Z. Vukman: Ljevičarska paranoja
Zanimljiv je ovaj paradoks: da lijeva paradigma u Hrvatskoj pozicionira sebe kao urbano-
kulturni milje nasuprot ruralnoj desnici (kao da nema građanske desne inteligencije), i da djeca ispala iz titoističkog šinjela i račanovske komitetske svijesti, mašu zastavama građanske kulture i zaštitnika civilizacijskih vrednota. Paradoks je u činjenici da su njihovi ideološki očevi, od Broza preko Šuvara do Račana, bili partijske personifikacije za borbu upravo protiv građanske zapadne kulture, i da ekstremno SDP-ovo krilo koje vodi maoist Milanović, i njegove izvedenice poput Radničke fronte i slične manje strančice, udruge ekstremno lijevo-ljudožderskog spektra, otkrivaju ono što ljevica u Hrvatskoj jest po svom mentalitetu, bitku i povijesti – opasna, nelustrirana, neizlječiva politička patologija koja ne da u ovoj zemlji normalnim ljudima živjeti, disati punim plućima i raditi!
Kako drukčije nazvati njihovu političku paranoju i uvjetovani refleks na promjenu vlasti kojom su sve probleme u
ovoj zemlji ponovno sveli na „za dom spremni“ i lov na neofašističke fantome? Za ime Božje, pa čime se u životu bave oznaši i udbaši od 1945. do danas i njihovo potomstvo ako ne upornim, divljim, fanatičnim progonom „fašista“, detektiranjem narodnih izdajnika i prozivanjem domoljuba kao ustaša? Nekad su noću upadali u domove, odvodili očeve obitelji koje bi progutao mrak, gazili su hrvatsku inteligenciju, uništili mnoge hrvatske živote i talente, a danas bi se bavili i dalje ideološkim reketarenjem ovoga naroda, i netom sastavljenoj Vladi pod prozorima bi bučili da ne može u miru ni početi raditi – ti zgubidani lenjinistički – kako jedan civilizirani čovjek može mahati komunističkim zastavama koje su umočene u rijeke krvi i slaviti diktatorske kanibale!?
S kim se na ljevici može ozbiljno i normalno razgovarati ako se svaki razgovor svodi na urlikanje i upiranje prstom u ustaše, ako je svaki domoljubni i desni diskurs za njih profašistički, ako im je nova Vlada ideološki i nacionalni bauk, ako šire grozničavu paniku protiv „nove konzervativne revolucije“ i stvaraju u društvu opsadno psihološko stanje. Što zapravo ljevica zna osim proizvoditi opsadnu svijest? Ona opstoji uvijek protiv nečega.
Udar na Hasanbegovića
Činjenica da su na Pantovčaku i u Banskim dvorima, kako je jedan tjednik užasnuto zaključio, sve praktični vjernici na vlasti, toliko je izbezumila milanovićevske jurišnike, medijske, partijske i iz tzv. „civilnog društva“, da su svojim bukačkim sposobnostima stvorili dojam kako su oni društveni i politički faktor koji će pokrenuti još jednu kontra-
revoluciju. Udar na ministra kulture Zlatka Hasanbegovića trebao im je biti ključna operacija za klimanje stabilnosti Oreškovićeve Vlade, ali im nije uspjelo.
Precijenili su svoju pamet i snage iako ih je uvijek dovoljno da čovjeku zagorčaju život. Uostalom, što oni drugo znaju? Sad im preostaje širiti paranoju, plašiti ljude strašnom „ustaškom“ vlašću, i opstruirati Hrvatsku, opstruirati naš život, kulturu, budućnost naše djece. Ne bih ni precijenio ni podcijenio. Ali ne toliko zbog njihove (bez)značajnosti koliko zbog činjenice da je veći dio hrvatske desne građanske inteligencije i dalje na marginama, društveno, medijski i institucionalno.
Dokle god desna inteligencija ne zadobije prostor „mainstreama“, neće biti u prilici bitno utjecati na ozračje i 
procese u društvu. Nasuprot lijevoj paranoji imamo desnu nesvrhovitost. Primjerice, umjesto masovnog prosvjeda za Z1, bilo bi učinkovitije da se otišlo na Prisavlje i da se prosvjedovalo protiv besramne radmanovsko-titoističke politike na HRT-u, i da se zatražila ostavka ili smjena direktora Gorana Radmana – pogotovo nakon one sramotne provokacije s dovođenjem Lazanskog. A promiče nam još jedna činjenica: da HRT u koprodukciji s beogradskom televizijom počinje snimati dramsku seriju o Tinu Ujeviću u kojoj će, sudeći prema medijskim najavama, Tin biti prikazan kao veliki Jugoslaven.
Dakle, čime se bavi desnica dok buči ljevica? Uvijek sporednim stvarima i defenzivnom ideologijom, umjesto da po uzoru na Kaczynskog konkretno rješava stvari. Jer upravo se toga boje hrvatsku maosti: Budimpešte a potom i Waršave u Zagrebu.
Zoran Vukman/HKV