Foto: Wikimedia

Imaju li Hrvati pravo na svoju povijest ili netko drugi polaže pravo nju? Ma koliko ovo pitanje izgledalo banalno, ono je zapravo ispravno postavljeno ako se osvrnemo na zbivanja kojima je u posljednje vrijeme zaokupljena hrvatska javnost. Tu u prvome redu mislim na imenovanje dr. sc. Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra kulture, a kojem dio medija nastoji implicirati profašističke stavove temeljem izjava izvučenih iz konteksta. Velika je to zamka kada nečije stavove iščitavamo mimo konteksta. To je najbolje poznato povijesnoj struci, a takav pristup obradi informacija predstavlja grubo kršenje znanstvenog pristupa. No kada je riječ o uporabi povijesti u političke svrhe, onda vađenje iz konteksta više predstavlja pravilo no iznimku. Da je politika prljava, to svi znamo, ali ipak većina i dalje, po tko zna koji put, iznova nasjeda na njezine podvale. Za razliku od potreba dnevne politike, povijest je znanost te rezultati njezina istraživanja moraju ostati daleko od spletaka dnevne politike i ne smiju se obazirati na političku korektnost, jer bi u suprotnom izgubili na svojoj znanstvenoj važnosti. Jedna je od najvećih zavjera protiv povijesne znanosti javni linč koji se pokreće protiv pojedinih znanstvenika čiji rezultati povijesnih istraživanja ne idu niz dlaku potrebama dnevne politike. Toliko nam dobro poznat slučaj u Hrvatskoj, ali i izvan njezinih granica.

Kada promatramo hrvatsku historiografiju iz vremena dok je Hrvatska bila dio SFRJ-a, moramo imati na umu da je perspektiva tih historiografskih djela bila prilagođena političkim potrebama bivše države. Snažan utjecaj političkih stavova oblikovao je historiografske postavke i nastojao nametnuti unitarnu perspektivu čija je zadaća bila izmirenje suprotstavljenih historiografskih pogleda, a sve u duhu opravdanja komunističkih stavova. U svrhu ostvarenja toga cilja, dio hrvatske povijesti namjerno je zapostavljen, ili je tek u šturim crtama predstavljen javnosti sa snažnim žigom komunističkog pogleda na tadašnja zbivanja. Tu se posebno ističe povijest Hrvatske u okviru Austro-Ugarske. Nametnuti historiografski pogled predočavao je Monarhiju kao tamnicu hrvatskog naroda, a ulazak u državnu zajednicu sa Srbijom kao izbavljenje iz njezinih okova. Bila je to srpska perspektiva kojom se nastojalo istaknuti južnoslavensku ideologiju kao smjernicu za osnovno kretanje hrvatske nacionalne misli. U tome se zapostavilo ono najvažnije. Južnoslavenska ideologija pripadala je starijem krugu hrvatskih prosvjetitelja, zbog čega su se i sami kasnije našli na osudi novije prosvjetiteljske generacije. Ona nije zamrla ni do početka Prvoga svjetskog rata zbog snažnog propagandnog i subverzivnog djelovanja koje je bilo oblikovano i financirano od strane vladajućih srpskih krugova. Za takvom propagandom povodili su se ponajprije Srbi nastanjeni u Hrvatskoj i BiH, ali i dio hrvatskog naroda, pa i hrvatske inteligencije. Iako je hrvatska historiografija u razmatranju nacionalno-integracijske problematike 19. stoljeća obradila većinu integracijskih čimbenika, gotovo pa nikakva pažnja nije posvećena nacionalno-dezintegracijskim čimbenicima. Premda bez saznanja o njima nikako ne možemo u cijelosti sastaviti povijesnu slagalicu.

