Je li velika razlika između rimokatoličke i i grkokatoličke Crkve?

Prava je šteta što se u svim rimokatoličkim crkvama i na vjeronauku ne tumači tko su grkokatolici. Od toga bi ne samo imali velike koristi grkokatolici, nego bi i rimokatolici tako lakše i jednostavnije upoznali svoju vjeru, odnosno svoj obred i naučili razlikovati što je u vjeri od Boga pa se nikad ne smije promijeniti, a što je od ljudi pa se može mijenjati i različito razvijati. Tko misli da je u Crkvi sve isto i jednako važno: i nauka o Trojedinom Bogu i koliko svijeća mora gorjeti na oltaru, taj ne dopušta da se u Crkvi bilo što promijeni.

Crkva je živo biće, živo otajstveno Tijelo Kristovo, a živo tijelo raste, razvija se, presvlači se prema klimi i običajima. Tako se živa Kristova Crkva od samoga početka razvijala i mijenjala i to na različite načine.Ono što je u Crkvi glavno ostalo je uvijek isto, a njezina se vanjština mijenja.
Tako grkokatolici i rimokatolici su katolici u dva izvanjska oblika; kao dvije narodne nošnje u istom narodu.

Od samog početka kršćanstvo se počelo razvijati na dva bitno različita načina. Ono što im je Isus predao apostoli su posijali po različitim dijelovima svijeta. Isto sjeme na drugačijoj njivi donosi i drugačiji plod. Tako je sjeme kršćanstva drugačije izniklo i procvalo na Zapadu, a drugačije na Istoku. Na Istoku pojavilo se kršćanstvo grčkoga jezika i grčkih običaja, na Zapadu su jezik i običaji bili latinski.

Od početka su se kršćanski Istok i Zapad razlikovali u pjevanju, odijevanju, slikanju svetih slika i gradnji crkava. Također u manjim crkvenim zakonima. Budući da su apostoli odmah nakon Isusa za kršćane iz poganstva ukinuli sve stare židovske blagdane, a nove blagdane još nisu počeli uvoditi, kršćani su samo služili mise nedjeljom i posebno slavili dane Isusove smrti i uskrsnuća. Drugih blagdana u prvim stoljećima nije bilo. Stoga su poslije pojedine kršćanske zajednice po svijetu počele uvoditi različite nove blagdane i postove, svaka prema svome ukusu i svojim potrebama.

Isus je odredio da se misa služi tako da se nad kruhom i vinom izgovaraju riječi pretvorbe i da se zatim vjernici pričeste. Jasno je da su kršćani kasnije tu jezgru svete mise uresili i proširili različitim pjesmama, molitvama i čitanjima iz Biblije. Sigurno je i to da su to činili prema svom ukusu i prema svojim običajima. Tako su se razvili različiti načini slavljenja mise, a s vremenom su tako nastali različiti obredi. Obred nije ništa drugo nego skup običaja, načina i propisa kako se u pojedinom dijelu kršćanstva slave blagdani, dijele sakramenti, ureduje život crkvene zajednice i tumači riječ Božja.

Trebamo znati što je u vjeri glavno, što mora kod svih kršćana biti isto. To je ono što je Isus odredio, objavio i predao apostolima.
To je: ista vjera, isti sakramenti i ista zajednica.
Ista vjera: znači da svi kršćani vjeruju iste vjerske istine, da imaju isto Vjerovanje. Isti sakramenti: to su svih sedam sakramenata koji su vidljivi znakovi nevidljivog djelovanja Duha Svetoga.
Ista zajednica: znači da su sve crkvene zajednice po svijetu preko svojih biskupa međusobno povezane i sve zajedno povezane s rimskim biskupom nasljednikom sv. Petra, kojega zovemo papa. Kad sve to znamo, onda je lako ustanoviti da su rimokatolici i grkokatolici jedna te ista vjera.
Jedni i drugi u misi mole isto Vjerovanje, na vjeronauku uče iste vjerske istine, jednako se ispovijedaju i dobivaju odrješenje.
Njihovi biskupi isto kao i rimokatolički posjeduju svu onu vlast i službu koju je Isus dao svojim apostolima. Grkokatoličke biskupe imenuje isti rimski papa koji imenuje i rimokatoličke biskupe. Budući da su grkokatolički biskupi u potpunom jedinstvu s rimskim papom, očito je da svi grkokatolici pripadaju Katoličkoj crkvi.

Nema nikakve zapreke za zajedničko slavljenje sakramenata i za suživot rimokatolika i grkokatolika. Oni se slobodno jedni kod drugih ispovijedaju i pričešćuju i slobodno se medusobno žene i udavaju. Redovito kod takovih mješovitih katoličkih ženidbi mladenka prima obred svoga muža, kako bi mogla slaviti Euharistiju i sve blagdane zajedno sa svojom novom obitelji.

