Izvor slike: faH
BROJNE RAZMIRICE
Prije šest godina svjetski čelnici ogorčeno su prekinuli globalne klimatske pregovore u Kopenhagenu bez postignutog sporazuma. Povijesni globalni sporazum o klimi, usvojen u subotu u Parizu, sporazum je rođen iz straha od neuspjeha, postignut između ostaloga i zahvaljujući besprijekornoj francuskoj diplomaciji.
Prije šest godina svjetski čelnici ogorčeno su prekinuli globalne klimatske pregovore u Kopenhagenu bez postignutog sporazuma. Odluka o ponovnom okupljanju u Parizu kako bi se ponovno pokušalo pridobiti predstavnike 195 zemalja na potpisivanje sporazuma o smanjenju emisija ugljičnog dioksida bila je, stoga, vrlo hrabra: ponovljeni neuspjeh možda bi zauvijek izbrisao svaku mogućnost globalnog pristupa suočavanju s problemom klimatskih promjena, ocjenjuje Reuters.
Uzme li se u obzir nespremnost svjetskih lidera na dovođenje vlastitih reputacija u pitanje ponavljanjem debakla iz Kopenhagenu, tim je jasniji odnos francuskog domaćina, ministra vanjskih poslova Laurenta Fabiusa, koji je predsjedao sastancima snažnim glasom neumornog optimista, nametnuvši ton tijeku čitavih pregovora.
No, pregovore nisu zaobišli ni zakulisni sukobi i kompromisi postignuti “u pet minuta poslije ponoći”, kakvi su za očekivati kad neispavani pregovarači iz gotovo svake zemlje svijeta moraju pronaći zajednički jezik. U konačnici su ga i pronašli, i to “samo dan kasnije od planiranog”.
Ipak, put do višeminutnog aplauza nakon proglašenja da je sporazum postignut, bio je obilježen brojnim razmiricama oko novca, uspostavljanjem savezništava, te višesatnim natezanjima oko toga koje će stavke biti kategorizirane kao ono što “bi trebalo” ili ono što “će biti” učinjeno.
Ključ uspjeha pariškog summita bila je priprema. Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon smatrao je da se politički čelnici nisu bili dobro pripremili za sastanak u Kopenhagenu; ovaj put, zajedno s Francuzima, proveo je ekstenzivne pripreme kako bi ostale svjetske čelnike osobno zainteresirao za zajednički cilj.
Odlučeno je da će svaki od njih dati kratki trominutni uvodni govor na otvorenju, što se pokazalo odličnom idejom. Dužnosnici UN-a odahnuli su na relativno kooperativni ton ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je, kako su kasnije otkrili, bio među nekolicinom svjetskih čelnika koji su uoči summita privatno obećali Banu da neće stati na put postizanju sporazuma.
Fabius je okupio tim dužnosnika i diplomata koji su pomagali u pregovorima, neprekidno je hvalio napore i informiranost delegata, polako ih usmjeravajući prema ispunjenju zamišljenog roka za postizanje sporazuma do petka 11. prosinca.
Pisanje uvodnika sporazumu mudro je prepustio ministrici vanjskih poslova Venezuele Claudiji Salerno; kako je Venezuela bila jedan od najoštrijih kritičara procesa u Kopenhagenu, time ju je učinio osobno zainteresiranom za uspjeh.
Ipak, zemlje u razvoju nije bilo tako lako pridobiti, a jedna od središnjih točaka prijepora bilo je pitanje do kojeg bi stupnja sporazum bio pravno obvezujuć, osobito za bogate nacije, od kojih se očekuje da ulože milijarde dolara sredstava za financiranje troškova tranzicije na gospodarstvo s niskim stopama emisija stakleničkih plinova.
Suočeni sa zahtjevima da svoje financijske obveze pretoče u pravno obvezujuć jezik, američki su pregovarači znali da je ključno izdići se iznad podjele na bogate i siromašne: njihova je taktika bila priključiti se labavo okupljenoj “Koaliciji velikih ambicija” (High Ambition Coalition), pokrenutoj 2011. na inicijativu Europske unije kao savez manjih otočkih država i EU-a.
Prije Pariza, koaliciji su se priključile i afričke, karipske i pacifičke zemlje, okupljene oko zajedničkog cilja održavanja rasta globalne temperature, do kraja 21. stoljeća, na 1,5 stupnjeva Celzija u odnosu na predindustrijske razine.
Priključenje SAD-a osiguralo je zadržavanje toga cilja na dnevnome redu, zahvaljujući dodatnim obećanjima stotina milijuna dolara za pomoć otočkim nacijama i zemljama u razvoju u suočavanju s posljedicama klimatskih promjena.
Iako je riječ tek o namjeri, ponovno spominjanje cilja od 1,5 stupnja u Parizu privuklo je nekoliko utjecajnih zemalja u razvoju na američku stranu. Potom se priključila i Kanada, pa Australija i Brazil – zbir bogatih, velikih zapadnjačkih zagađivača, koji su u dvoranu za pregovore ušli zajedno s predstavnicima Maršalovih Otoka.