Dok god imamo saznanja jedino o integracijskim čimbenicima, proces stvaranja hrvatske nacije ne možemo tumačiti u njegovoj punini, a svi historiografski zaključci predstavljaju tek dio slagalice kojoj nedostaje jedan značajan dio. To se u prvome redu odnosi na problematiku velikosrpskog utjecaja, kao bitnog čimbenika dezintegracijskog procesa u vremenu stvaranja i oblikovanja hrvatske nacije. Stupanjem u državnu zajednicu pod srpskom dinastijom na čelu, hrvatskoj historiografiji nametnuta je srpska perspektiva događanja. Od tog vremena pa sve do osamostaljenja hrvatske države teško može biti riječi o hrvatskoj povijesnoj perspektivi. Historiografska tumačenja zbivanja tijekom Drugog svjetskog rata čine nastavak jednostranog tumačenja povijesnih činjenica. Samim se time i veto, koji je prešutno stavljen na drugačija tumačenja, može razmatrati jedino u kontekstu oduzimanja znanstvenog pristupa obradi povijesnih činjenica. To ujedno znači i isključivanje povijesne struke iz grupe znanosti i njezino uprezanje u službu dnevne politike. Koliki je stvarni utjecaj politike na povijesnu znanost, svjedoče nam brojni primjeri koje obilježavaju grčeviti napori raznih društvenih skupina kojima političke elite nastoje silovati znanstvene zaključke povijesnih razmatranja i nametnuti tumačenja koja najviše odgovaraju njihovim potrebama. Javni linč, kao oblik diskreditacije pojedinih znanstvenika, predstavlja počinjenje grijeha protiv povijesne znanosti, a od kojeg su se političke elite osigurale od svake odgovornosti. Multiperspektivno sagledavanje povijesnih činjenica temelj je znanstvenog pristupa koji predstavlja imperativ povijesne struke. Taj pristup ozbiljno je narušen ako se neznanstvenim metodama diskreditira jedna perspektiva, pa se samim time druga nastoji istaknuti kao jedini i stvarni prikaz povijesnih događanja.

Hrvatska je historiografija i danas rob mentalnog sustava bivšeg sistema. To se najzornije može primijetiti na pitanju antifašizma u kojem se antifašizam nastoji usko povezati s komunizmom. Premda takav pristup zatvara oči pred činjenicom da su i fašizam i komunizam oblici totalitarne vlasti te da je antifašizam vrijednost koja u sebi ne sadrži samo otpor prema fašizmu već i prema svim oblicima totalitarizma, a samim time i prema komunizmu. Tako je barem u demokratskom shvaćanju pojma antifašizma. No u Hrvatskoj je i dalje na snazi totalitarno shvaćanje antifašizma koje je inspirirano potrebama političkih elita, a koje je najzornije predstavio nekadašnji predsjednik Stjepan Mesić. On počiva na premisi da je Mesić antifašist, a njegovom logikom svatko tko je protiv njega ujedno je i protiv antifašizma, odnosno fašist. Takav oblik antifašizma bio je i ostao sveta krava komunizma te smokvin list kojim je komunizam uporno prikrivao svoj totalitarizam. Svaki povjesničar koji se u svom radu zamjeri komunističkom naslijeđu, biva žigosan kao fašist povodeći se logikom da je komunizam najznačajniji predstavnik antifašizma.

