To se čini vrlo nevjerojatnim. Bez razmišljanja i rasprave nema prijelaza iz nevjere u vjeru. Obra­ćenje je rezultat unutarnjega razvoja koji može biti više ili manje spor, a njegove etape često se mogu rekonstruirati tek puno kasnije. U tim razdo­bljima sama podsvijest igra tihu, ali aktivnu ulo­gu. Nijedan sud ne može doći do presude ako prije nije bilo rasprave, a sud savjesti može se izre­ći tek pošto ona potpuno upozna slučaj. Osim to­ga, slobodna volja pretpostavlja izbor, a izbor iz­među dviju proturječnih misli nije moguć ako nisu obje dugo ispitivane. Rijetki su primjeri nenada­nih obraćenja, i o svima se može raspravljati. Pro­motrit ćemo dva slučaja – obraćenje svetoga Pavla i Paula Claudela.

Sveti Pavao, Židov velike kulture, odgojen u Ga­malielovoj školi, obratio se na putu prema Damas­ku, kamo je krenuo raspršiti i uništiti kršćansku zajednicu. Sam je ispričao kako ga je o podne iz­nenada zaslijepila silna svjetlost (u doslovnom smislu), a neki glas ga je zapitao: ″Savle, Savle, zašto me progoniš?″ Na pitanje: ″Tko si, Gospo­dine?″ glas je odgovorio: ″Ja sam Isus kojega ti progoniš″ (Dj 9,4–5). Sveti Pavao se odmah obratio na krš­ćanstvo. Čas prije toga bio je progonitelj, a od tog časa započeo je karijeru prognanika, što će ga odvesti u Rim i u mučeništvo.

To je najznamenitije obraćenje u povijesti, tako da je izraz ″naći svoj put u Damask″ postao uzre­čicom. Ipak treba istaknuti da se to dogodilo o podne, da je sunce bilo u zenitu, te da je u takvim uvjetima blještavilo sasvim uobičajeno, posebno usred pustinje. Osim toga, neki smatraju da je Pa­vao bolovao od živčane bolesti, a povremeni napadaji mogli su u mozgu izazvati pojave koje su se očitovale u obliku halucinacija ili bljes­kanja, popraćene s više ili manje slušnih obma­na. Konačno, polagano kretanje karavane koja je krenula iz Jeruzalema u Damask pogodno je dje­lovalo za meditaciju pa i ne uzimajući u obzir ču­desno zbivanje, može se razumski pretpostaviti da je sveti Pavao malo-pomalo postao svjestan izvanredne ljepote Kristove poruke, te je nakon nekoliko sati dubokog razmišljanja došao do objave, do onoga što nazivamo ″prosvjetljenje″, želeći izra­ziti snagu kojom se neka izvjesnost nameće na­šem umu.

Što se tiče Claudela, sjetimo se da je po rođenju bio katolik, primio je kršćanski odgoj,  bio je pjesnički genij – sve je to pridonijelo da je pro­našao smisao za ″vječno Božje djetinjstvo″ u No­tre-Dameu jedne božićne noći, usred svijeća i pje­sama; to se može smatrati dosta naravnim. Clau­del je osim toga priznao da se četiri godine opirao milosti, što jasno pokazuje da njegova vjera nije došla iznenada, nego je sazrijevala i  prih­vaćena je tek na kraju teške borbe.

Uostalom, i sami crkveni ljudi sada više ne ustraju toliko na čudesnom značaju obraćenja sve­tog Pavla, još često i rado navode obraćenje Paula Claudela samo zato što se za njega može dati psi­hološko, sasvim vjerodostojno tumačenje.

MEĐUTIM…

Ja sam kao ateist ušao u jednu kape­lu, a nakon par minuta izišao sam iz nje kao kršćanin, promatrao sam svoje osobno obraćenje s čuđenjem koje još traje.