Ipak, najveći dio posla napravili su ljudi koji tijekom pregovora nisu ni bili u Le Bourgetu. Američki predsjednik Barack Obama i njegov kineski kolega Xi Jinping, čelnici najvećih svjetskih zagađivača, više su puta razgovarali telefonski kako bi premostili prepreke i, kako se čini, te su dvije zemlje uglavnom bile na istoj strani.
Do subote, svi dijelovi Fabiusove slagalice napokon su sjeli na svoje mjesto.
Što donosi Sporazum o klimi?
Organizatori i sudionici konferencije u Parizu slave Sporazum o klimi kao “povijesni iskorak” u globalnoj klimatskoj politici. Ali što taj dokument zaista donosi? I naziva li se s pravom „povijesnim”?
Na početku u svakom slučaju premalo. On tek za pet godina stupa na snagu i nalaže da se u drugoj polovici stoljeća uspostavi ravnoteža između emisije štetnih plinova koji stvaraju učinak staklenika i onoga koliko Zemlja može apsorbirati. Ali toliko drveća nitko ne može zasaditi pa to onda konkretno znači sljedeće: države moraju drastično smanjiti emisiju štetnih plinova. Krajnji cilj je zadržati globalno zagrijavanje znatno ispod dva stupnja Celzijeva. Cilj koji je zacrtan, na zahtjev malih otočnih zemalja, je 1,5 stupanj.
Ali tu zapravo stoji samo da zemlje moraju nastojati ostvariti taj cilj. Zbog toga što sadašnji nacionalni planovi za zaštitu klime nisu bili dovoljni za tri godine će se raspravljati o tome kako ih poboljšati. A tek od 2023. države bi trebale u redovnim vremenskim intervalima provjeravati provedbu ovih mjera.
Što države moraju konkretno učiniti?
Moraju odustati od korištenja ugljena, nafte i plina, graditi vjetrenjače, upotrebljavati solarnu, geotermalnu i hidroenergiju. Siromašnim zemljama koje to ne mogu postići vlastitim snagama, bogate zemlje moraju pomoći.
Tko dobiva novac i od koga?
Industrijski razvijene zemlje su još u Kopenhagenu obećale da će od 2020. zemljama u razvoju staviti na raspolaganje 100 milijardi dolara godišnje. Veliki dio tog iznosa je prikupljen. Sporazum postignut u Parizu potiče i zemlje s ubrzanim gospodarskim razvojem da daju svoj doprinos.
I one trebaju smanjiti svoju emisiju štetnih plinova. Istina, industrijski razvijene zemlje su uzročnik klimatskih promjena i trebaju nositi najveći dio tereta. No i velike zemlje u ubrzanom razvoju su toliko povećale gospodarski rast i emisiju štetnih plinova da bez njihovog sudjelovanja više nije moguće postići smanjenje globalnog zagrijavanja. Međutim, ove zemlje ne žele kočiti svoj gospodarski rast strogim propisima. Upravo zbog toga je propao sastanak na vrhu o klimi u Kopenhagenu 2009.
Zašto je sada bilo moguće, a u Kopenhagenu nije?
Zato što je sada državama prepušteno da to dobrovoljno učine i zato što su se priključila i dva najveća zagađivača Kina i SAD, koji nisu pristali samo zbog svoje dobre volje, nego i zbog ekonomske računice. Naime, često se može više zaraditi na proizvodnji energije pomoću sunca, vjetra ili vode nego od trgovine naftom.
Je li sporazum iz Pariza pravno obvezujući?
On se sastoji iz jednog pravno obvezujućeg i jednog neobvezujućeg dijela – tako će se omogućiti američkom predsjedniku Obami da progura Sporazum u Kongresu bez obzira na republikansku većinu u Senatu. Ali bez obzira na to obvezujući ili ne, ne postoji policija UN-a koja bi u slučaju kršenja Sporazuma umarširala u zemlju. No stručnjaci smatraju da ni jedna zemlja zbog međunarodnog pritiska, protivljenja svojih građana i gospodarstva neće istupiti iz pariškog Sporazuma.
Je li Sporazum iz Pariza povijesni?
To je velika riječ, ali činjenica je da se do sada nikada nijednim sporazumom nisu sve države svijeta obvezale na zaštitu klime. Protokol iz Kyota iz 1997. godine je obvezivao samo industrijski razvijene zemlje. Kanada je potom istupila iz Protokola, a Kina i SAD, najveći zagađivači, nisu ga čak ni prihvatili. Sporazum iz Pariza potpuno je okrenuo procese: umjesto da se cilj propisuje s vrha, zemlje su same unaprijed odlučile što žele učiniti.
Zatim se to sve zbrojilo, podvukla se crta i od toga je nastao Sporazum. A to je, jednostavno rečeno, ideja koja stoji iza pariškog Sporazuma o zaštiti klime. Sada na tome treba raditi međunarodna zajednica, i ako je moguće u što kraćem roku, kako savjetuju znanstvenici i borci za zaštitu klime.