dinamo-zagreb1

Dinamo je izborio novi nastup među trideset i dvije najbolje europske momčadi. Zagrepčani, ali, jasno i gosti grada, navijači Dinama, kao i oni koji samo vole nogomet i žele uživo pratiti najveće svjetsko klupsko natjecanje, moći će ove jeseni, na Maksimiru, pogledati tri velika nogometna gostovanja, tri spektakla Lige prvaka.

Hrvatska je uspjehom Dinama ušla u krug apsolutno povlaštenih – do zaključenja ovog teksta samo još 14 zemalja ima predstavnike – Španjolska, Engleska, Italija, Njemačka, Francuska (slavne lige petice ), pa dalje – Nizozemska, Portugal, Rusija, Ukrajina, Turska, Grčka, Belgija, Izrael i Švedska. U predvorju se još nadaju Bjelorusija ili Srbija, te Cipar ili Kazahstan. Od Hrvatske i hrvatskog nogometa, siromašnija je samo Srbija. Klub u eliti ove sezone neće imati, između ostalih, Austrijanci, Česi, Švicarci, Danci, Norvežani, Rumunji, Škoti, Poljaci.

Modre je, ove godine, bez ikakve dvojbe – pomazio ždrijeb. Fola Esch, Molde i Skenderbeu, bili su protivnici „lakšeg kalibra“, a već po tradiciji, ni to nije prošlo lako i bez stresa. No, činjenica stoji, Dinamo na putu nije izgubio utakmicu, a u najvažnijim, kvalifikacijskim protiv Skenderbeua, bio je i najbolji. I sada, u osvit ždrijeba skupina, svi koji istinski vole nogomet, posebno onih milijun i nešto u čijim žilama kola „modra“ krv, pitaju se – ima li, napokon, šanse za Dinamo? Ne toliko u sportskom smislu. Možete vrtiti ovako ili onako, ali teško ćete iz prve tri zdjele na ždrijebu izvući protivnika koji nije, na papiru, bolji od Dinama. Navijači su se već podijelili u dvije skupine. Jedni žele spektakl i navijaju da Dinamo izvuče, primjerice – Barcelonu, Manchester City i Romu, ili neku sličnu, vrlo moguću, zastrašujuću ali fantastičnu skupinu. Drugi su umjereniji pa prizivaju PSV, Porto pa Olympiakos – nije spektakularno, ali, sanja se, možda bi se moglo…

Osobno, volio bih iz prve skupine Barcu, Bayern ili Chelsea, za spektakl, iz druge je praktično svejedno jer su svi atraktivni i moćni, a iz treće ne bih izbjegavao Grke ili Lyon – ti su nam ponešto dužni. No, kako god zaplesale kuglice, normalni navijači Dinama, svih 17.000 koji u utorak nisu pobjegli sa stadiona kada je počeo pljusak, te još bezbroj drugih koji vole zagrebački klub, žele samo jedno – odigrati pošteno, potući se sa svima i dati sve od sebe – to je jedini zadatak igrača i stručnog stožera. Ako se tako postave stvari, te ako se, barem ove jeseni, barem na tren zaustavi nevjerojatna medijska hajka na klub koja traje već godinama, ako se prestanu hraniti sumanuti pa i priglupi mitovi kojima se iscrpljuju igrači, klub, a ponajviše – vojska Dinamovih navijača, možda ipak ima šanse.

