
S jedne strane Hrvatske domoljubne snage u crnim jaknama i košuljama, s druge Radnička fronta, između njih kordon policije, a oko njih začuđeni prolaznici. Ni na jednoj ni na drugoj strani nije bilo više od tridesetak ljudi. Jedni su vikali protiv komunista i četnika, a drugi protiv ustaša i fašista. U Hrvatskoj postoji jedan soj ljudi kojima ni jedan Hrvat nije dovoljno velik ni pouzdan i ni jedna im vlast nije dovoljno dobra. Oni su najveći i s njima se nitko ne može mjeriti.
S druge strane su oni što sebe nazivaju antifašistima, vremenu usprkos. Sunce i dalje sja, ali njima je tamo od devedesetih pao mrak na oči i stalno im je sve crno, čak i onda kad je vlast po njihovoj mjeri i ukusu. Neki su od svog antifašizma bogme napravili profesiju i osigurali solidan novac iz državnog proračuna.
Kazališna scena
Ta scena s Trga bana Jelačića na 120. obljetnicu smrti Oca domovine djelovala je groteskno. Dvije “vojske” isti dan na istomu mjestu. Kao Torcida i BBB. Čovjek bi na trenutak pomislio kako se radi o nekoj dogovorenoj utakmici u kojoj jedni drugima priređuju prigode za pogotke, jedni drugima služeći kao dokaz opravdanosti njihovih tvrdnji i opsesija.
A onda opet pomisliš kako je to neka vrsta performansa koji bi bilo zgodno postaviti na scenu nekog obližnjeg kazališta. Recimo, performans ili satirična komedija koja govori o svoj apsurdnosti nacionalnih podjela i svađa oko davno prohujalih vremena, dok nam sadašnjost promiče kroz prste.
Slušajući za nijansu uljuđenija prepucavanja u samom državnom parlamentu u trenucima svoje inauguracije, premijer Tihomir Orešković je na koncu ustvrdio kako se nada da u narodu podjele nisu takve kao u političkim strukturama. I, naravno, ima potpuno pravo.
Narod živi sasvim druge brige i ima puno objektivniji i pošteniji odnos spram prošlosti, nego što bi se to dalo zaključiti po lažnoj javnosti kakvu nam prezentiraju stranačke rasprave i medijski komentari.
Poziv Akademiji
Da ideološke podjele u društvu nisu tako duboke i beznadne, ponadao se i Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u jednom televizijskom intervjuu. No, što sama Akademija može učiniti na tom planu, umjesto pasivnog promatranja?
Pa mogao bi, recimo, njezin Razred za povijest organizirati simpozij, ili takvo što, o režimima, ljudima, prilikama i događajima iz Drugog svjetskog rata na našem prostoru, jer se tamo nekako uvijek vraćamo i odatle je sve počelo. U toj bi sine ira et studo raspravi morali sudjelovati najbolji povjesničari, što bi rezultiralo određenim zaključcima, koje bi onda verificirao i Hrvatski sabor u obliku nekakve deklaracije.
Bio bi to autoritativan doprinos istini, bez obzira što bi i nadalje usijane glave vjerovale samo vlastitim zabludama. Bila bi to i najbolja lustracija o kojoj se tako puno govori, a da još nitko nije suvislo ni pokušao obrazložiti što bi ona zapravo značila.