J. Čelan: Veseli Hašim Muhamed i bijesni a la Hrvoje Zovko

Iako se može činiti Sizifovim poslom, prijeko je potrebno svugdje opovrgavati onu tvrdoglavusvakodnevnu laž o demokraciji, njezinom postojanju hic et nunc (ovdje i sada). Ta laž razotkriva se u posljednje vrijeme posvuda, a poglavito na primjeru medija, te udarne pesnice aktualne oligarhijske vladavine, u ovoj, ne kako reče Zoran Milanović, „slučajnoj“, već temeljito izluđenoj zemlji.

Ova misao nametne se sama od sebe, kad se obični gledatelj – i nevoljni platiša – Hrvatske televizije suoči s nečime takvim kakav je bio prilog pod naslovom „U Hrvatsku stigla četiri migranta“, objavljen u petak, 1. srpnja, u njezinome središnjem Dnevniku 2 (voditeljica Mirjana Posavec, a autor priloga Eugen Husak). Ne znam za koliki je broj gledatelja ovo bio „najnormalniji od svih svjetova“, ali za me bio je to potpuni sumrak smisla i novinarstva, i demokracije. Bilo je to i savršeno opravdanje sve češće uporabe pojma „liberalnoga fašizma“, koji je na putu da izgubi i posljednji preostali privid toga „slobodarstva“ za sve više od onoga što nas okružuje.

Početak „petoljetke“

Rečeni prilog Eugena Husaka emitiran je negdje na polovici Dnevnika, a počeo je rečenicom: „Prva skupina migranata stigla je u prihvatilište za azilante ‘Porin’ u zagrebačkome naselju Dugave“. Riječ o četiri mlada tamnoputa Eritrejca, koji su ovdje stigli iz Italije, a dočekalo ih mnoštvo kamera i mikrofona, kao da stižu hollywoodske zvijezde. Među oduševljenim domaćinima upadao je u oči svojim nastupom tehnički ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, s namještenim osmjehom i nepodnošljivim „politički ispravnim“ frazama tipa „Hrvatska je zrela i spremna prihvatiti i živjeti različitosti“ (gdje li je prije naučio za što je to doista Hrvatska „spremna“?!)

Upoznali smo i osobno prvoga i dragoga nam, pače i nesvrstanoga gosta. Doznali smo da se zove Hašem Muhamed. Mahao nam je najprije s balkona prihvatilišta, a onda rekao da je dočekan „oduševljeno“ i da to nije očekivao, jer ovo nigdje nije ni doživio (Italija, moguće, na cijelu ovu priču gleda bitno drugačije nego Hrvatska ili, barem, dio novinara koji opslužuju tamošnju javnost). Dakako, Hašem je pobjegao „od rata“. Dok ne nađe posao, hrvatska država, koja za neplaćene račune za struju ili vodu svoje državljane „politički neispravne“ hrvatske narodnosti gura u ovrhe ili izbacuje na ulicu, dvije godine plaćat će mu stanarinu i socijalnu naknadu.

Hašem je, dalje, izrazio želju da uskoro nađe posao vozača ili automehaničara, a svečano je objavio i da je, u spolno-ljubavnome smislu, slobodan pa bi se država – preko mnoštva tzv. „nevladinih“ agentura tipa Centar za mirovne studije, Dobrodošli, Miramida centar… koje su nikle kao gljive poslije kiše – mogla pobrinuti da dragi gost bude zadovoljen i u tome također vitalnom pogledu. Hrvatska je, rekao je Orepić, „ozbiljna zemlja koja ispunjava ono što je dogovorila“, pa bi mogla biti široke ruke.

Novinar Husak potom je dodao da Hrvatska mora zbrinuti – očito, u ovoj turi – „1583 migranta“. Iz podatka kako EU računa na zbrinjavanje do 2020. godine – riječ je, dakle, o svojevrsnoj petoljetki – vidimo da je očito riječ tek o početku Procesa, s velikim „p“.

