Europska jugo-politika
Valja još jednom podsjetiti na ključni trenutak kad je donedavno vladajuća SDP-ova kukurikavačka koalicija, nakon pet izbornih poraza, krenula u juriš na život i smrt protiv svojih vječnih hrvatskih neprijatelja, a pod krilaticom ‘mi ili oni’. Dogodilo se to 29. prosinca 2015. godine kada je ‘čovek, drug i vođa’ Zoran Milanović najpokvarenijem globalizatorsko-oligarhijskom tv-kanalu RTL-u na vrlo znakovitome engleskom jeziku kazao ‘We’ll give them hell’ ili, u prijevodu, ‘Napravit ćemo im pakao’.
Ipak, mnogi promatrači nisu očekivali da će se – naizgled neočekivano, sasvim mimo nacionalnih prioriteta, koji su demografsko-gospodarski, možda najžešća bitka odvijati na području kulture. Zahvaljujući međunarodnoj paukovoj umreženosti ‘proizvodnje ideja’, koja, osim konvencionalno shvaćene kulture, obuhvaća sveučilišne katedre (društvenih znanosti) te tiskane i elektronske medije kao udarne šake, sav bijes domaćih i djelomično kontinentalnih lijevo-liberalnih ‘kulturnih hegemona’ i neumornih ‘hodača kroz institucije’ sručio se na hrvatskoga ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. On im se zasad, bez prave medijske i političke potpore, ali uz velike simpatije naroda, prilično neustrašivo suprotstavlja.
Mentalni inženjering
Javnost je dosad bila u prilici vidjeti s kakvim golemim, za hrvatske prilike, mogućnostima subverzije Milanovićeva Partija/Udba raspolaže. Posljednjih dana mogli smo tako uočiti politički učinak i posljednjih uličara uhljebljenih uglumačkoj, odnosno kazališnoj struci, pače i pretvorenih u nacionalne ‘veličine’. Njihovi su najviši dometi, recimo, uloge u tv-spotovima za Ožujsko pivo (Bitorajac), a stvarni društveni profil sve više sliči onim njegovim trogloditskim negativcima, toliko omiljenim među ‘hrvatskim’ ‘kritičkim’ ‘autorima’ (za njih, tu i tamo, dobiju kakvu trećerazrednu nagradu na stranim festivalima, ali ih hrvatska publika masovno ignorira). Ili onoga kazališnog redatelja (Kurspahić), s junačkom ljevicom utegnutom u kožne kajiše na način fićfirića iz krimi-podzemlja, koji je ne trepnuvši postavio na scenu agresorske, KOS-ovski priređene zapise iz najosjetljivijega razdoblja nacionalne povijesti.
Jedna činjenica posebno svjedoči o gotovo potpunoj okupaciji medijsko-kulturnog dobra, koje bi trebalo biti koliko-toliko zajedničko i pluralističko, a daleko je od toga stotinama svjetlosnih godina. Riječ je o kulturnim rubrikama vodećih dnevnih listova, ali i svih drugih medija. U njima se, nakon kakve-takve izborne pobjede narodnjačkog ‘ultra-labavog saveza’ Domoljubne koalicije i Mosta, tu i tamo na unutrašnje-političkim stranicama pokušava otuđeno (hrvatsko) čitateljstvo povratiti i zavarati makar i sitnim kozmetičkim promjenama na bolje. Istodobno, rubrike ‘kulture’ stoje ‘postojano kano klisurine’ u svome jugošovinističkom i tome srodnom pravovjerju i ne propuštaju ‘ni zrna žita’ mrskom hrvatskom neprijatelju.
