PET REDAKA
(RIMSKI DNEVNIK SVEĆENIKA IVANA TOMASA 1943. – 1944.)
Govor o dnevniku neobična oblika (unaprijed određenih pet redaka zapisa) započet ću ipak s pohvalom poslu kojega je morao obaviti njegov priređivač.
Naime, ovaj posao objave dnevnika mogao je biti vrlo jednostavan, pretisak teksta s nešto predgovora i pogovora, pohvala piscu ili kritičkim osvrtom, no naš se preređivač odlučio za mukotrpniji pristup i pravi znanstveni no nimalo zahvalni posao: svako ime, pojam, ulica, mjesto, blagdan ima uz sebe oznaku i podnožnu bilješku s odgovarajućim zapisom. Za svaki mejsec u prosjeku nekih šezdesetak posve znanstveno utemljenih objašnjenja (nimalo lak posao: od poznatih do malo poznatih osoba i o svakoj prikupiti dostupne podatke što vjerujem da nije bio nimlo lak posao). Ovaj trud ima itekako udjela u čitanju ovoga dnevnika jer mo na odgovarajući način oživljava kontekst, ali i konotacije samog zapisa.
Dnevnik se može višestruko čitati kao povjesno svjedočanstvo, kao pogled na ratni Rim jednog iznimnog katoličkog i hrvatskog intelektualca. Može se razmatrati uopće mogućnost da se u tako jezgrovitoj kratkoj formi zabilježi život, a kamo li njegove nijanse. I može se uživati u spoznaji onih dijelova prošlosti koji u uobičajenim povijesnim zapisima izostaju, ali su itekako bitni da dopune ili čak promijene sliku koju ste o predmetnom vremenu stekli. Na koncu možete na temelju zapisa saznati nešto i o samom piscu, njegovu svjetonazoru kao što se u zapisu mogu tražiti detalji u kojima se očituje iznimno, mogli bismo slobodno reći, umjetničko zapažanje svakodnevnice.
Počnimo od početka što je vodilo kroničara i na koji način je zamislio vlastito bilježenje (o tomu imamo njegovo vlastito svjedočanstvo): „(Da malo prenosim prolaznosti, da unesem nešto stege u svoje promatranje svijeta i života, da se prisilim češće uzimati pero u ruke, da i ukus odgajam, da hranim zbor svojih sjećanja: bilježit ću, dok mi ne dosadi, kratko i jasno, crtice koje su me dirnule ili koje bi mi mogle kasnije poslužiti u oživljavanju situacija!)“
Uhvatiti prolaznost i prenijeti je očuvanu, onakvu kakvom je čovjek vidi u trnutku njezina sjaja kada stvara privid da je ona jedino što uopće postoji.
Unijeti stegu u vlastito promatranje života i svijeta. Tko danas uopće osijeća potrebu da prema subjektivnom, osobnom pravu na izricanje ovoga i onoga a kamo li na samo promatranje života i svijeta ipak treba izvršiti vlastiti stegovni postupak, disciplinirati se, naučiti se na svojim pogreškama, učiti na onome što je dobro i u svemu sačuvati vjerodostojnost.
Da se unatoč kratkoći zapisa prisilim češće uzimati pero u ruke. Odagnati lijenost. Stvoriti si obvezu. Pisati.
Da odgajam ukus. Tko danas sebi uopće postavlja takve ciljeve? I ne samo danas.
Da hranim zbor svojih sjećanja, da oživljavam prohujalo, da ne detalju mogu ponovno izgraditi sliku cjeline, da otmem zaboravu.