Napokon treba spomenuti u čemu se ta dva obreda iste vjere izvana razlikuju, tako da ta razlika mnoge dovodi u zabludu. Razlike, kako rekosmo, nema ni u vjeri, ni u sakramentima, ni u crkvenom zajedništvu. Medutim grkokatolici se križaju s tri prsta, isto kao i pravoslavni vjernici. Povijest pokazuje da su se i rimokatolici na Zapadu sve do 13. stoljeća tako križali. Papa priznaje i cijeni oba načina križanja s tri ili pet prstiju. Križanje s tri prsta svakome govori ovo: tko se tako križa vjeruje da je jedan Bog u tri božanske osobe, a Isus je pravi Bog i pravi čovjek. Zacijelo su se u vrijeme naših hrvatskih kneževa i kraljeva svi Hrvati, i bizantskog i rimskog obreda, križali s tri prsta. Stoga je pravo neznanje, znak nepoznavanja vjere i povijesti, kad se kaže nekome koji se prekriži s tri prsta, da se Hrvati tako ne križaju.

Među nevidljivim razlikama takoder je razlika pričesnog kruha. Rimokatolici slave Euharistiju beskvasnim, a grkokatolici kvasnim kruhom. U oba slučaja to je pravi, pečeni pšenični kruh; u oba slučaja on se pretvara u pravo Tijelo Kristovo, što izričito priznaje i vrhovni učitefj vjere, rimski papa. Na Istoku kroz sva stoljeća sačuvao se starodrevni običaj da se svi vjernici, a ne samo svećenik, pričešćuju pod prilikama kruha i vina. Na Zapadu se uveo običaj da se vjernicima u pričesti daje samo Tijelo Kristovo pod prilikom kruha, a Krv Kristovu pod prilikama vina uzimaju samo svećenici.

Napokon, velika vidljiva razlika između rimokatolika i grkokatolika je u tome što kod grkokatolika mogu postati svećenici ne samo oni koji su se prije svećeničkog redenja dobrovoljno odrekli ženidbe, nego također koji su već oženjeni.
Tko je jednom zaređen za svećenika, ne može se više oženiti; bilo da je zaređen neoženjen, bilo da je poslije postao udovac. Takoder biskup može postati samo onaj koji je neoženjen. U prva vremena Crkve i biskupi su mogli biti oženjeni. Negdje u 7. stoljeću na Istoku je određeno da biskup mora biti neoženjen, a svećenik da se više ne može ženiti, ali da može biti oženjen ako se oženio prije ređenja. Na Zapadu je bilo više odluka o tzv. celibatu, a od 12. stoljeća je određeno da za svećenike i đakone vrijedi isti zakon kao za biskupe. Rimski papa priznaje Istočnoj Crkvi to starinsko pravo da može uzimati za svećenika oženjene muškarce. Svaki grkokatolički bogoslov prije ređenja slobodno odluči hoće li se ženiti ili će postati svećenik ne oženivši se i tako do smrti ostati neoženjen.

Trebalo bi još govoriti o razlici crkvenog graditeljstva. Naši grkokatolici, gdje god je to moguće, još drže starinski običaj da je u crkvi prostor za vjernike odijeljen od svetišta pregradom koja se zove ikonostas. Moglo bi se reći da je to pričesna ograda koja je porasla do stropa i na kojoj su poredane svete slike iz Starog i Novog zavjeta. Te su slike služile kao zorni katekizam za nepismene, nešto kao danas televizor. Po slikama koje se grčki zovu “ikone” cijela se ta pregrada zove “ikonostas”. Gradnja crkvi je obično u bizantskom stilu. Ovaj stil ima tri karakteristične oznake: grčki križ u tlocrtu, kupolu i mozaik. Grčkim križem nazivamo onaj križ kojemu su sva četiri kraka jednaka. U Križevačkoj biskupiji lijep je primjerak bizantske centralne građevine zavjetna crkva Navještenja Marijina u Pribiću.

Grkokatolici ili katolici istočnoga obreda zapravo su se u Crkvi predstavili poslije raskola, tj. 1054. godine. Zašto? Zato da svjedoče jednu Crkvu ne priznavajući raskol. Grkokatolici se nisu poveli za Focijem, već su ostali vjerni jednoj katoličkoj Crkvi. Svečanu izjavu kako su jedno sa Svetim Ocem nazivaju UNIJOM. Izjava – unija, javno je očitovanje prave vjere u dva obreda.

Katolici istočnog obreda (grkokatolici) i katolici zapadnog obreda (rimokatolici) u velikoj su obitelji Crkve. Oni su kao dvije sestre ili dva brata koji se razlikuju licem, načinom odijevanja, običajima i ukusima, ali su vjerna braća, djeca iste obitelji, sustolnici istoga stola.