O kulturnim rubrikama Jutarnjeg i Novog lista ne treba trošiti ni riječi. One su, od samog nastanka hrvatske države i mnogo prije, ovakve – suprotstavljene temeljnim vrijednostima hrvatske katoličke većine, a nerijetko i samom zdravom razumu – mogle, uz poneku promjenu, savršeno svoju partijsku ‘društveno-političku funkciju’ obavljati i u najtvrđem jugokomunizmu, čiji su duhovni i stvarni nasljednici. Večernji list, koji na prednjim stranicama, tu i tamo pripusti i narodnjačke komentatore tipa Ivkošića i Raspudića, u kulturi gura nepopustljivi revolucionarni monolit, koji čine razne zajovićke, rašovićke, oremovići, derkovi…
O tome kako se kultura tretira u najčitanijem dnevniku u Hrvatskoj, u Styrijina 24 sata, odnosno njegovu tjednome izdanju Expressu, pisao sam 10. srpnja 2015. godine na cijelim dvjema stranicama formata A3 u tjedniku 7 Dnevno. Tekst sam naslovio ovako: ‘Artis, ‘najbolji kulturni magazin u zemlji’: Sodoma i Gomora s ‘katoličkim’ blagoslovom’. U podnaslovu tome dodao sam i ovo: ‘Kada u ruke uzmete Artis, imate dojam da su Hrvati, kao malo koji narod u Europi, a posebno njihova mladež izloženi posebnoj vrsti ‘mentalnoga inženjeringa’. Medijski nezasitni ‘jugovići’ stalno jadikuju da im nedostaje propali Feral, a zapravo ih imaju na desetine. Artis je, izgleda, od svih najbliži tome ‘uzoru’, a u ponečemu ga nadmašuje’.
Novi, Jutarnji, Večernji, 24 sata – sve isto ‘kulturno’ jugo- i udbo-masonsko smeće! Manjka, uočavate, samo moja nekadašnja matična splitska Slobodna Dalmacija, u čijoj sam kulturnoj rubrici objavljivao više od debela četiri desetljeća. Ovih sam dana u ruke uzeo njezino izdanje od četvrtka 26. svibnja, koje već dulje vrijeme uređuje Siniša Kekez, još jedan pripadnik tamošnjega (preko)brojnoga orjunaškog ‘vučjega čopora’. Rubrika mu, toga dana, ali i svih drugih, izgleda kao u najgorim vremenima nekadašnje ‘Jugovine’!
„Apocalypto“ i masonerija
Na turskim mrežnim stranicama Seslisözlük.net možete za početak pronaći točno značenje prezimena ‘Kekez’, koje je očito tamošnjeg maloazijskog porijekla i koje se, u prijevodu na engleski, određuje ovako: ‘Slang: muški homoseksualac, peder’. Postoji čak i ženski glas, koji savršeno prepoznatljivo, na turskome, izgovara tu riječ – jedina razlika je što se u Dalmaciji ona izgovara s kratkouzlaznim naglaskom na prvome slogu, dok je u izvorniku kratkosilazni (na istome slogu), a to je nekako, u zvučnome pogledu, i bliže smislu ove riječi.
Sinišu Kekeza imam u vidokrugu više od jednoga desetljeća, a na (ne)djelu sam ga osobito dojmljivo upoznao – imam precizne zabilješke – točno 29. siječnja 2007. godine. Povod je bio američki film Mela Gibsona ‘Apocalypto’ o kome je službeni filmski kritičar Slobodne Dalmacije Jakov Kosanović 23. prosinca 2006. godine potpuno neznalački pisao, među ostalim, da se bavi nekakvim ‘razlozima propasti velikih civilizacije’. Poznajući stvarni svjetonazor američkoga Irca i gorljivoga – a kasnije i ponešto nesavršenoga – katolika Gibsona, koji se posebno teško zamjerio bezbožničkoj i liberalnoj hollywoodskoj oligarhiji svojim prethodnim filmom ‘Pasija’ o muci i uskrsnuću našeg Gospodina Isusa Krista iz 2004. godine, potrudio sam se pozorno pročitati ‘Apocalypto’.