U zapisima ima mnoštvo detalja, stinica, imena, ali često i misao koja se pretvara u izreku (zasnovanu na iskustvu života): „I vrijedilo bi najzdravijeg čovjeka periodički povesti u bonicu, da uči šta je čovjek!“
Njegova promišljanja odišu svježinom i kritičnošću, budući da je strog prema samome sebi i samome sebi vlastitom voljom nameće stegu i prema drugima je jednako iskren (do boli): „U priredbi ‘Giornale parlato’ na ‘Angelicumu“’ govorio je večeras kardinal Salotti. Možda će nekad u mojim sjećanjima njegove riječi drukčije figurirati. Ali: kad sam ga slušao, mislio sam, da je preda mnom demagog, koji se uvukao među kardinale. Italija i Rim: tako su lijepi, da ih samo nagrđuju šovenski ispadi; pa i kardinalski!“
No, on je spreman na korekcije vlastitih zapažanja iako se ne može oteti dojmu o lažljivosti, pokavrenosti i nekorektnosti Talijana kada je Hrvatska u pitanju on će unatoč tomu zapažati sve one divne svakodnevne scene običnih talijanskih ljudi iz kojih će se onda u konačnici moći razdvajati Italija i Rim tih i takvih žitelja i njihove političke i kulturne (pa i crkvene) elite koja svojim stavovima izaziva ova druga negativna zapažanja. No, unatoč tomu on je istinski zaljubljenik u Rim (i ono što bi on mogao biti): „Šta je to ‘rimski duh’ o kojem katolička hijerarhija toliko govori? I odgovaram: To je Papa, Kristov Namjesnik, Otac svih naroda na zemlji; to je katolicizam: univerzalizam: Boga, spasenja, bratstva, muke, patnje, slave, nade, uskrsnuća!“
Stoga je Rim grad oprečnosti: između ideala i dekadencije: „Pred ulazom na klinike u Rimu cvjećari prodaju svoje kite cvijeća: naplaćuju veoma skupo, ali ipak prodaju i: žive! Češće sam pomišljao, kako Rimljani imaju smisla za cvijeće! – A koliko se duhovnoga cvijeća proizvede u bolnicama za vrijeme teških bolova?! – Koliko opet duhovnog cvijeća propane na sveučilištu, koje je blizu!?“
U bolnicama i u najtežim bolovima rađa se molitva i pouzdanje u Boga, a tamo gdje se akademski odgaja i uzgaja umjesto duhovnog cvijeća i kluturnih uzdignuća, propast i duhovna trulež. No, sve je vremenito za vremena: „Hitler se, a i Musolini, rugao Vatikanu – Ide vrijeme, kad će oni prihvatiti Papine ideje, ali kasno!“ (18. II. 1943.) „Čitah njemačke izvatke Papinih govora za mir, a i podatke: ‘Der Papst und das deutsche Volk’! Još će doći vrijeme, pa će jedino Papa štitit Nijemce, a Nijemci će jedino od Pape očekivati zaštitu i pomoć. Nijemci su uništili katoličke Poljake: a kako bi sada 30 milijuna Poljaka dobro došlo protiv boljševika? Kasna pamet!“
Ipak mu je Talijanski odnos prema Hrvatima bivao zagonetan do mjere potrebe za vlastitom ispovjedi i preispitivanjem: „Današnji vohorni dan nije mi mogao izbiti iz duše otrovne misli protiv Talijana, to jest: protiv talijanskog kukavnog pokvarenjaštva i gladne nasilnosti nad golorukim mojim narodom. Vjerujem, da je moja nesavršenost kriva mojim mislima, ali isto tako priznajem, da je moja nemoć kriva, što ostajem samo kod zlih misli protiv ovih gadova čovječanstva, grobara katolicizma!“ Ili na drugom mjestu: „Žuč je i krv, otrov, zavist: posegao Talijan prema Hrvatskoj. I nemam nigdje utjehe: Božja je pravda spora, to jest, dugotrpna, moja je svega neznatna: Hrvati su rastrojeni! Još mi ostaje jedna utjeha: da smo bolji od svih naših neprijatelja i ‘prijatelja’. Ali, da li je štogod farizejizma u ovom mom sudu o vrijednosti Hrvata!? Bit će ipak nešto istine, inače smo propali ‘po temelju’! A to: ne!!!“
I kao da čujem sebe sama kako govorim o današnjem Zapadu i našem prijateljstvu kada uporno ponavljam da nam kod ovakvih prijatelja neprijatelji i nisu potrebni. „J. Slaviček obično oponira društvu , u kome se nalazi. Danas je na terasi poslije ručka branio Talijane: ‘Čovječe Božji, oni nijesu ratnici, ali su umjetnici; no: rat traje par godina, a umjetnost stoljećima!’ – Ima i u tome istine, tek što par mjeseci rata uništi stoljeća umjetnosti. No, Italija nije jedina koju je rat strahovito okaljao!“
No osim intelektulanih uvida ostaju oni svakodnevni: „Policajac i neki agent htjeli su dječaka odvesti, ali je svijet galamio, da se dijete pusti: to su Latini! Oni su djeca, zato djeci praštaju; a i svijet prašta Latinima, jer su djeca!“
A nama? Prašta li nama itko i možemo li i mi sami sebi oprostiti?