Mit o atmosferi

Zagreb je specifičan grad. Dođe li u Maksimir Barcelona, ne treba dvojiti, na stadion će željeti i oni koji nikada nisu bili. I ne, neće tribine pjevati 90 minuta, niti će navijati glasno kao na Poljudu. Nikada. Jednostavno, velike su razlike u mentalitetu. Purgeri sjede i gledaju tekmu, oglase se, pa opet gledaju, plješću dobrim i fućkaju lošim potezima. Kada ih motivira dobra igra ili nepravda, postanu glasniji, ali, pokazalo je to 17.000 pokislih i mokrih u utorak, nedvojbeno vole svoj klub i spremni su za Dinamo navijati – na svoj način.

dinamo-zagreb2
Mit o navijačima

Ugledni poslovnjak, zaljubljenik u Dinamo, govori danas – imam dvije curice, osam i deset godina. Uz mene naučile su voljeti nogomet, posebno reprezentaciju i Dinamo. Htjele su i jučer na stadion, ali nisam ih vodio – bilo me je strah kiše i mogućnosti da dođu Boysi. Ne želim da slušaju monstruozne pokliče – „ubit ćemo, zaklat ćemo“. Govoriti da voliš klub, da bi za njega dao sve, a istovremeno bojkotirati utakmice ( na sreću svih prisutnih na Maksimiru ), te putovati da bi vrijeđao na najgori način i činio štetu klubu kojeg, navodno, voliš, duboko je besmisleno. Jedino besmislenije je neprekidno kukanje i zazivanje dijela medijskih djelatnika koji bez nazočnosti spomenutih, a koji su rastjerali normalne, ne vide smisao nogometa. Mnogi ga vide i „njihova borba“, posebno na ovakav, najvulgarniji način, više ih uopće ne zanima – vrijeme je za nogomet.

Mit o strancima i domaćim dečkima

Uistinu mi je teško vjerovati da se sredinom drugog desetljeća 21. stoljeća, mi i dalje vrtimo u klišeu zagrebačke spike iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Prošlo je deset godina otkako je Arsene Wenger postavio momčad Arsenala u ligaškoj utakmici protiv C. Palacea sa 16 stranaca, bez ijednog Engleza. Stranci su odavno trend u nogometnom svijetu. Oni su kralježnice brojnih velikih momčadi. Kupuju ih veliki i moćni, a i mali koriste svaki novčić da potraže pojačanja izvan svojih dvorišta. Nekada to uspije, nekada ne. Dnevno mantranje o Dinamovim strancima koji su skupi, ne vrijede ništa, a „uzimaju mjesta“ domaćim dečkima teška je i duboka glupost. Kojim to domaćim dečkima? I koji to domaći dečko nije dobio priliku u prošloj i ovoj sezoni? Dinamo nije dočekao europsko proljeće ni kada su igrali samo „domaći dečki“ ( po mnogima, neusporedivo bolji od ovih koje imamo danas ), a u jednom od najtežih poraza u povijesti, onog od Lyona u sezoni 11/12, startalo je sedam „domaćih dečki“ ( sve reprezentativci, tadašnji ili budući – Kelava, Ademi, Leko, Kovačić, Vrsaljko, Badelj, Vida ), a na klupi su sjedila još sedmorica „domaćih dečki“. Dodatno je zanimljivo kako su Dinamu stranci neoprostivi, a stranicu kasnije čitamo ode projektu Medveščak gdje igraju samo i jedino stranci. Nerijetko iz pera istih novinara.

Mit o nezainteresiranim strancima

Vrlo je zanimljivo pratiti dnevne medijske operacije u kojima se čitatelje, gledatelje i slušatelje uvjerava da su strani igrači nezainteresirani, nemotivirani, da samo žele zgrabiti novac i pobjeći iz Dinama. Istovremeno, prije svake važne utakmice Dinama, čini se sve ne bi li se potencijalnim gledateljima koji bi željeli na stadion, ogadila i ideja odlaska u Maksimir. A nakon utakmice ne postoji šansa da se se ne spomene „otužna“ atmosfera. I vrte poneki dragi kolege istu priču poput zamorčića u kotaču.  Zagreb je fantastičan grad za život, Dinamo je uređeni klub koji plaća dobro i redovito i još igra kontinuirano u Europi. Svakom je igraču potrebno vrijeme da se prilagodi. Medijskom su ruglu bili izvrgnuti svi – Eduardo je rupa, Sigali i Taravel panjevi, Pinto nema veze, Goncalo je najgori koji je ikada došao, Fernandez je lijenčina, Soudani ne može hodati. Vidjet ćemo još za Henriqueza, a tek Machado!!! I onda je Sigali proigrao, Taravel zabio u najvažnijem trenutku kvalifikacija, Goncalo ipak nije takav bezveznjak, Pinto daje sve od sebe. Fernandez je u utorak, u prvom dodiru s loptom, u prvom pokušaju dodavanja Soudaniju, onom koje nije prošlo, pokazao kakav je igrač, a Alžirac je zabio dva i namjestio jedan, pa ga danas, oni koji su ga jučer pljuvali, slave kao junaka. I svi oni, baš svi, jako dobro znaju što su izborili i kakvu im to karijernu i životnu priliku nudi. A Machado!!! On zaslužuje posebnu priču.