Svoj tekst o Gibsonovu filmu pod izvornim naslovom ‘Ne boj se, malo stado’ napisao sam 10. siječnja 2007. godine i u njemu sam s cijelih desetak ključnih argumenata dokazao da ovaj američki glumac i redatelj nije napravio nikakav kvazi-povijesni spektakl, već savršeno suvremen film o svjetskoj masonskoj vladavini i tzv. Novome svjetskom poretku. U tekstu navodim kako sam pročitao cijelih ‘150 američkih i 15 hrvatskih kritika filma’ – ove prve na poznatim mrežnim stranicama ‘Rotten Tomatoes’ – i da su, od sve te kritičarske ‘sile’, samo trojica jasno napisala o čemu je riječ (ja sam to shvatio i prije nego što sam proučio cijelu tu građu). Trojica izuzetaka među tih 165 filmsko-kritičarskih ‘tupamarosa’ bili su poznati američki radijski komentator i ‘teoretičar urote’ Alex Jones, koji je rekao da je to ‘najvažniji film svih vremena’, anonimni hrvatski pisac na Forumu.hr pod ‘nickom’ ‘Jalnuški diletant’ i tada vodeći, danas 83-godišnji američki filmski kritičar Richard Schickel iz utjecajnog newyorškog oligarhijskog Timea.
Tekst se – s obzirom na moju tada već šestogodišnju političku nepodobnost u Račanovoj, a potom i Pavićevoj Slobodnoj Dalmaciji i status novinara ‘na ledu’, na drugorazrednim poslovima u vanjskopolitičkoj rubrici – kod tadašnjega urednika kulture Sandra Pogutza ‘kiselio’ cijelih dvanaest dana, jer da ga on sve to vrijeme nije stigao pročitati. Ipak, obećao mi je da će ga dati svome tadašnjem zamjeniku, Siniši Kekezu, da ga objavi, ali ovaj se ‘pravio lud’ još cijeli tjedan. Konačno 29. siječnja 2007. godine zatražio sam od Kekeza da mi konačno objavi tekst, ali on je, ‘hladan kao špricer’, rekao da mi ga ne će objaviti jer da ga nije ni naručio. Kazao je to bez i najmanjega osjećaja stida, s obzirom na to da sam ja pisao filmske kritike dok se on još nije ni rodio, a moj tekst bio je deset kopalja iznad Kosanovićeva, koji uopće nije razumio film ili se pravio da ga ne razumije.
I sada se događa zanimljiv rasplet, koji je znalcu mogao mnogo kazati o jugo- i udbo-vladavini nad kulturom nakon pogubnoga 3. siječnja 2000. godine, odnosno od stvaranja ‘trećejanuarske Hrvatske’ i jugo-restauracije u njoj, ali i o bijednim kmetskim i kolonijalnim dušama raznih ‘hrvatskih’ ‘intelektualaca’. Toga 29. siječnja 2007. godine isti ovaj odbijeni tekst ponudio sam drugome filmskom kritičaru u Slobodnoj, Marku Njegiću, koji je uređivao tv-prilog i koji je tekst – iako sa zakašnjenjem od mjesec dana – ipak objavio, makar i pod neprikladnim naslovom ‘Što je pisac htio reći?’
Ta priča o kukavičkome karijerizmu i ranoj korumpiranosti ovih vladajućih udbo-masonskih hrvatskih ‘kulturnjaka’, kakvi danas u šahu drže legitimnu hrvatsku vlast, svjedoči još nešto. Oba filmska kritičara Slobodne, i Kosanović, i Njegić, imaju prezimena koje Hrvatska enciklopedija prezimena (Zagreb, 2008.) označuje kao ‘srpska’, što dakako ne znači da se oni i tako nacionalno određuju. Obojica su u svojim tekstovima prihvaćali vladajući lijevo-liberalni ‘kod’ nakon Račanova državnoga udara na Slobodnu Dalmaciju u svibnju 2001. godine pa tako i danas. Ali, bitno je i iznimno malo poznato ovo: u Račanovoj, Sanaderovoj, Kosorkinoj, Mesićevoj i Josipovićevoj ‘trećejanuarskoj Hrvatskoj’ cijeli javni život, a posebno u kulturi, bio je jednostavno zasut podobnim ‘internacionalističkim’ profilima i ‘kadrovima’ ‘politički ispravne’ nacionalnosti (srpske, ‘jugoslavenske’ i slične), uz istodobne i dosad potpuno neistražene masovne čistke Hrvata.