Taj problem zapravo je dio našeg komunističkog naslijeđa. I to ne samo našeg već on predstavlja i problem cijelog područja bivše države. Kao primjer možemo uzeti slučaj ministra Zlatka Hasanbegovića, kojega je prilikom preuzimanja dužnosti dočekao mrtvački sanduk kojim su određene skupine nastojale poslati poruku da je kultura u Hrvata pokojna ako na njezinu čelu stoji netko tko na korespondira s komunističkim naslijeđem. Da nije riječ samo o hrvatskom slučaju, najzornije nam svjedoči javni linč koji su političke elite povele protiv svjetski priznatog povjesničara dr. sc. Bojana Dimitrijevića, a čiji je jedini „grijeh“ njegov antikomunistički stav. Upravo Mesićevom logikom povele su se i srpske političke struje pa je tako i Dimitrijević zbog svojih demokratskih stavova proglašen, ni manje ni više nego – fašistom. Zanimljivo da su tim istim strujama više zasmetali Dimitrijevićevi demokratski stavovi no četničko paljenje hrvatske zastave usred Beograda. Da, odista je čudan taj postkomunistički antifašizam. Pošast komunističkog mentaliteta na prostoru bivše države svoje ispunjenje nalazi u tom „lovu na vještice“. Pri tome bi nam svima trebalo biti jasno da se tim lovom svima nama nastoji uskratiti povijesna istina odnosno nametnuti viđenje povijesnih događanja koje odgovara jedino političkim elitama u njihovoj grčevitoj borbi za pozicije. No tu je vrijeme da se svi zajedno upitamo koliko nam je zapravo stalo do demokratskih vrijednosti našeg društva? Demokracija ne trpi totalitarizam, ne trpi ni jednostrano nametanja mišljenja. Kako to da se hrvatska javnost nikako ne zapita zašto je revizija povijesti u demokratskom sustavu dobrodošla, a u totalitarističkom je žigosana izrazito negativnim predznakom? Zašto u tom svjetlu ne protumačimo izjave pojedinih političara, ali i povjesničara, koji tako često upotrebljavaju riječ „revizionizam“ u negativnom obliku, nastojeći time diskreditirati svakoga tko na temelju činjenica pokuša predstaviti povijesna zbivanja u svjetlu koje ne odgovara dnevno-političkim potrebama? Zašto se ne zapitamo kakve argumente imaju oni koji osporavaju povijesnoj znanosti propitkivanje, a time i njezinu znanstvenost? Zašto ne ustaju u obranu svojih teza činjenicama, već se služe izrazito glasnim paušalnim optužbama i etiketiranjem? Jeste li se to ikada zapitali kada ste čuli riječ „revizionizam“ u negativnom kontekstu i promislili kakva bi povijesna znanost bila da joj se oduzme mogućnost revizije prijašnjih radova i stavova? Znate što biste dobili? Ideologiju, a ne znanost.

Već i same optužbe za fašizam, u svijetu u kojem je fašizam doživio slom prije sedam desetljeća i u kojem ne postoje fašističke države, nisu ništa drugo već mlaćenje prazne slame i mazanje očiju. Koju snagu ima fašizam danas i trebamo li se bojati od povratka fašista na vlast? Političke će se elite međusobno optuživati i osuđivati na javni linč pojedince kako bi stvorile privid postojanja takve opasnosti. Jer ako ne postoji opasnost od fašizma, onda ne postoji ni potreba za antifašističkim čuvarima komunističkog tipa antifašizma. Zanimljivo je da takve čuvare nalazimo upravo na području nekadašnjih socijalističkih država, dok njihova egzistencija ne dolazi do izražaja u zapadnim zemljama razvijene demokracije. Zapitajte se zašto je tome tako! Ali i prijeti li našem društvu veća opasnost od dolaska fašista na vlast ili od onih političkih skupina koje svojataju pravo na antifašizam?

Stara poslovica kaže – „Psi laju, a karavane prolaze“. U našem slučaju možemo konstatirati da što više budemo slušali lavež pasa, manje ćemo se obazirati na karavane koje nam pred nosom prolaze. Odnosno, psi laju da bi karavane nesmetano prolazile. To je politička igra na koju masa uvijek nasjeda. Dok političke elite provode lov na vještice i siju strah od fašizma, mnoge nam stvari gotovo neprimjetno prolaze pred nosom, baš poput karavana na pustinjskom obzoru. Komunisti su antifašisti, a onaj tko pokuša osporiti komunističku historiografiju taj je fašist. Time riječ „revizionizam“ postaje mačem u totalitarističkom mentalitetu samoprozvanih antifašista. S time da se malo tko zapitao što se skriva iza antifašizma jedne totalitarističke ideologije? Ako se to javno zapitate, onda vam se lako može dogoditi da i vas ispred ureda dočeka mrtvački lijes.