Nenadana obraćenja nisu tako rijetka; činjenica da o njemu tek iznimno piše onaj koji ga je doži­vio – zbog suzdržanosti, bojažljivosti ili straha od nerazumijevanja – ne znači da je takvo obraćenje stvarno nemoguće. Jedna polnoćka može stvarno probuditi duboka čuvstva u mladiću koji je bio ″kršćanin po rođenju″, kao što je bio Claudel, sva­kako i povrh svega kad je kroz dulje vrijeme napu­stio vjeru – ali osjećaj koji traje cijeli život i koji usmjeruje sve djelovanje, to nije baš veoma često. Više nego li neko osvještavanje, obraćenje Paula Claudela bilo je uspostavljanje veza s transceden­cijom na koju je njegovo srce zaboravilo, a njego­vo je vrijeme nije poznavalo.

Pripisivati obraćenje svetoga Pavla složenim utje­cajima sunca i halucinacijama mozga predstavlja dvo­struko veću poteškoću, suprotstavlja se opisu sa­moga apostola, čini nerazumljivim oštroumnost njegove misli, širinu njegova izlaganja, ispravnost njegova života. Sunčanica nije nikad potaknula nauk o nekoj novoj religiji; čovjek s halucinacijama ostaje im podložan, ali ne ponav­lja isti govor kroz trideset godina. Odbijajući vjerovati u ono što smatra nemogućim, čovjek upada u nevjerojatno.

Moj je otac htio da odem u ulicu Ulm. Pošao sam onamo kad sam imao dvadeset godina, ali sam pogriješio put i umjesto da uđem u Višu učiteljsku školu, ušao sam u kuću Sestara kla­njateljica, tražeći ondje u kapeli prijatelja s kojim sam trebao večerati.

Ono što vam želim ispričati nije povijest nekoga razumskog otkrića. To je kao opis jednoga fi­zikalnog pokusa, skoro kao laboratorijski pokus.

Dok sam otvarao željezna vrata samostana, bio sam ateist.

Ateizam poprima mnoge oblike. Postoji filozofski ate­izam koji Boga uspoređuje s prirodom, odriče mu vlastitu osobnost i svako rješenje traži u ljudskom razumu; ništa nije Bog, sve je božansko; ta­kav ateizam postaje panteizam i poprima oblik obične ideologije. Znanstveni ateizam otklanja hipotezu o Bogu kao neprikladnu za istraživanje i pokušava protumačiti svijet samo pomoću svoj­stava materije, o čijem se postanku ne postavljaju pitanja. Marksistički ateizam još je radikalniji: ne ograničuje se samo na to da niječe Boga, nego kad bi on i postojao, bio bi istjeran, jer bi njegova ne­prilična prisutnost sprječavala slobodnu igru čov­jekove volje. Postoji i jedan rod ateizma koji je ši­roko rasprostranjen, a taj dobro poznajem jer je bio moj: to je glupi ateizam. Taj si ne postavlja pi­tanja. Njemu je naravno da stoji na užarenoj ze­maljskoj kugli, pokrivenoj tankom korom sasuše­na blata, a ta se kugla okreće nadzvučnom brzi­nom oko same sebe i kruži oko neke vrste hidro­genske bombe koja je uključena u kretanje mili­jardi zvijezda kojih je postanak zagonetan, a cilj nepoznat.

Dok sam prolazio kroz ona vrata, bio sam ateist kojega sam opisao, bio sam to još i u kape­li. U skupini vjernika, nasuprot svjetlu, vidio sam jedino sjene, među kojima nisam mogao otkriti svojega prijatelja; na kraju toga prostora blistalo je neko svjetlo: nisam znao da je to Presveti Sakra­menat.

Nikakva ljubavna muka nije me morila, nisam bio zabrinut, nisam bio radoznao. Religija je za mene bila kao neka stara tlapnja, a kršćani neka vr­sta koja je zaostala duž hoda evolucije: povijest se izjasnila za nas, za ljevicu, a problem Boga bio je već riješen u negativnom smislu barem prije dva ili tri stoljeća. U našem okružju religija je već bila toliko promašena tema da smo bili antiklerikalci samo u izbornoj kampanji.