Feralovske infuzije
Tih godina, recimo, Slobodna Dalmacija sustavno je dobivala udarne doze od ukupno možda i tridesetak probranih ‘jugovića’ iz propaloga Feral Tribunea i sličnih sorosevskih britansko-imperijalnih medijskih agentura. Svatko, pak, tko je u sebi imao i kapi hrvatske i katoličke krvi pretvarao se u ‘nepostojećega novinara’ i mogao je slobodno oko rukava staviti znamenitu Davidovu zvijezdu, kao onomad u Njemačkoj tridesetih godina – kao pripadnik ‘nižega’ naroda ili rase!
Novinarka Snježana Šetka je, recimo, najurena s posla i vraćena tek sudskim rješenjem, Zoran Vukman je otišao, jer nije pristajao na kompromise i jer je znao što ga čeka, dok su drugi Hrvati iz Tuđmanova, odnosno Kutlina vremena faktički uklanjani najtupljim novinarsko-redaktorskim poslovima. Ja sam pak, više od jednog desetljeća, na vrhuncu novinarskoga znanja, iskustva i energije, bio slobodan uglavnom pisati tekstove od dvadesetak redaka o nemirima u Keniji i izborima u Azerbajdžanu. Od takve jugo-kadrovske politike u kulturi, medijima i na katedrama Hrvatska se ne će oporaviti ni s deset ‘domoljubnih’ vlada za redom, barem ne ovakvih koje – na svaki i najmanji šum iz kakvog vele-veleposlanstva ili na otvoreno pismo kakve maoističke kulturnjačke veličine tipa onog osuđenog terorista Negrija s doista ‘trulog Zapada’ – navrat-nanos mijenjaju politički smjer.
I sad gledajte tu priču: s Markom Njegićem, koji je vjerojatno, prema Enciklopediji, barem po ocu Srbin negdje iz Skradina ili Biočića kraj Drniša, i koji mi nije istomišljenik, ali mi je ipak objavio tekst, iako mu je jamačno bio jasan moj status u Slobodnoj, sačuvao sam normalan kolegijalni odnos. Čak smo zajedno, bez ikakvih sukoba, odradili jedan mandat u splitskome Vijeću za film u vrijeme Kerumove vlasti. Njegić se, dakle, u ovakvoj Hrvatskoj osjećao slobodnim da mi objavi ‘delikatan tekst’, dok mi je pravi – gotovo da kažem, neprijatelj – zapravo protivnik i progonitelj, uz to i karijeristički urednički kukavelj, bio rečeni ideološki jugo-pravovjerni Hrvat Kekez (čiji je neki predak i podanik velikog otomanskoga imperija očito imao nastrane spolne navade koje su mu odredile i prezime, ali, u njegovu slučaju, i znakovite karakterne osobine).
Nije to, naime, rijetka pojava, već sindrom: neki Hrvati veća su prijetnja hrvatskoj državi i, u ovome slučaju, kulturi od bilo koga izvana, čak i u usporedbi s najvećim neprijateljima. Sjetite se samo, u krajnjoj analogiji s činjenicama iz širega povijesnog obzora, svih onih nesretnika koje je ‘rodila majka Hrvatica’, a koji su s najvećim sladostrašćem onemogućavali, ali i smještali u tisuću jama, znanih i neznanih, upravo svoje sunarodnjake.
