Onaj tko zastupa ustaške ideje, tko ističe ustaško znakovlje, tko pjeva ustaške pjesme, taj je ustaša. Tako je govorio Stjepan Mesić jučer na trećoj, oporbenjačkoj komemoraciji u Jasenovcu, održanoj dan uoči Titova rođendana. Ostalo je, naravno, nejasno tko to tamo pjeva, tko to govori i tko to, gdje i kako zastupa.
Tipično za agit-propagandistički vokabular totalitarnih sustava. Ivo Josipović je, pozivajući se na okupljene ljude pristigle pretežno iz Beograda i Banje Luke, ocijenio kako narod sadašnju vlast (i njezinu komemoraciju) ne doživljava kao autentično antifašističku. Nešto je i Predrag Matić promrljao o lažnom antifašizmu, dok su Milorad Pupovac i Zoran Milanović zadovoljno šutjeli. Tek je ovaj posljednji na Facebooku napisao nešto u smislu relativiziranja Jasenovca i ustaških zločina.
Valjda otkrivanjem falsifikata! Jedini, recimo to tek en passant, političari državnog ranga u protekla četvrt stoljeća koji su doista pjevali ustaške pjesme upravo su Mesić i Matić.
Fašistička priviđenja
Vijence su, zaobilazeći državni protokol, pokraj spomenika položili predstavnici Rusije, SAD-a i Srbije, što se može smatrati diplomatskim skandalom, ali i opomenom. Bojkot službene državne komemoracije zapravo je nepriznavanje demokratskih institucija i volje građana.
U kritici izmišljenog fašizma ovaj se put otišlo korak dalje. Na optuženičkoj se klupi i pod prijekim sudom našao, što izravno što neizravno, sam državni vrh. Tako je Mesić istaknuo „današnju politiku obnavljanja ustaške zločinačke države“, te „ustaški zloduh koji se nadvio nad Hrvatskom“. Čulo se i to kako aktualna vlast tolerira fašizam i ustaštvo.
Ostaje krajnje nejasno na što se pri tome točno misli i što bi to vlast trebala činiti? Bi li vlast trebala zabranjivati filmove i povijesna istraživanja, hapsiti navijače koji izvikuju neki (kvazi)ustaški pozdrav? I kad osuđuje ustaški režim i ističe antifašističke temelje države, opet joj se ne vjeruje.
Prizemni motivi
Motivi su napada dvostruki. S jedne strane neskriven je onaj osvetnički, pakosni nagon zbog gubitka vlasti i zbog ukidanja ureda i raznih drugih privilegija. Sve više, međutim, ta dreka o fašizmu upućuje na organizirani projekt obezglavljivanja i demonizacije vlasti (pa i države), kojoj se može prigovoriti sve, osim famozne ustašoidnosti.
Sami vladajući, kao da su se uplašili i ustuknuli, preko svega prelaze šutke, a posla bi bilo i za državno odvjetništvo, jer je na djelu kampanja koja bi se mogla inkriminirati kao uznemiravanje javnosti, širenje lažnih vijesti i sramoćenje države. Ima tu, naravno, posla i za socijalne patologe, pa i za psihijatre, ali to je već druga, nepolitička tema.