određuje da ni jedan irački zakon ne može biti protivan šerijatu te istodobno donosi religiozno i sekularno…
Iako nije pružio konačne odgovore, nego je otvorio nova pitanja, veliki simpozij koji su priredili dominikanci odaslao je još jednom poruku crkvenih i znanstvenih ljudi različitih profila o važnosti produbljivanja dijaloga na svim razinama.
Na putu jačanja građanskoga društva
Za konkretan primjer doprinosa religija – i to različitih zajedno – razvoju demokratičnosti društva ne treba ići daleko izvan Hrvatske. Susjedna Bosna i Hercegovina, sa svojim specifičnim ustrojem uvjetovanim suživotom pripadnika različitih vjera, nacija i kultura, pokazala je kako su vjerski poglavari uspjeli utjecati na pitanja državnih politika. Kako je prvoga dana na znanstvenom skupu u Zagrebu kazao vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, nakon rata 1997. godine u BiH je osnovano Međureligijsko vijeće zajedničkim zalaganjem Katoličke Crkve, Srpske pravoslavne Crkve, islamske te židovske zajednice. Na putu izgradnje tolerancije i građanskoga društva činili su važne korake: prvo su sastavili rječnik o vjerskim pojmovima kako bi upoznali novinare i političare, a time i cjelokupnu javnost, s temeljnim pojmovima, a uspjeli su i utjecati na zakonske prijedloge. »Kako je u zemlji vladao Zakon o vjerskim pravima iz komunističkoga vremena, mi smo sami uspostavili pravnu grupu i pripremili zakon o vjerskim pravima i slobodama te ga postavili u proceduru u parlament. Međutim, međunarodna zajednica to je prilično ignorirala, ali je on na kraju usvojen i svi smo zadovoljni jer je to temelj jednakopravnosti«, kazao je kardinal Puljić. Još je jedna inicijativa Međureligijskoga vijeća usvojena, iako na početku isto nije prošla bez osporavanja. Riječ je o strategiji uvođenja vjeronauka u državne škole, a prema riječima kardinala Puljića, OSCE je bio snažno protiv toga. »Kada su vidjeli da smo međusobno pregledali udžbenike i izbacili sve ono što je hostilno prema drugomu, morali su popustiti i mi smo uveli vjeronauk u škole.« |
Izvor: Glas Koncila/Ivan Tašev