Parola i poklič dana glasi: depolitizacija. Depolitizirajmo obrazovanje, depolitizirajmo zdravstvo, depolitizirajmo pravosuđe, depolitizirajmo obavještajne službe, depolitizirajmo sport. Te parole, koje zvuče nekako demokratski i koje najčešće koriste sami političari, lišene se svakog smisla.
O svim tim važnim područjima života, odluke i zakone donose najviša politička tijela. Ona su zadužena za njihovo financiranje i organiziranje. Jer, tko bi drugi? Apsurdnost ovih parola uskoro će nas dovesti do toga da uskliknemo: depolitizirajmo Sabor, Vladu i političke stranke. Na koncu, depolitizirajmo državu i politiku samu.
Istina, veliki je francuski državnik Charles de Gaulle jednom u šali primijetio kako je politika previše važna stvar da bi se prepustila političarima.
Temelji apsurda
U temelju ovih apsurdnih parola leži ponajprije krivo shvaćanje pojma politike, koja je još od Platona definirana kao briga o zajednici, o zajedničkim potrebama i uopće o životu grada, države, polisa. Drugi bitan temelj je puno dublji, a odnosi se na praktičnu deformaciju politike, koja dovodi do negativnog stava prema politici i političarima, a koji se stav kreće od averzije do gađenja.
Politika se u nas i u naše doba, a nemojmo imati iluzije da je nekad bilo puno bolje i da je negdje drugdje bolje, što ne znači kako nikad i nigdje ne može biti bolje, izrodila u nešto što je suprotno njezinu prvotnom i pravom značenju. Izrodila se i iscrpila u tračevima, podmetanjima, lobiranjima, u brizi za sebe i za svoje, u stranačkim nadmetanjima i nadmudrivanjima, u borbama za vlast, u onome tko će koga, u korupciji i kriminalu, u laži i neprincipijelnosti, u poltronstvu bez kraja.
Između Scile i Haribde
Takva praksa dovela nas je do toga da je politika pretvorena u scenu s nizom tragikomičnih likova slabe pameti i niskog morala, a neprestana prisutnost na ekranima i na naslovnicama uvjerila ih je kako su vrlo važni, nezamjenjivi i izuzetni i po zaslugama i po sposobnostima i kako im onda i pripada sve što požele.
Sve to narod plaća svojim novcem, svojim idealima i svojim živcima. Narod je doveden u poziciju birati između jednoga Karamarka i jednoga Milanovića, birati između zla i gorega, između Scile i Haribde. Kakvi likovi dominiraju scenom, najbolje govori činjenica da su glasnogovornicima dviju najvećih grupacija postali Darko Milinović i Peđa Grbin. Određene nade polažu se u mlade ljude, u neku novu generaciju, koja je, međutim, odgojena u duhu modernog vremena, u kojemu dominiraju bezbožnost, kompeticija, natjecanje, zarada, karijera, uspjeh.
Sve to po načelu ubij sve i vrati se kući sam.