Mit o Machadu

Krajem srpnja, u utakmici protiv Moldea, kod izlaska s terena, bivši portugalski reprezentativac Paolo Machado, izviždan od publike, pokazao je tribinama srednji prst. Izazvao je buru, gesta je bila grozna i, iskreno, vjerovao sam i ja da je to njegov kraj u Zagrebu. Međutim, Portugalčev ugovor nije baš lako raskinuti bez teških financijskih posljedica i klub je morao naći rješenje. A „modri“ je puk, zahvaljujući medijima, ponovo zasut „štemerskim“ spikama o „hračkanju“ u lice navijačima i slično. O, kako je lako tuđim po gloginjama mlatiti. Raskid s Machadom bio bi dvostruko skup, jer, izbaciti njega znači i dovesti drugog igrača na tu poziciju ( ne, ovaj autor ne misli da su od Portugalca bolji Pamić, Pavičić ili Rog – bar ne još ). I onda se ukazala statistika. Dva najslabija igrača Dinama na toj utakmici bili su Pjaca i Machado. A obojica su pretrčala više od 11 kilometara. I nije ih išlo. Nisu „tankirali“, nisu fulirali, trčali su, ali nije išlo. I stigao je zvižduk, pa i srednji prst, vjerojatno kao plod dvostruke frustracije – nezadovoljstva vlastitim nastupom i reakcijom tribina. No, onda se ispostavi da je Dinamo potpuno promijenio način priprema i da je momčad cijeli srpanj i polovicu kolovoza grcala, bila teška, tvrda. Već protiv Splita je sve izgledalo puno bolje, a Skenderbeu su zgazili s deset igrača. Protiv Splita, Machado je zabio i ispraćen je pljeskom s tribina i tek ponekim zviždukom. Novinar dnevnog lista koji je u izvještaju slagao da je Machado izviždan, morao je sljedeći dan sam sebe demantirati. U utorak je u 85. minuti uklizavao u svojem korneru. Protiv Hajduka je u Splitu zabio eurovolej i tada je pokazao srce navijačima u kameru. Zbog isprike i zbog svoje kvalitete, Machado zaslužuje biti u Dinamu i tribine su to potvrdile. Ali privatne, kvazi štemerske medijske mantre, neće prestati.

Mit o lošem treneru

Ime Zorana Mamića sasvim sigurno je upisano u mnogim bilježnicama stranih skauta. Onih koji ne gledaju i ne zapisuju po „filingu“ i osobnim simpatijama, već prate brojke, odmjeravaju rezultate. Na opći užas svih koji ga doživljavaju samo kao „buraza“, koji bi davno odletio da nije baš to – „buraz“, Zoran ispisuje stranice trenerske karijere u Dinamu kojih se ne bi posramila ni mnogo zvučnija imena. Osvojiti prvenstvo bez poraza, proći euro kvalifikacije bez poraza, zabetonirati Maksimir i pretvoriti ga u domaću tvrđavu, nizati naslove i trofeje, nije loše za „buraza“. No, brojke i rezultati su jedno, ali mnogo više vrijedi naš „filing“, pa mi znamo da on nije potpuno posvećen nogometu, znamo da nema pojma o taktici, znamo da Dinamo igra slabo. Zanimljivo, nitko nikada ne napiše da su Osijek ili Istra igrali dobro, već samo – Dinamo je igrao slabo. To što u svakoj domaćoj utakmici igra protiv „duplog dekunga“ pojačanog „parkiranim autobusom“, ma nije važno. Ima, možda i jedna odlična stvar vezana uz „buraze“. Jednog dana, kada Zokiju stigne poziv, a stići će sigurno, možda će drugi „buraz“ i sa sljedećim trenerom biti strpljiviji, mirniji.

