PITANJE NAD PITANJIMA

Raspeće

S razlogom je rečeno, i danas se često ponavlja, čak i u nekim Crkvama, da ″trpljenje u sebi nema vrijednosti″: Njegovo je djelovanje čisto negativ­no. Ono slabi, katkad čak i ponizuje ljudsko biće. Trpljenje mu smanjuje nezavisnost sve dok je ne po­ništi te ga učini posve ovisnim o drugome. Ono smućuje, izobličuje ili gasi čovjekove sposobno­sti, dovodi ga u očaj ili, u najboljem slučaju, da se prepusti onom što na njega vreba pa stisnut u dubini samoga sebe samo iščekuje šuplje lice oslo­bođenja, posljednjega posjetnika. To je kamen smutnje svih mudrosti i svih religija: najmudrije ga zaobilaze i prave se da ga ne zapažaju. One do­bro znaju da se trpljenje, a osobito trpljenje nevi­nih, ne može ničim opravdati i da se ne može po­miriti s hipotezom o Bogu, osim ako smatraju da je on biće ravnodušno i daleko, kojem je Baude­laire, bez velike nade da će biti uslišan, izrazio či­tavu povijest čovječanstva u strašnim stihovima u kojima podsjeća na ″onaj snažan jecaj što se kotrlja od koljena do koljena, a umire na rubu tvoje vječnosti″.

Ne samo da se treba boriti protiv trpljenja, što nit­ko ne poriče, nego, ako ne ćemo upasti u neki ″do­lorizam″, naklonost trpljenju, što bi bilo zlo kao svako drugo zlo, trpljenju treba odreći svaki smi­sao i korist, ne računajući da zbog trpljenja mnogi gube vjeru, a druge opet priječi da povjeruju.

MEĐUTIM…

Krist je trpio i rekao nam je da kroz trpljenje morao proći ″da uđe u svoju slavu″ (Lk 24,26), pod čim je očito mislio da slava u Bogu nije drugo do vidljivo blistanje ljubavi.

Trpljenje je pitanje nad pitanjima. Postavlja ga već prvi krik djeteta koje dolazi na svijet i ne pre­staje nas progoniti sve do kraja, kad stojimo uz one koje moćni dah agonije odnosi s obale živih. Niječući vrijednost trpljenja ni najmanje ne po­mažemo bolesnicima, naprotiv, mi im oduzimamo nešto vrijedno pa je takav stav nedostojan. Oni, naime, oko sebe stvaraju krug ljubavi, a u tome su slični Bogu, i tko bi mogao reći da im je u tome jednak? Oni imaju moć učiniti nas boljima, pa makar samo na jedan tren.
Zar da im ne zahvalimo za to dobročinstvo? ″Oboljeh i pohodiste me″ (Mt 25,36), kaže nam Krist. On ne kaže: ″Bili ste bolesni i veoma su mi dragi oni koji su vas pohodili.″ On je bolestan, gubav, zatvoren, nemoćan, a to znači da u ovom jadnom biću, kakvo smo mi, svaki je nedostatak neki oblik Božje prisutnosti: tko to ne razumije, taj ne će od kršćanstva nikad ništa razumjeti.

Doista se događa, kako je to naznačeno u prigovo­rima prije ovoga odgovora, da pod udarcem neke nenadane nesreće ili na vijest o nekoj neizlječivoj bolesti što je zadesila neku blisku osobu, neki ka­žu da su ″izgubili vjeru″. Oni je često gube sa­mo da je nama vrate – po njihovoj hrabrosti, upornosti, strpljivosti, čime izazivaju naše udivl­jenje i svjedoče da ljudsko biće nadilazi svoje stanje i da postoji ljepota duše za koju nešto u na­ma šapuće da je nepropadljiva.

U tim uvjetima govoriti o ″besmislu″ ili o ″besko­risnosti″ trpljenja odaje duhovnu grubost. S raz­logom se tvrdi da bi željeno i traženo trpljenje mog­lo biti samo jedan užitak više, što bi se lako moglo izvrnuti i odbaciti kao niskost, pa u obzir dolazi samo nametnuto trpljenje, za koje je Krist u Mas­linskom vrtu u jednom času molio da ga bude po­šteđen, prije nego je prihvatio njegovu gorčinu.

To nepoželjno trpljenje ne čeka da bude pozvano i ono ne štedi nikoga. Ono dolazi kad ga čovjek ne očekuje, uvlači se i u samu sreću te tako osjeća­mo njezinu nestalnost. Katkad smo i sami uzrokom trpljenju, ne pristajući na davanja – jer ako je Bog razdavanje i izlijevanje, mi bismo radije bili zadr­žavanje; i ta škrtost, koje nismo uvijek svjesni, oblikuje u nama ta bolna otvrdnuća odbijanja, a ta su psihološki slična onome što medicina naziva ″kamencima″. Od tog sebedarja, što je inače ra­dost u Božjoj neizmjernosti, naše granice stvaraju trpljenje. Otklanjam zla koja ljudi nanose jedni drugima zbog svojega egoizma, ambicija, nezasitno­sti, fanatizma, razvijanja divlje mržnje što svojom sjenom još pokriva kalvariju Auschwitza, da ne nabrajam sve one strahote kojih smo krivci kad zlorabimo svoju slobodu. Za sve te užase i pusto­šenja mi sami snosimo odgovornost. Naše je sto­ljeće izvelo čudesna djela, svakako, ali se ono nije manje istaklo u pokoljima i lažima, i upravo je nepodnosivo gledati to stoljeće kako – još prljavo od svojih nedjela – prema vjerniku okreće svoje bli­jedo Kajinovo lice da ga zapita: ″Gdje je Bog tvoj?″ A upravo ga je ono ubilo u pravednome i nevinome.

