Terorističke akcije u kojima stradavaju nedužni civili od Lahorea do Bruxellesa postale su nekako svjetska svakodnevnica na koju se lako navikavamo. Najgore je u svemu što se ne vidi kraj i još gore što se nikako ne razumiju ili namjerno ne uvažavaju neke bitne činjenice o uzrocima, bez čega ne može biti ni pravih odgovora.
Radije se istrajava na zabludama, ili svjesnim obmanama, kojima je, kao i dobrim namjerama, često popločan put u pakao.
Treći svjetski rat
Unatoč svemu, i dalje se počesto misli kako je riječ o ekscesima ekstremnih pojedinaca. No, očito je kako svi ovi bombaški napadi ne bi bili mogući bez dobre organizacije i snažne logističke potpore. I cijela ta tzv. Islamska država je jedna velika teroristička organizacija u čijoj se organizaciji i događaju napadi u srcu Europe.
Nasuprot tome, papa Franjo se ne libi kazati da je treći svjetski rat upravo počeo, dok izraelski ministar obrane, Moshe Y’alon, primjerice, također govori o trećem svjetskom ratu islamskog terorizam protiv slobodnog svijeta.
Hoće se, nadalje, kazati kako je islamska religija najtolerantnija na svijetu. Povijesna iskustva, međutim, kazuju nešto drugo. Jedan od ključnih pojmova islama je džihad, što na arapskom doslovice znači borbu ili rat, i to rat za širenje Alahova zakona i za islamizaciju cijelog svijeta protiv „nevjernika“. Pod tim motivima vođena su mnoga osvajanja i stvorena dva velika carstva, ono arapsko i ono osmansko.
U nekim zemljama Bliskog istoka, koje se smatraju kolijevkom kršćanstva, kršćani više praktički ne postoje, a brisanje posljednjih tragova je upravo u tijeku.
Velike se nade na Zapadu polažu u razvijanje multikulturnih i multikonfesijskih društava. Jednom je čak i liberalna Angela Merkelpriznala da je ta ideja mrtva. Doseljenici s istoka najprije stvaraju geta, a onda pokušavaju svoj način života nametnuti ostalima, milom ili silom.
Otvorena vrata i raširene ruke
Pobornici otvorenih vrata i raširenih ruku prema izbjeglicama uvjeravaju nas kako se tu radi o ljudima koji bježe od rata, gladi i nevolje ljute, što je točno za ogroman broj tog nesretnog svijeta koji zaslužuje sućut i pomoć, ali su se opravdanim pokazali i strahovi da se među njima nalaze i programirani teroristi.
Sve veći otpor dolasku izbjeglica na Zapadu kojih tamo sada ima blizu dva milijuna ne pružaju, kao što nam se redovito sugerira, tek nekakvi neonacisti i huligani. Samo je djelomice točna i tvrdnja da ekstremisti dolaze iz socijalno ugroženih, deprivilegiranih slojeva zapadnih zemalja.
Kao katastrofalna iluzija pokazao se pokušaj zapadnih sila, poglavito SAD-a, izvana nametati političke modela demokracije, čime je izazvan opći kaos. Zapravo, ovdje i nije riječ o zabludi nego o svjesnoj obmani, jer cilj i nije bio demokratizacija društava nego nešto sasvim drugo.