OSJEĆAJ NELAGODE
Zašto tjeskoba neke ljude potiče na djelovanje, a neke ostavlja paraliziranima?
Povećanje osjećaja tjeskobe i zabrinutosti, a uz to i anksioznosti, ometa intelektualno funkcioniranje i može ozbiljno smanjiti osobni učinak.
Mnogi studenti, na primjer, vrlo su skloni upadanju u opće stanje zabrinutosti i tjeskobe što negativno utječe na njihov akademski uspjeh. Drugima, pak, tjeskobno stanje prije ispita potiče intenzitet učenja što im omogućuje ostvarivanje mnogo boljih performansi. To je pitanje koje treba raščlaniti: zašto tjeskoba neke potiče a neke ostavlja paraliziranima. Prema nekim opsežnim istraživanjima Richarda Alperta, razlika između jednih i drugih je u načinu kojemu pristupaju tom osjećaju nelagode koji ih prožima pred nadolazećim ispitom. Neke, uzbuđenje i zainteresiranost za uspješno polaganje ispita vodi do bolje pripreme i ozbiljnog učenja dok u drugim slučajevima, kada je riječ o anksioznim osobama, negativne misli (kao što su, “neću položiti”, “nemam dobar osjećaj za ovu vrstu ispita”,”nisam dobar u matematici”, itd.) podrivaju njihov trud, te uznemirenost ometa mentalni tijek potreban za proučavanje i učenje te zamagljuje bistrinu misli kod samog polaganja ispita.
Brige koje osoba ima dok polaže ispit smanjuju mentalne sposobnosti. U tom smislu, ako smo previše zaokupljeni drugim stvarima, imat ćemo mnogo manje pozornosti da se usredotočimo na pitanja iz ispita i elaboriramo ispravan odgovor. Na taj način brige s vremenom postanu samo–ostvariva proročanstva koja nas dovode do neuspjeha.
Naprotiv, oni koji kontroliraju svoje osjećaje mogu koristiti tu predskazujuću anksioznost – pred nadolazećim ispitom, predavanjem, ili važnim sastankom – da sami sebe motiviraju i da se pripreme na odgovarajući način kako bi naposljetku bili uspješni. Radi se o pronalaženju sredine – ponovno se vraćamo na potrebu za ravnotežom – između tjeskobe i apatije, jer višak anksioznosti koči trud usmjeren na postizanje rezultata, ali potpuni izostanak anksioznosti – u smislu ravnodušnosti – stvara apatiju i smanjuje motivaciju. Dakle, neki stupanj ushita, pa čak i malo euforije u nekim slučajevima, vrlo je pozitivno u većini ljudskih pothvata, pogotovo za kreativne aktivnosti.
Ali kad euforija raste previše ili je izvan kontrole, dolazi do stanja u kojemu nemir potkopava svaku sposobnost razmišljanja na jedan dovoljno harmoničan način koji će omogućiti točan, jasan i realističan protok ideja.
Pozitivna raspoloženja povećavaju sposobnost razmišljanja na fleksibilan i razuman način pred složenim pitanjima i omogućuju lakše pronalaženje rješenja za probleme, kako za logičke tako i za probleme iz područja ljudskih odnosa. Zbog toga, jedan od načina da nekome pomognete nositi se sa svojim problemima je pokušati probuditi osjećaje radosti i optimizma. Ljudi dobrog raspoloženja imaju prirodnu sklonost za razmišljanje na jedan otvoren i pozitivan način, i zbog toga imaju značajno bolju sposobnost odlučivanja.
Negativna raspoloženja, međutim, imaju jedno pristrano usmjerenje naših sjećanja u negativnom smjeru, čineći više vjerojatnim da se povlačimo ka stidljivim, sumnjičavim i plašljivim odlukama.
Autor: Alfonso Aguiló
Preveo: Vlado Z.
Preuzeto s portala www.hkz-croatia.hr