Mit o neuspjehu
Dinamo je ušao u Ligu prvaka, što je upravo čudesni uspjeh, a u tekstovima dominiraju sjećanja na „najgori klub u povijesti Lige prvaka“. Vratite se malo na vrh teksta i pogledajte tko sve ima klub u LP, tko nema. A onda zamislite, primjerice, klubove poput Liverpoola ili Tottenhama. I pokušajte iskopati iznose njihovih ulaganja u posljednjih desetak godina, pa te cifre podijeliti s osvojenim trofejima, europskim nastupima i uspjesima. Naravno, engleska je liga neusporedivo jača, ali izračunajte omjer uloženog i osvojenog, recimo, Liverpoola ili čak Manchester Citya. O, kako bi se iznenadili. Dinamo ne može dovesti igrača za 15 milijuna eura. Dinamo bi danas pojačao Brozović, ali on košta upravo toliko. Perišić bi bio strašno pojačanje, ali gdje iskopati 22 milje? I zato bi naša poimanja uspjeha i neuspjeha trebalo, barem, svesti u realne okvire.

Mit svih mitova – mit o Mamiću!
dinamo-zagreb3
Dinamo je igrao „ligu za bedake“ kada je Zdravko Mamić izgovorio onu poznatu – sada ćemo deset godina zaredom biti prvaci. Gospodar života i smrti, najmoćniji čovjek hrvatskog nogometa, monstrum, lopov, najomraženiji čovjek u Hrvatskoj. Ne baš za sve i svakoga. Zdravko Mamić sigurno nije jednostavna i jednoslojna ličnost. Kao i svi mi, nosi teret svojih mana i uživa u svojim vrlinama. No, čak i najveći neprijatelji ne mogu, ne smiju mu odreći činjenice – Dinamo je daleko, miljama daleko najuspješniji klub posljednjeg desetljeća mnogo šire od hrvatskih granica. Dinamo je financijski stabilan u najgore gospodarsko vrijeme, a javna je tajna da Dinamo održava na životu i veliki broj hrvatskih klubova. Organizacijski, profesionalno, sportski, Dinamo živi nekim drugim, ne sasvim hrvatskim životom. Liga prvaka za prvu, znači i ligu prvaka za juniorsku momčad, pa će u Zagreb i mlade superzvijezde, a u europski izlog i Dinamovi juniori. Druga momčad igra drugu ligu i protiv Dragovoljca je na Hitrec – Kacijanu bilo 2.500 gledatelja. S Mamićem je Dinamo postao veliki klub. Sad je rekao – u sljedećih deset godina, osam ćemo puta igrati Ligu prvaka. On uči selektirati, upravljati, voditi. I uči strahovito brzo. Zato ove riječi treba shvatiti vrlo ozbiljno.

Dinamo živi u srcima golemog broja navijača. Sada ima sve. Ima ponovo ispred sebe europsku jesen s mogućim fantastičnim suparnicima. Želimo mu pun Maksimir, podršku onih koji ga vole. Želimo da barem za tren, barem ove jeseni, popusti medijska hajka, da se piše o dobrom ili lošem nogometu a ne o besmislenim i deplasiranim mitovima i floskulama. I tražimo samo jedno – bacajte se na glavu.

Autor: Ivan Blažićko/direktno.hr

Share.

Comments are closed.