Prepuštam ovo stoljeće njegovim djelima i opet se vraćam ovom nametnutom trpljenju, koje nije povezano s raznim moralnim iskvarenostima, ne­go s našim ljudskim stanjem, koje je svakog časa suočeno s rastankom i smrću. Tko će nas optužiti što smo krhki, prolazni, podložni padovima i ne­minovnosti? Sve do sada, sličan djetetu koje hoće zrcalom uhvatiti sunčanu zraku i tako zapaliti šibicu, trudio sam se sve odgovore ove knjige uskla­diti s onom svjetlosti koja me iznenada, jednoga srpanjskog dana, naučila da je Bog milosrdna i nepobjediva blagost, čista ljubav, te da su sve druge istine samo odrazi ove istine; i upravo na toj ira­cionalnosti, koju zovemo ljubav, pokušavao sam utemeljiti logiku svojega razlaganja.

Ali sada, kad trebam progovoriti o trpljenju nevi­nih, ne mogu oponašati malo dijete koje pokušava uhvatiti sunčanu zraku što prolazi kroz prozor, moram ući u samo sunce.

U baraci za Židove u Fort Montlucu, u vrijeme Klausa Barbiea i dobavljača za masovne grobnice, upoznao sam, mislim da sam upoznao sve vr­ste boli koje progonstvo i divljaštvo mogu zadati ljudskom tijelu i duši bez obrane, koja postaje tek kao neko nečujno titranje, dah straha, dašak rek­vijema. Vidio sam tako one što su bili jedna rana, udarcima razdrti od glave do pete, i takve koji su se kretali neopisivim oprezom kao u nekom nevidljivom skladištu porculana; vidio sam takve koji su obamrli u ledenoj vodi pa su pod pokriva­čem neprestano cvokotali zubima, a u očima im se nazirao trag zamišljenoga i nemogućeg bijega; vi­dio sam takve koji su se oklijevajući vraćali živo­tu, kao da su se bojali da će ih mržnja, videći ih na nogama, zgrabiti za ovratnik i odvući na muke; vi­dio sam takve koji su dan i noć strepili zbog svojih najbližih, slobodnih – ali za koliko sati, ili zbog zatvorenih – a u kojem zatvoru; vidio sam takve koji su prema otvoru puške išli korakom automa­ta, s nestvarnim pogledom; i takve sam vidio koje su mučitelji, opijeni osjećajem svemoći, moralno mučili, trudeći se da ih što više ponize, da u njima zgaze svaki tračak nade pa da osjete kako polaga­no, ali sigurno idu prema kraju neumoljiva proce­sa uklanjanja.

Poslije, kroz mnogo vremena, kandže snova sko­ro su me svake noći prenosile i ponovno dovodile u taj krug svih mogućih nevolja gdje sam vjerovao da sam proživio sve što ljudski živci bez sloma mogu podnijeti.

Još nisam znao da postoji bol koja obuhvaća sve boli, i vi ne možete ni zamisliti s koliko zastrašena žara želim da vi od takve budete pošteđeni. Čak još danas nemam snage opisati vam one kobne trenutke kad je u onom iskrenutom redu stvari nebo sama ravnodušnost, a zemlja predana iskvarenosti, a vi posljednji put vidite lice svojega djeteta kroz prozorčić na drvenom sanduku. Nema veće nesreće. Vrijeme je ublažava, ali je nikad mnogo ne udaljuje; a da vas ponovno zahvati, do­voljan je neki predmet, miris neke biljke, jedno ime koje čovjek sam više i ne izgovara, kliktaj pti­ce, izvjesna tišina, sitnica. I onda vas jednoga dana, što će biti novi dan objave, na zavoju neke ulice uspomena po tisućiti puta pogodi kao udarac koplja; ali najednom pomislite da ništa ne bi bilo gore od zaborava i da je to trpljenje koje je nekad že­stoko lomilo vaše granice zapravo dokaz da ste voljeli, da je taj dokaz opravdanje vašega postojan­ja, vaše najdragocjenije dobro, jedino koje ćete odnijeti kad se ostalo vrati u prašinu. Doživjet će­te duboku životnu povezanost trpljenja i ljubavi u svojoj prolaznoj naravi.

Videći kako će vas trpljenje – skoro neizmjernom moći – u isto vrijeme neodjeljivo povezati s vaši­ma i otvoriti vas samilosti i učiniti vas pažljivima i za najobičnije suze djeteta, kako će vas učiniti os­jetljivijim za muke i osamljenost drugih, svih dru­gih, kako se konačno na ovom svijetu trpljenje pretvara u ljubav, vi ćete pomišljati na muku Kri­sta, koji je u srcu vaše vjere. I vi ćete shvatiti – što to kažem – znat ćete, s udivljenjem ćete uvidjeti: ako su pravednost i milosrđe za spasenje ljudi mogli posve dobro izbjeći križni put, drugog puta nije bilo za Utjelovljenu Ljubav.

André Frossard (preuzeto iz knjige “Bog u pitanjima”)

Share.

Comments are closed.