Tada se dogodilo ono neočekivano. Poslije su neki pod svaku cijenu htjeli da priznam kako je vjera djelovala u meni od početka, da sam i ne znajući za nju bio pripravan, da je moje obra­ćenje bila samo nagla, svjesna spoznaja duhov­noga raspoloženja koje me već davno predodre­dilo za vjerovanje.

To je pogrješno: ako je u meni i bilo neko nagnuće, to je onda moglo biti samo za ironiju prema vjeri, a ako bi se moje duhovno raspolo­ženje moglo označiti jednom riječju, onda bi naj­točnija riječ bila: ravnodušnost.

Još i danas vidim toga dvadesetogodišnjeg mladića koji sam onda bio, nisam zaboravio čuđenje koje ga je zahvatilo kad je vidio kako se s kraja one ka­pele, bez osobite ljepote, najednom pred njim ot­kriva jedan svijet, jedan drugi svijet nevjerojatnoga sjaja, lude jakosti, čija je svjetlost u isto vrijeme ot­krivala i sakrivala prisutnost Boga, onoga Boga, za kojega bih se čas prije zakleo da nikad nije posto­jao, osim u ljudskoj mašti; u isto ga je vrijeme preplavljivao neki val koji je skupa širio radost i nježnost, bilo je to kao neko lelujanje čija je moć lomila srce. Sjećanje na to nikada se nije izgubilo, pa ni u najgorim trenutcima života, koji je više nego jednom donosio užas i nesreću; odonda nema on druge zadaće nego svjedočiti o toj nježnosti i o toj jasnoj čistoći Boga, koji mu je onog dana pokazao kako je on sam nešto suprotno – od blata sazdan.

Pitate me tko sam? Mogu vam odgovoriti: ja sam ponešto mutna mješavina ništavila, mraka i grije­ha, zbog taštine koja se svuda uvlači mo­gao bih sebi pripisivati više tame no što je moguće sadržavati, i više grijeha no što ih je moguće poči­niti; naprotiv, moj udio ništavosti je neosporan, to je moje jedino bogatstvo, to znam, to je kao bez­dana praznina otvorena beskrajnoj darežljivosti Boga.

Ono svjetlo nisam vidio tjelesnim očima, jer to ni­je bilo svjetlo koje nas obasjava i od kojeg potamnimo: bilo je to duhovno svjetlo, to jest svjetlost ko­ja poučava – to je bila istina u usijanom stanju. Ona je neopozivo preokrenula redoviti poredak stvari. Mogao bih čak reći da, otkad sam je ugle­dao, za mene postoji samo Bog, a sve ostalo je tek hipoteza.

Puno puta su mi rekli: ″Gdje je nestao vaš razbor, vaša slobodna volja? Čini se da se od vas može učiniti što god se hoće. Vaš je otac bio socijalist pa i vi postajete socijalist. Ulazite u jednu crkvu i postajete kršćanin. Da ste ušli u neku pagodu, po­stali biste budist, a da ste ušli u džamiju, postali bi­ste musliman.″ Katkad na takva pitanja odgovorim da mi se ponekad dogodi i to da odlazim s kolodvora, a ipak nisam vlak.

Što se tiče mojega razbora i moje slobodne volje, mogu ustvrditi da sam se njima služio tek poslije svoga obraćenja, kad sam shvatio da nas samo Bog mo­že spasiti od svih ovisnosti za koje bismo – bez njega – bili nemilice vezani.

Konačno tvrdim: bilo je to objektivno iskustvo, nešto poput fizičke pojave i ja nemam ništa dra­gocjenije prenijeti od sljedeće poruke: povrh ili – još bolje rečeno – iznad svijeta koji nas okružuje i kojega smo dio, postoji jedna druga st­varnost, neizmjerno konkretnija od ove u koju općenito imamo povjerenja, a ta je stvarnost ona konačna pred kojom više nema pitanja.

André Frossard (preuzeto iz knjige “Bog u pitanjima”)/ bitno.net