Nezahvalni sinovi i kćeri odrekoše se svog oca, oca hrvatske književnosti, kako nazivamo Marka Marulića, „splitskog začinjavca“, kojega se u svoje vrijeme čitalo u svim europskim kulturnim krugovima. Nestao je naime s popisa đačke lektire.
Ali nije jedini, maknuti su i brojni drugi stupovi, ili su nas barem tako učili, hrvatske književnosti koja je općenito ključni čimbenik pismenosti, nacionalnog identiteta i samosvijesti. Možda baš zato. Upada u oči da na popisu, koji ipak neće proći, ima samo 37 posto hrvatskih pisaca, a riječ je, da se ne zaboravi, o nastavi hrvatskog jezika i književnosti.
Izbor suvremenika
Osuvremenjivanje lektire je potrebno. Ali izbor suvremenika, to se nikako ne može ne vidjeti, vršen je prema više ideološkim nego estetskim kriterijima i po kriteriju medijske (samo)promocije. Danijel Dragojević, Slavenka Drakulić, Miljenko Jergović, Julijana Matanović, Dubravka Ugrešić, Olja Savičević, Zoran Ferić, Branimir Štulić, Ivana Simić, Tena Štivičić, itd. govore nam o onom istom svjetonazorskom krugu kakav zatvaraju do sada financirani „neprofitni portali“, ili filmski producenti.
Srećom, najpošteniji je bio Štulić, koji je otklonio vlastito ime iz potpisa napisavši kako njegovi uradci nisu pjesništvo. Da je Mile Kekin nešto ranije napisao svoj najnoviji, inače jako hvaljeni, pjesmuljak u kojemu kriči „ja nisam vaš, moji su dobili 45.“, sigurno bi i on bio uvršten.
Jednom je prilikom začuđeni Velimir Visković za knjigu Anje Šovagović(brat joj je također na popisu) kazao kako je dobra iako je autorica desničarka. I to je taj kriterij.
Gdje je tu, kad je poezija u pitanju, naš najmisaoniji suvremenik Tonči Petrasov Marović, ili najsnažniji Petar Gudelj, nema ni Jakše Fiamenga,Ivana Raosa pa ni Petra Miloša i brojnih drugih poznatih, kao i široj javnosti nepoznatih, ali ne manje vrijednih.
Kriterij čitljivosti
Knjižničarka prof. Ingrid Poljanić primjećuje, a nema razloga da joj ne vjerujemo, kako među modernim stranim preporučenim naslovima dominiraju, u duhu američkih filmova, ona koja afirmiraju nasilje i perverziju. Sastavljači potežu argument čitljivosti i privlačnosti dijela i autora, preko kojih bi se učenici, kao, lakše navikavali na knjigu.
Ali, uvažavajući taj kriterij, veliki je onda propust napravljen izostavljanjem Nives Celzijus, koja je jedne godine bila najčitanijom autoricom i dobitnicom nagrade što se zove po glavnom djelu „viškoga Voltairea“. Možda bi se učenici mogli privikavati glazbenoj umjetnosti tako da slučaju Jelenu Rozgu ili Severinu, a matematici zbrajanjem kuna i eura.
Jedan index librorum samo je eho političkog pravca koji se obračunavao s tradicijom u ime lažnoga modernizam. Bijaše to prava mala kulturna revolucija slijeva, nakon koje redovito dolazi reakcija.
Slobodanu P. Novaku i ostalim kritičarima popisa lektire spočitava se navodna politizacija, koja je međutim neminovna ako je ono na što se kritika odnosi također duboko politizirano.