Posebno odbojan bio je stanoviti Branko Baričević, predstavljen kao „voditelj predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj“ – dakle, uhljeb na jamačno obilatoj diplomatskoj plaći u eurima. On se osobito drsko pozivao na naše „stotine tisuća koje smo zbrinuli prije 20 godina“, kao da ne zna da tada nismo zbrinjavali nikakve Afrikance, niti Azijate s ko’ca i konopca, već vlastiti narod ugrožen krvavom agresijom. Potom nas je, još uvrjedljivije, pozvao da budemo „dobar primjer“ (kome?), kao da smo kakva nedorasla dječica koju treba pomilkiti po kosi i dati joj lizalicu pa da budu poslušni prema svemu što im starija „velika braća“ kažu.

Nakon ovoga, očito, nadzornika postupka, šefica azila, stanovita Anita Dakić, rekla je da će Hašim i njegova eritrejska družina dobiti azil u rekordnome vremenu.

Sprdnja, kakvu može prirediti samo nepatvoreni, a pri tom još i silovani život došla je do izražaja pri kraju priloga.Novinar Husak gotovo je bojažljivo primijetio da se čak ni „ratni izbjeglice“ iz najbjednije države na svijetu ne ubiše od jagme za useljenjem u Hrvatsku – čuli su i oni, očito, za Njemačku i tamošnju razinu socijalnih davanja svojim multi-kulti gostima, onima toliko dragocjenim i nedodirljivim „drugim i drugačijima“.

To je gotovo izbacilo iz takta Hrvoja Zovka, HTV-ovog provjerenog multi-kulti kadra. Jedva je došao sebi što je broj pristiglih Eritrejaca „tako malen“, a potom gotovo ljutito (valjda) naredio da se na njihovu dovođenju „mora insistirati“. Iz njegovih usta doznali smo i da „ljudi iz MUP-a idu u kampove“ – to, očito, slavna hrvatska policija gotovo silom privodi migrante.

Zovko je posebno bio ljut na toga istog „politički ispravnoga“ Orepića, koji se iz tko zna kojeg razloga usudio „podignuti ogradu na Batini“, umjesto da ove, toliko željene protagoniste potpuno „rastvorenog društva“, pusti da u zemlju ulaze kako im se svidi. Svima onima – očito iz cijelog bijelog svijeta – koji ovdje „odluče tražiti bolju budućnost ovo društvo i ova država to moraju omogućiti“!

Bijesna ideologija

Ludilu u potpuno obezglavljenoj državi i njezinoj sluđenoj javnosti, dakle, nema kraja. A pogledajmo u kakvom se svijetu to događa: u SAD-u republikanski milijarder Donald Trump može postati novi predsjednik jedine svjetske velesile prvenstveno na protuuseljeničkome programu. Velika Britanija – pionir i veliki uzor „otvorenog društva“, koju nam naša lijevo-liberalna (udbomasonska) oligarhija već četvrt stoljeća „utuca“ kao sve ono što mi nismo, a oni jesu – prva napušta „zajednički europski dom“. I to iz jednoga jedinog razloga: dosta im je useljenika! U Francuskoj Marina le Pen na devizi „Francuska Francuzima“ postaje vodeća politička snaga.

U Austriji – pojava po senzacionalnosti gotovo ravna Brexitu: tamošnja oligarhija morala je, u ovoj sređenoj i visoko kulturnoj zemlji Mozarta i sacher-torta, krivotvoriti izbore (!), kao da je riječ o najopskurnijoj latinoameričkoj banana-republici pa ih je Ustavni sud morao poništiti. Uzrok, opet isti: postojala je najozbiljnija mogućnost da predsjednik postane „politički neispravni“ „liberal“ Norbert Hofer, koji je opet to postigao na razornome učinku prizora nedavnih „mirnih“, ali osvajačkih migrantskih kolona.