„Fašistički mrak“
I sada pogledajte što je rečeni Kekez priredio svojoj hrvatskoj domovini u samo jednome radnome danu svoga urednikovanja. Najprije je stanovita Jasenka Leskur-Staničić, koja je u poodmakloj novinarskoj dobi otkrila da bi svoje uobičajene teme, koji su njezin krajnji domet, recimo, ‘Limunadni dan – odličan trik za lakše gubljenje kilograma’ (SD, 9. IV 2015.) mogla zamijeniti predlošcima od, takoreći, nacionalnoga, pače i ‘europskoga značaja’ te da bi i ona mogla dati svoj prilog famoznome ljevičarskom ‘kulturkampfu’ ili ‘idejnoj borbi’. Ishod je njezin uradak pod naslovom ‘Peticije prolaze, Hasanbegović ostaje’. Činjenica da je petorica stranaca u pariškome Liberationu smatrala kako upravo oni imaju prava, kako je u nadnaslovu stavio Kekez, ‘tražiti smjenu’ hrvatskoga ministra kulture, kao da su ga oni birali. Među kulturnjačkim kvalifikacijama Leskur-Staničić za čak dvoje među njima (stanovite Klarsfelde, Beate i Sergea) navela je i oznaku ‘lovci na naciste’, što u antifa-kasti nije nimalo nastran prilog nomenklaturi kulturnih zanimanja, dok je talijanskog terorista i osuđenog ubojicu Antonija Negrija proglasila ‘potpisnikom peticije čiji je ugled neupitan’! (vidi okvir!)
Osim ove najslikovitije pojedinosti o ‘uglednome’ Negriju i njegovim masonskim zaštitnicima, Kekezova narudžba za napad rečene Jasenke Leskur-Staničić na ministra Hasanbegovića na cijeloj stranici Slobodne svjedoči i o njegovoj potpunoj bezobzirnosti i neprofesionalnosti jer i ostali njezini sugovornici pripadaju istome Milanovićevu kulturnjačkome ‘paklenom zdrugu’ (Ivo Brešan, Nikola Petković, Tena Štivičić). Novinarka se pozvala i na još desetak ovdašnjih ‘uglednika’, među kojima je, recimo, i Siniša Labrović, znameniti sinjski pišač-performer s Markova trga i pariški reprezentativac hrvatske kulture za mandata ministrice Zlatar-Violić. Ni jednoga disonantnog glasa, u skladu s najboljim tradicijama partijskih monolita, dostojnih ‘slavnih’ pedesetih ili sedamdesetih godina.
Sljedeću cijelu stranicu Siniša Kekez ustupio je još jednoj novinarki ‘politički ispravnoga’ imena i prezimena Edi Vujević, koja je predstavila ‘hrvatski kustoski tim na Venecijanskom bijenalu’. U njemu oni, kao i uvijek, traže od hrvatske države dodatni novac – ovaj put za splitski Dom mladih, notornu Milanovićevu jugo- i antifa-utvrdu. U njemu su od 16. do 18. svibnja Viktor Ivančić, Boris Buden, Saša Kosanović, Mira Ljubić-Lorger tri dana pozivali na ustanak protiv ‘fašizacije’ Splita i Hrvatske. Ako im hrvatska države ne da novac, kao što su oni navikli, kaže splitski arhitekt Peračić, opet bi se mogao potegnuti ‘fašizacijski joker’ ili, točnije, ‘ako se to ipak dogodi, bit će to znak za smo ušli u neki vrlo mračan period’. Njihov venecijanski izlet hrvatsku državu je stajao 760.000 kuna plus 65.000 eura – ukupno više od 1,2 milijuna kuna. Hrvatski ‘kulturnjaci’ beskrajno su, je li, složene i suptilne osobe, ali kad su kune ‘ustašice’ u pitanju, krajnje su jednostavni – prava jednostanična bića – kao i mnogi drugi smrtnici: s milijunčićem u džepu u duši im je sve vrlo svijetlo, ali kad ostanu bez novca, za koji uvijek misle da im je bogomdan, sve postaje ‘mrak’, pače i ‘fašistički mrak’ (ovo važi kao izravna poruka ministru Hasanbegoviću).
