U četiri godine u raznim novinama napisao sam tone tekstova o Tomislavu Karamarku. Nijedan nije bio pozitivan. Uglavnom, radilo se o činjeničnom nabrajanju “crtica iz političkog života” ovog čovjeka koje su govorile o paradoksima Karamarkova karaktera, koji je prošao put od detuđmanizatora do retuđmanizatora, od pripadnika katoličke mladeži do pripadnika “Manolićeve mladeži”, o vezama s “kontroverznim” poduzetnicima poput Joze Petrovića ili “kralja željeza” Željka Biloša, upetljanog u mnoge afere.
Molim te, prestani
Postoji niz ljudi koji mogu posvjedočiti koliko sam problema zbog toga imao, i poslovno i privatno. U to vrijeme nazivali su me i mnogi njemu bliski ljudi i “umoljavali” me “da prestanem”. Mnogi od njih nisu imali loše namjere, danas im je žao, jer “su ga krivo procijenili”. Bez patetike ili kompleksa bilo kakve superiornosti, kao i trijumfalizma, od srca im opraštam, pa i onom polusvijetu koji se naziva “(para)obavještajno podzemlje” koje mi je visjelo za vratom. Svega je tu bilo…
Danas gledam Karamarka kako je, boreći se za svoju kožu, spreman u glib za sobom povući sve, i stranku i državu. Potpuno ga razumijem, to je on, samo djeluje sukladno načinu na koji je uvijek funkcionirao. Zato ću prvi put napisati nešto lijepo o njemu: On je dosljedan čovjek. Ako je to i na krivi način, ipak mu se mora priznati da je dosljedan. Dosljedniji od onih njegovih saborskih zastupnika (izuzev dr. Tuđmana, generala Krstičevića, Jandrokovića i europarlamentaraca) koji, mnogi od njih, dižu ruku za nešto što ne misle, što nije njihov stav.
Dakle, sada razumijem Karamarka, ali ne razumijem hadezeovce. Ne razumijem ljude koji najprije viču “živio Ivo”, da bi istom strašću vikali “dolje Ivo”. Koji najprije viču “živjela Jadranka”, da bi istom strašću vikali “dolje Jadranka”. Ti će isti, koji sada dižu ruku protiv vlastita uvjerenja, koji su klicali: “Dolje Jadranka, živio Tomica”, uskoro vjerojatno vikati: “Dolje Tomica, živio Plenković!” Ili netko treći, nije bitno. Princip je isti, sve su ostalo nijanse.
Čitajte La Boetiea
Zašto je to tako? U šesnaestom stoljeću nastao je jedan spis koji je ostao u sjeni Machiavellijeva “Vladara”, iako je, po mojemu mišljenju, što se tiče tehnike vladanja i mentaliteta onih kojima se vlada, pronicljiviji. Naslov mu je znakovit: “Rasprava o dragovoljnom ropstvu”. Autor je Etienne de La Boetie, sin kraljevskog namjesnika s jugozapada Francuske, koji je od mladosti gledao politiku izbliza. On ovu svoju raspravu posvećuje prijateljima, pa ću tako i ja ove njegove citate i dijagnoze posvetiti prijateljima. Nema stoga razloga da se bilo tko ljuti.
Osnovna je teza da robove, neslobodne ljude općenito, ne stvaraju tirani niti sila, već sami podanici stvaraju svoje “zlostavljače”. La Boetie polazi od čuđenja: Ljudi se rađaju slobodni, pa zašto onda ne žele biti slobodni, nego stalno traže “gazdu” kojem će izručiti svoju slobodu i postati njegovi slijepi poslušnici.
Tajna, pokretač dragovoljnog ropstva jest želja, prisutna u svakom, bez obzira na kojem se stupnju hijerarhije nalazio, za poistovjećivanjem s Prvim, sa šefom, tako da se uz pomoć takvog poistovjećivanja postane gospodar nekome drugom. Rekli bismo, uspostava hranidbenog lanca. Ropstvo svih povezano je tako sa željom svakog da nekome bude gospodar, ako ne već ministar, onda barem načelnik općine u Špišić Bukovici ili Muću. A to se ne može bez pokornosti Prvom.
Zato La Boetie zaključuje: “Tako tiranin pokorava podanike, jedne uz pomoć drugih.” I eto vam dragovoljnog ropstva, kako u 16., tako i danas, u 21. stoljeću.
Najgore od svega je privid prijateljstva koji vlada u takvom hranidbenom lancu dragovoljnog ropstva, dok lanac ne pukne. Zato evo podužeg citata La Boetiea kao prilog ozdravljenju političkih stranaka u Hrvata, pa i HDZ-a: “Izvjesno je da tiranin nikada nije voljen, niti voli: prijateljstvo je sveta riječ. Ono nastaje samo među dobrim ljudima i stječe se jedino međusobnim poštovanjem.
Održava se ne toliko uslugom, koliko časnim životom. Ono što jednog prijatelja čini sigurnim u drugoga jest spoznaja koju ima o njegovu integritetu. Za to mu jamči njegova prirodna dobrota, vjera i postojanost. Prijateljstvo ne može postojati tamo gdje ima okrutnosti, tamo gdje nema odanosti, tamo gdje nema pravde. A kada se zlobnici okupe, onda je to zavjera, a ne družina. Oni jedni druge ne vole, već strahuju jedan od drugog. Oni nisu prijatelji, već suučesnici.”
Jedinstvo i zajedništvo?
Kako snažno zvuči tvrdnja da oni “strahuju jedan od drugoga”, pa, dodao bih, jedan drugog uhode, cinkaju Prvom, opanjkavaju, pa se onda nađu na stranačkom skupu i prodaju “jedinstvo”, “zajedništvo”, “homogenizaciju”, a zapravo su nerijetko konglomerat paranoika koje samo hranidbeni lanac drži skupa.
Nitko razuman nije protiv stranačke stege. No tanka je granica gdje se ista pretvara u suučesništvo. U čemu? Pogledajte bližu im prošlost… Zato Karamarka Prvog razumijem, a hadezeovce i njihovo dragovoljno ropstvo sve manje.