O istočnim Europljanima, koji još dobro pamte vremena komunističkog jednoumlja pa im nimalo ne prija ni ovo europsko i „liberalno“ – da i ne govorimo. Najizravniji je bio slovački premijer koji je još 20. kolovoza lani rekao da će primiti „jedino izbjeglice iz Sirije kršćanske vjeroispovijedi“, da bi u svibnju i lipnju ove godine „šćeto i neto“ rekao kako je „Slovačka kršćanska zemlja“ i da se on „protivi stvaranju jedinstvene muslimanske zajednice“ u svojoj zemlji.

I što sada? U Hrvatskoj od pojave migrantske krize nema ni jednoga vodećeg dnevnog lista, niti jedne televizije snacionalnom koncesijom, koja bi – cijelo ovo vrijeme – upoznavala javnost s objema stranama medalje. Postoji samo bijesna ideološka propaganda i aktivizam a la Hrvoje Zovko i drugovi i onaj „nepostojeći“, ali i sveprisutni medijski i politički „centralni komitet“, koji određuje koja je jedna jedina „partijska linija“ i kako svi Hrvati moraju „politički ispravno“ misliti.

Više je nego rječita usporedba nedavnoga Brexita i našega referenduma o definiciji braka: britanski premijer Cameron izgubio je za manje od dva posto i odmah je znao da mu preostaje jedino ostavka. Ovdašnja oligarhija, i njene nadzemne perjanice Milanović i Josipović, izgubila je hametice, dvotrećinskom većinom, ali i dalje juriša na vlast, jer iz jugokomunizma znaju da je narod nitko i ništa, a gazde, domaće i strane, sve. Uostalom, tu je uvijek Ustavni sud i ugledna ustavna sutkinja Mare Pipl-mast-trast-as – ako Partija/Udba zaključi da je eventualno referendumsko pitanje tipa „želimo li da svoju preostalu mladež špedimo u Irsku i Kanadu, a šakom i kapom uvozimo Sirijce i Eritrejce?“, ona će lako proglasiti kako je „demokracija previše važna stvar da bi se prepustila demosu, narodu“.

Mržnja prema „demosu“

Uostalom, u istome duhu ovih je dana, 30. lipnja, HINA objavila izjavu kandidata za mjesto HDZ-ova šefa Andreja Plenkovića, po kojoj je Brexit izraz „populizma“, koji je „loš za europski projekt“ i „ima negativne gospodarske ifinancijske implikacije“. Znakovito je da i „demos“, na grčkom, i „populus“, na latinskom, znače isto – narod. A sustav i njegovi protagonisti kojima se gadi narod i narodna vladavina zove se fašizam, makar se – još neko vrijeme – kitio pridjevom „liberalni“ („slobodarski“).

I zato mi je i jedan naizgled kratak tv-prilog o vedrome i veselome Hašimu, kojega Hrvatska, kako kaže ozbiljno namršteni Hrvoje Zovko i drugovi, „mora“ zbrinuti – ma što god narod mislio o tome i za razliku od nečijega hrvatskog sina koji joj nije toliko dragocjen pa može slobodno iseliti – izazvao toliku bujicu negativnih primisli.

Stoga, za kraj, prilično beznadna preporuka Hrvatima, narodu provjereno nedarovitu za politiku: počela je, vrlo vjerojatno kratka i vruća predizborna kampanja. Iskoristite priliku pa, makar bez većih očekivanja, zapitajte stoga svakoga političara i stranku koja se nudi na ovdašnjem tržištu hoće li im prioritet biti vaše i hrvatsko nezaposleno dijete ili naš vrli Hašem Muhamed iz Eritreje, kojemu inače želimo svaku sreću i uspjeh u životu – dakako, u Njemačkoj, kod poštovane madame Merkel i drugdje gdje ga jamačno tako željno očekuju!

Joško Čelan
Hrvatski tjednik