„Jugoslavenski jezik“
Konačno, treća, gotovo cijela Kekezova stranica najveći je smrad: dragocjeni prostor, koji je mogao posvetiti hrvatskoj kulturi, darovao je široke ruke novoj jugo-subverziji, ovaj put na području hrvatskog jezika. On je u razornoj Milanovićevoj vladavini pretrpio posebno opake udare ministra Jovanovića zvanoga Kundak, u prvom redu ukidanjem državnog Vijeća za normu na čelu s akademikom i kroatistom svjetskog glasa Radoslavom Katičićem. Ovdje je rečenog četvrtka urednik Kekez, posredstvom novinara Dražena Duila, još jednog feralovskoga profila, donio dašak novoga jugo-kružoka, održanog 19. i 20. svibnja u splitskom hotelu Bellevue pod rječitim naslovom „Jezici i nacionalizmi“.
Ovaj dernek ‘jugoslavenskoga jezika’ održava se naizmjenično u Beogradu, Sarajevu i Podgorici, a u Splitu ga je priredila Udruga Kurs, iza koje stoji stanoviti Edi Matić i Bog zna tko još (obično to bude netko iz Bruxellesa ili Londona). Kakav (zlo)duh ondje vlada, jasno je već iz naslova: riječ je o parafrazi zloglasne knjige ‘Jezik i nacionalizam’, militantne njemačke Jugoslavenke Snježane Kordić, koja očito toj družini služi kao glavni guru. Na fotografiji uz tekst u prvome planu kao ‘jezikoslovac’ uz radni stol sjedi i, zapravo, novinar Slobodne Vladimir Matijanić, jedan od najborbenijih ‘jugovića’, koja takvim profilima u tome listu ni malo ne oskudijeva.
Spomenuti Duilo u tekstu pod naslovom ‘Novi crnogorski pravopis supotpisuju Hrvat i Ukrajinka’ dovodi stanovitoga Igora Lakića, očito crnogorskoga ‘bjelaša’ (prosrpskoga Crnogorca), koji u ‘hrvatskome’ listu napada svoje ‘zelene’ sunarodnjake, dakle, zagovornike autohtonoga crnogorstva, koji se bore za vlastiti jezik. On hrvatski jezik stavlja u navodnike, dakle, po njemu on i ne postoji. Za njega su postojanje i hrvatskoga i crnogorskoga jezika ‘nacionalizmi’ i ‘mitomanija’. Činjenica da se sadašnja Đukanovićeva vlast opredijelila za pravopis u čijemu su stvaranju sudjelovali i crnogorski jezikoslovac očito muslimanskih korijena Adnan Čirgić, kao i Josip Silić iz Hrvatske i Ljudmila Vasiljeva iz Ukrajine drži, očito, prvorazrednim skandalom. Lakiću je naime ideal – ‘pravopis srpsko-hrvatskog jezika iz 1954. godine’, plod zloglasnog Novosadskog dogovora.
Riječ je o dokumentu koji je 13 godina kasnije (17. ožujka 1967. godine) izazvao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, dakle, jedan od najvažnijih kulturno-povijesnih nadnevaka ovoga naroda i zemlje u drugoj polovini 20. stoljeća. Lakić je, očito, posebno bijesan na činjenicu da je broj Crnogoraca koji su 2003. godine svoj jezik zvali ‘crnogorskim’ sa 21,7 posto skočio 2011. na čak 36,97 na što urednik Kekez u podnaslovu posebno skreće pozornost. I Lakiću, i Kekezu, i Duilu, dakle, ovaj crnogorski bijeg od srpstva povod je za – što ?! Za osudu ‘nacionalističkoga’ i ‘mitomanskoga’ bijega od jedinstvenoga ‘jugoslavenskog jezika’.
