Ima li išta nekršćanskije nego prihvatiti se, ma koliko moralan ili svet bio, ma koliko gutao hostija na dnevnoj bazi, službe koja te nadilazi, za koju nisi sposoban, ako nemaš dovoljno znanja i vještina?

Već više puta je ponovljeno da Hrvatsku konačno vode praktični vjernici, katolici. Kolinda, Orešković, Petrov, Karamarko… Iz te činjenice napisano je već dosta komentara koji nekom čudnom kauzalnošću sugeriraju kako bi takva Vlada trebala biti bolja, moralnija od drugih.

Ili im se praktična vjera nabija na nos kada krenu rezati i ponašati se “nesocijalno”, kao primjer njihova licemjerja. Iako brojke koje nukaju na neku nepopularnu mjeru nisu ni katoličke, ni pravoslavne, ni teističke ni ateističke, nego su brojke. Naprosto.

Umijeće upravljanja

U povezivanju nečijeg konfesionalnog osvjedočenja i političko-gospodarskog djelovanja ima podosta nesporazuma, zapravo promašenih pristupa koji ne idu dalje od moraliziranja. Evo primjera.

Zadnjih desetljeća zasuti smo skandalima u Vatikanu. Jedan je visoki vatikanski prelat u jednom razgovoru od takvog kaotičnog stanja i dekadencije izvukao zanimljivu dijagnozu. Ta desetljeća skandala, od gramzivosti do raznih vrsta nemorala, događala su se upravo pod papama koji su bili sveti ljudi, moralne gromade.

No, imali su jedan “ovozemaljski” problem: nisu znali upravljati, veli taj prelat. Izrekao je veoma jednostavnu istinu: moralnost vladara (bio on i papa) nije jamstvo uspješnog vođenja bilo koje institucije. Tako je i s katolicima u politici.

Ne postoji oklevetaniji autor u povijesti od Machiavellija. Machiavelli, ponajprije, nije bio makijavelist, njegova je nakana, kako veli Hanna Arendt, vratiti politici kao disciplini dostojanstvo. On je od politike, u složenosti javnog djelovanja i izopačenosti ljudske naravi sklone psinama, napravio samostalnu disciplinu koja nije ni moralna ni nemoralna, nego je umijeće upravljanja. Upravo ono što je nedostajalo zadnjim papama.

Pojednostavljeno, možete svetog Franju postaviti za hrvatskog premijera, ali njegova vjera, visoka moralnost u složenosti ljudskog djelovanja u javnim poslovima nije garancija ni za što.

Dobri i zli vladari

Machiavelli je tako napisao poglavlje u kojem uči ljude koji imaju ambiciju upravljati “kako da ne budu dobri”. Pri čemu je važno reći da nije mislio učiti ljude kako da budu zli. Dapače, on je samo konstatirao da Crkva, čije je unutarnje reforme i moralna pročišćavanja cijenio, “učeći ljude da budu dobri, nije ih učila i da se opiru zlu”.

Krajnji rezultat “moralnog, dobrog vladara” doveo je do toga da pored njega “zli vladari čine onoliko mnogo zla koliko ih je volja.” Machiavelli je u pravu. Nikakva moralnost ili svetost ne može nadomjestiti potrebne kompetencije i zahtjevnu tehniku upravljanja.

Upravo je dijagnoza vatikanskog prelata s početka teksta “dokaz” ispravnosti Machiavellijevih uvida. Pavao VI., Ivan Pavao II., Benedikt XVI.… bili su osobno moralne gromade, ali su im praktični vjernici oko njih cijelo vrijeme radili dar-mar, krali kao pacovi, prali novac, dilali dokumente…

Teolog Ratzinger je na neki način dao Machiavelliju za pravo kada je rekao kako se u javnom djelovanju ne možemo osloniti samo na nečiju osobnu moralnost, na dobrotu, ako taj isti dobri čovjek ne može stvoriti dobru instituciju.

A toga nema bez kompetencija i umijeća vladanja. Ima li išta nekršćanskije nego prihvatiti se, ma koliko moralan ili svet bio, ma koliko gutao hostija na dnevnoj bazi, službe koja te nadilazi, za koju nisi sposoban, ako nemaš dovoljno znanja i vještina?

Dvostruki život

U Naputku za katolike u politici iz 2003. godine papa Wojtyla s pravom kaže kako katolik ne može voditi dvostruki život u moralnom smislu: jedan kada je na misi, drugi u politici. Moralni relativizam veliki je problem našeg doba, pa i politike, to je suvišno i spominjati. Ne treba relativizirati ni moralnost samog vladara, i ona je bitna.

Ali, na Ratzingerovu tragu, nije presudno samo je li, recimo, gospodin Orešković praktični vjernik, ili dobar čovjek, ako ne zna stvoriti dobre i učinkovite institucije koje služe građanima, a ne da ih tlače.

Institucije koje bi trebale služiti građanima su loše, neučinkovite. Mnoge od njih su same sebi svrha, s mnoštvom uhljeba koji, da bi plandovali, poduzetnicima deru kožu. Grijeh struktura u rudimentarnom obliku.

Benedikt XVI. je, okružen “praktičnim katolicima”, abdicirao upravo zbog toga što se nije znao nositi s njima, sa svojom upravljačkom, vladarskom funkcijom, a ne s “nadvremenskim pitanjima”. Sličnu mogućnost jednom je najavio i papa Franjo.

Očito je teško vladati s “praktičnim katolicima” ne samo papama, nego i našem premijeru. Od Pantovčaka preko Banskih dvora do Sabora, naši praktični katolici, prema onome što izlazi u medijima, funkcioniraju kao rogovi u vreći. Tko tu uopće može upravljati?

Tihomir Orešković je osoba koja u sebi ujedinjuje i moralni integritet praktičnog katolika i dokazanu izvrsnost upravljača. Ako ne uspije, to neće biti proizvod njegove neprikladnosti, nego svih onih “praktičnih katolika” s raznih brda.

Sve se više čini da ni Papa, a još više Machiavelli, ne bi bili u Oreškovićevoj koži.

Share.

Comments are closed.