Objavljujemo članak mr. sc. Mirka Ćosića “Jugoslavija kao totalitarna država” koji je pred nekoliko godina ponuđen za objavu u časopisu “Politička misao”, ali je nakon “zavlačenja” odluke o objavi odbijen s objašnjenjem da je autor u članku usporedio Tita i Staljina. “Oba ova diktatora bila su doživotno na čelu u mnogonacionalnim državama. Okolnosti dolaska na vlast i jednog i drugog diktatora bile su drukčije, ali je Tito vjerno slijedio boljševičku metodologiju u fazi preuzimanja i etabliranja vlasti Komunističke partije (dalje KP) u Jugoslaviji”. (hkv)
U radu se iznosi analiza kako je jugoslavenska partijska vlast, nakon završetka Drugog 
svjetskog rata, krenula u totalni obračun s neistomišljenicima ulaskom u sve pore društva od politike, kulture, religije uz permanentne cikličke unutarpartijske čistke.
Kako je totalitarna komunistička vlast počela širiti svoj zahvat u sve veća područja jugoslavenske stvarnosti, postajala je sve više neprijateljski nastrojena prema svemu što nije ona sama, jer se po svojoj naravi nužno protivila svemu što se iz ljudskih bića nije moglo iskorijeniti. Totalitarna se sila nije zadovoljila poslušnošću i pasivnošću stanovništva. Ona je u svojim podanicima nužno morala pronaći i izbrisati svaki otpor, svaku duhovnu autonomiju, svako dostojanstvo.
Taj teror se pokušalo kamuflirati organiziranjem masovnih dočeka diljem Jugoslavije doživotnom predsjedniku Josipu Brozu Titu, organiziranjem različitih vojnih parada, nošenjem štafetne palice i masovne proslave Titovih rođendana. Stalne partijske čistke i denuncijacije, odstrel informbirovaca, promicanje „jugoslavenstva“ kao 
nadnacije, koji je uz kult ličnosti (titoizam), trebao poslužiti kao kohezivni element u izgradnji Jugoslavije nastale voljom vladara svijeta koja je totalitarnim terorom postala tamnica naroda, posebno stravičnim obračunom s poraženima na koncu Drugog svjetskog rata te progonom svih crkvenih zajednica i samomislećih intelektualaca.
Politički sustav SSSR-a, na čelu kojeg je bio Josif Viserjonovič Staljin (1879.–1953.), i politički sistem pod Josipom Brozom Titom (1892.–1980.) u SFR Jugoslaviji bili su po svome nadahnuću te posebno metodama održavanja na vlasti u mnogim aspektima gotovo jednaki.
Oba ova diktatora bila su doživotno na čelu u mnogonacionalnim državama. Okolnosti dolaska na vlast i jednog i drugog diktatora bile su drukčije, ali je Tito vjerno slijedio boljševičku metodologiju u fazi preuzimanja i etabliranja vlasti Komunističke partije (dalje KP) u Jugoslaviji.
Ono što je esencijalno svim totalitarističkim sustavima je teror i hiperprodukcija straha posljedica čega je izluđeno 
i smrtno uplašeno društvo. Međutim, partijska destrukcija i čistke nisu bile uperene samo na sve društvene slojeve, već i jednako tako na samu partiju.
Svakodnevne čistke, denuncijacija koja je stvarala osjećaj nesigurnosti, straha i nemoći bile su uvjerljivi argumenti o nemoći pojedinca i poticaj stvaranju podaničkog mentaliteta. Ključni događaji u kojima je rukopis bjelodanog terora jamačno je poslijeratni masovni pokolj poraženih formacija, partijske čistke nakon Titova okretanja leđa Staljinu, početak rada Golog otoka te prepuni zatvori političkih zatvorenika.
Iz kratkog prikaza odnosa jugoslavenske partijske vlasti prema neprilagođenim pojedincima unutar partije, kulture i umjetnosti te sustavni teror koji je proveden protiv vjerskih zajednica u Jugoslaviji, osobito prema Katoličkoj crkvi, ne ostavlja sumnju u istinsku totalitarnu narav u poslijeratnoj državi Jugoslaviji obzirom na enormni broj ubijenih i zatvorenih ljudi te potpuni nadzor nad informacijama i istinom.
mr. sc. Mirko Ćosić/HKV
Cijeli članak može se preuzeti na poveznici.