Da se radi upravo o tome, jasno svjedoči opširno izvješće sarajevske sudionice ovog novog jugo-derneka u splitskome Bellevueu stanovite Sandre Zlotrg na portalu Lingvisti.ba. od 24. svibnja. Ona, naime, kao da već piše konkretna jezična rješenja za sve parlamente u danas neovisnim i međunarodno priznatim državama nekadašnje ‘Jugovine’ i to navodeći – a da koga će drugo nego opet Snježanu Kordić! Kordićka naime ne pristaje ni na kakve kratice tipa CSBH (crnogorsko-srpsko-bosansko-hrvatski), koje su očito samo prijelazno rješenje u pravcu jedinstvenog jugo-jezika, već odlučno traži da se ‘u školama koristi jezik nastave ili prosto da se piše jezik dok se ne smire strasti i ne nađe rješenje’. Za to što su Hrvati zbog hrvatskoga jezika desetljećima trunuli u zatvorima, a potom i ginuli na bojišnicama, i Lakić, po prirodi stvari, i Kordićka, i Duilo, i Kekez, i glavni urednik Slobodne Bonković, i dakako EPH-ov masonski gazda Hanžeković ne daju ni prebijene lipe! Hrvatski jezik, kao i uostalom, Hrvatska kojoj je on najjača metafora – to je ona Milanovićeva ‘slučajna država’, koja će trajati ‘dok se ne smire strasti’ i ‘ne nađe (konačno) rješenje’.
Istina, ovdje je potrebno možda napraviti jednu ogradu: prema nekim novinskim izvješćima Marijan Hanžeković je teško bolestan pa možda i ne zna za ovu novu protuustavnu rabotu u svome sustavu. To je ipak teško povjerovati: postoje, naime, brojni drugi u EPH-u, drugome najmoćnijem lancu tiskanih medija u zemlji, koji bi o ovome trebali voditi računa, a i previše je pokazatelja da ovi jugo-nasrtaji na sve moguće hrvatske svetinje – a jezik je jedna od najvećih – nisu nikakva iznimka, već godinama i desetljećima razrađivan i provođen sustav.
„Peta kolona“
I još važnije: ovakvi protuustavni nasrtaji na hrvatsku državu nisu tek uobičajena praksa EPH-a, već cijele raspomamljene jugošovinističke ‘pete kolone’ u njoj. Naime, 10. listopada 2014. godine u tjedniku 7 Dnevno upozorio sam u tekstu pod naslovom ‘Hrvatski jezik u ‘okruženju” na jednu još drskiju provokaciju ove vrste. Radilo se o emisiji pod naslovom ‘Okruženje 3: naš jezik’, objavljenoj na Četvrtome programu tadašnjega Radmanova HTV-a, u kojoj je cijeli jedan razulareni čopor ‘zapadno-balkanskih’ ‘jezikoslovaca’ bijesno jurišao ‘na povampireni hrvatski (jezični) nacionalizam’.
Otkrio sam tom prilikom i tko je stajao iza ove, nije neprikladno reći, ‘ujdurme’, jedne u beskrajnom nizu: Regionalni informativni program Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE), smješten u ulici Krispou 9 u grčkom gradu Solunu (Thessalonikiju). Pronašao sam i da ovo ‘pomirenje’ putem uništenja hrvatskog jezika, tog temelja nacionalnog identiteta, s hrvatske strane provode znani nacionalni otpadnici: Renato Baretić, Dragan Markovina, Jasna Babić, Davor Štambuk, Ivan Lovrenović, Tomislav Klauški… Na kraju lanca na europskoj razini, otkrio sam i to, stajao je jedan od vodećih Europljana, Austrijanac Erhard Busek, po političkome usmjerenju ‘narodnjak’, dakle, politički ‘pobratim’ većeg dijela ovdašnje Domoljubne koalicije.
Najopćenitijih zaključaka ove priče o samo jednome radnom danu spomenutog Kekeza, splitskoga novinskog urednika, čije je prezime njegov program, može biti more. Prvi je ovaj: mnogi od nas nisu slučajno svojedobno glasovali protiv ulaska u Europsku uniju, jer smo i nagonski i razumski osjetili da nam hoće – i to našim novcem – uništiti i oteti sve što je naše, uključujući, evo, i naš jezik (‘nalegoše na jezik hrvatski’, kako je zdvojno govorio pop Martinac u doba turske najezde). Iako naizgled manje važan, zoran dokaz o tome je i to kako su oba vodeća masonska lanca, i Styria, i EPH, koji čine vjerojatno i više od 90 posto tržišta tiskanih medija, sve kulturne rubrike pretvorile u monopol jugošovinista, svojih ‘najboljih demokrata’ (Soros), a Hrvatima ostavila mrvice u par preostalih tjednika i portala. To sustavno „etničko čišćenje“ Hrvata i katolika koje se godinama i desetljećima provodi u svim kulturnim rubrikama svih dnevnih listova za urođenike u ‘ovoj zemlji’ savršena je naznaka što ONI općenito žele učiniti s njima i u svemu ostalome. Znaju oni dobro da kultura određuje duh vremena, a tko vlada dušama suvremenika, istodobno utvrđuje svoju moć, tj. svoj novac – za vijeke vjekova.