Don Ivan Tomas kritčan i iskren uvijek je u težnji da dosegne istinu, i stoga uvijek iznova samoga sebe preispituje (jer Isus je Put, Istin i Život i k njemu vodi majka Marija): „Dan do podne ne bijaše sunčan: poslije podne, također, ne iziđoh u Rim. A opet, navečer, poslije sedam sati, sa susjednih crkava jeknuše zvona: u čast Isusu i Mariji, našoj Majci i Kraljici: zrak odmah dobi posebne čari, dan se pokaza kao divan doživljaj! Mariju slaviti u Rimu: cvijećem, čistoćom, Istinom, pjesmom: idelano!“ „Ali Marija će uvijek biti svijetla točka moga života: bio ja ne znam gdje!“ „Večeras, prije nego počesmo moliti krunicu, dođe mi misao: za koga da namijenim današnju krunicu? Kao sama od sebe dođe mi nakana: ‘za sve ove, koji traže istinu: da je doista traže iz dobrih pobuda! I za to: da što više ljudi počne tražiti istinu na raznim područjima!? Mislim, da Blažena Djevica nije bila nezadovljna.“
Ako vas koji volite knjige nisam naveo da ipak pročitate ove zapise u pet redak to je moja krivica, zasigurno nije priređivača kojemu uistinu čestitam na marljivosti i znanstvenom prinosu, a don Ivanu Tomasu zajedno s njim uistinu zahvaljujem za sve ono što je činio za katoličku crkvu i hrvatski narod. Ova knjiga je tek mali prinos potrebnoj hrvatskoj zahvalnosti, no daleko veći od moga govora o njoj. „Joše se ljutim, što kratkovidi ljudi oko ‘Osservatore Romano’ – a griješe protiv katolicizma, protiv ‘rimskoga duha’, radi nepravde prema Hrvatskoj i Hrvatima! Zašto da 4 milijuna katoličkih Hrvata ne može imati pravde ili barem razumijevanja u Vatikanu!? Sve da nikada nemamo države, zašto da nas Vatikan ne poštuje kao katoličku naciju?“
„Večers sam čuo, da su svi vrhovi talijanske kulture u službi novca: da oni za tisuću lira pišu kojekakve gluposti protiv Hrvata, a za Madžare, Srbe, Nijemce, da o Talijanima i ne govorim! A Rim nije ništa pozitivno dao ovim Talijanima današnjice: kad ode Mussolini, vidjet će se kako je Italija trula! Ta trulež Italije zarazit će i Hrvate: Bože očuvaj nas!“
No ipak potrebno je završiti s mnogo manje gorčine: „Dan krasan, proljeće u jeku, jedan prosjak s lulom u zubima promatra, kako slijepac iz svoje kape premeće u džep isprošene novce i smješeći se prstima ustanovljuje, koja je moneta!“
Marko Tokić