Vrijeme je da ih se sve konačno razjuri – te negrijevske, busekovske, bezbrojne druge strane, a posebno ovdašnje kultur-teroriste – i to svim prikladnim pomagalima. Pa neka kmeče u Liberationu ili Vijeću Europe, ako treba, i do Sudnjega dana!
Novinarka Slobodne hvali osuđenoga ubojicu Negrija, kojega je branio Mitterrand, a koji je pak štitio ubojicu Karadžića
U skladu s kompetencijama novinarke Slobodne Dalmacije Jasenke Leskur-Staničić na području spravljanja limunade i ‘trikova za lakše gubljenje kilograma’, kao i njezina šefa Siniše Kekeza, svakako su i njihovi suptilni uvidi u europsku kulturnu scenu. Ova je novinarka, naime, autoritativno, ali i puna provincijskoga strahopoštovanja, utvrdila kako je ‘ugled’ jednoga od njezinih pet pariških ‘štićenika’ i potpisnika peticije, ‘talijanskog marksističkog teoretičara Antonija Negrija’ – ‘neupitan’!
Rečena umnica formata suradnice kuharske ili modne rubrike jedne Glorije ili Mile, naime, nije znala, ili je znala pa prešutjela, svjetski poznate činjenice o tomu tko je Antonio Negri, ili u prijevodu ‘Antiša Crni(ć)’, koji golemom težinom svoga ‘ugleda’ traži ostavku hrvatskoga ministra kulture. A bilo joj je dovoljno da pročita samo desetak redaka, ako ne i cijelu opširnu jedinicu na engleskoj Wikipediji. U njoj stoji da je rečeni ‘Crni(ć)’ bio ‘intelektualni predvodnik (‘mastermind’) ljevičarske organizacije gradske gerile Crvenih brigada (Brigate Rosse ili BR), među ostalim, umiješan u svibnju 1978. godine u otmicu Alda Mora, predsjednika talijanske vlade u dvama mandatima i vođe Demokršćanske stranke’.
Otmica i ubojstvo Alda Mora je – da podsjetimo mlađe čitatelje – bila jedna od najmračnijih planetarnih masonsko-zavjereničkih priča druge polovice dvadesetoga stoljeća, u čemu su rečeni Crveni brigadisti funkcionirali kao izravni masonski izvršitelji. ‘Osuđen je zbog umiješanosti u dva ubojstva’, stoji još u Wikipediji. Negriju je ‘1997. godine, nakon pokajničkoga priznanja krivice, zatvorska kazna s 30 smanjena na 13 godina, koju je odslužio nakon povratka u Italiju’.
Dugogodišnji zaštitnik bio mu je François Mitterrand, socijalist i francuski predsjednik (1981. do 1995. godine), svojedobni suradnik hitlerovskoga vichyjevskog režima, notorni hrvatski neprijatelj, posebno na početku srpske agresije, djelotvorni zaštitnik još jednoga krvavog terorista i ratnoga zločinca novijega nadnevka, Radovana Karadžića i, dakako – i sam mason 33 stupnja i član ‘elitne’ skupine Bilderberg (vidi: Paul Joseph Watson, Infowars.com, 7. svibnja 2012. godine). Prema Watsonu, upravo je on ‘naručio piramidu u Louvreu sačinjenu od 666 staklenih panela’ (666 je, naime, broj Sotone).
Joško Čelan
Hrvatski tjednik