U svom nastojanju da zadrže pozicije i da prikriju svoja djelovanja, političke se elite služe subverzivnim djelovanjima pojedinih društvenih skupina, često prezentiranih kroz institucije civilnog društva. Iako takve organizacije ne moraju nužno biti osnovane od strane tih političkih elita, one podržavaju njihov rad sasvim legitimnim načinom državnog financiranja. Takva je podrška izrazito diskriminatorna zbog selektivnog odabira institucija civilnog društva i financijske pomoći koja se u većoj mjeri odobrava onim društvenim segmentima koji podržavaju teze koje korespondiraju s težnjama određenih političkih elita. Na taj se način nastoji obmanuti javnost stvaranjem privida da pojedini stavovi predstavljaju opće društveno viđenje stvarnosti te time dobivaju na značaju. I to je stari oblik političke manipulacije masama, koji nije svojstven samo našem društvu, ali za koji ne bi trebalo biti mjesta u demokratski određenim zemljama. Kod nas primjećujemo dvije bitne značajke takvog subverzivnog djelovanja, sadržane u dva naoko različita pravca njihova djelovanja. Jedan je pravac usmjeren na eliminaciju hrvatskog historiografskog pogleda na Drugi svjetski rat, dok je drugi usmjeren na eliminaciju znanstvenih činjenica o Domovinskom ratu. Obije ove društvene skupine okupljene su oko institucija civilnog društva, a njihov je rad obilno financiran iz državnog proračuna.

Osvrnimo se malo i na Domovinski rat. Dok su „psi lajali“, srpski granični prijelazi bili su „okićeni“ plakatima na kojima se akcija oslobađanja okupiranog hrvatskog teritorija nazivala „genocidom“. Ozbiljne optužbe protiv susjedne zemlje istaknute su i dalje na srpskim graničnim prijelazima, što zorno svjedoči o poistovjećivanju srpskih vlasti s navedenim optužbama. Iako je međunarodna zajednica dala svoj sud o toj temi, srpska strana i dalje nameće svoje viđenje stvari. I dok je naša Vlada sa Slovenijom izmijenila cijelu silu diplomatskih nota zbog postavljanja žice na hrvatskom teritoriju, zanimljivo je da je ovaj potez srpskih vlasti promakao pažnji naših političkih elita. Iako su one bile spremne podići buru oko postavljanja žice, ostale su potpuno inertne na udar koji je sa srpskih graničnih prijelaza upućen na temelj nastanka suvremene hrvatske države. Štoviše, ostali su imuni i na imputiranje genocidnosti hrvatskoj vojsci, državnom vrhu pa i cijelom hrvatskom narodu! No ni tu nije kraj. Širenje takvih ideja u Hrvatskoj je financijski potpomognuto, i to iz sredstava državnog proračuna.

Kao povjesničar shvaćam različite poglede dviju strana na isti događaj. Nije to ni prvi ni posljednji slučaj da postoje dvije različite perspektive. Sličan slučaj postoji i između hrvatske i talijanske historiografije. Dok hrvatska historiografija na talijanske ekspanzionističke težnje prema hrvatskim obalnim krajevima gleda kao na okupaciju, talijanska historiografija smatra da je riječ o širenju kulture na naša područja. Kompromis nikad nije postignut. No zanimljivo je da se srpske teritorijalne pretenzije uvijek iznova nastoje opravdati. A sramoćenje koje doživljava današnja hrvatska država od strane svog istočnog susjeda smatraju se trivijalnim stvarima. Politička korektnost, rekli bi mnogi. Ne želim biti zloguki prorok, ali ta bi nam se korektnost jednoga dana mogla obiti o glavu. Povijesna znanost ne poznaje političku korektnost, ona poznaje samo činjenice. A činjenice su da hrvatska strana nije reagirala prilikom isticanja plakata na srpskim graničnim prijelazima, činjenica je i da je širenje ideja o genocidnosti hrvatske vojske bilo financirano iz državnog proračuna RH, kao i što je činjenica da je hrvatska javnost podijeljena s obzirom na to pitanje. A činjenica je i da su Vukovaru razbijane ćirilične ploče, kao i to da su u Domovinskom ratu bili počinjeni i zločini protiv srpskih civila! Ako dozvolimo da nam povijest i dalje bude pod strogim nadzorom određenih političkih elita, onda smo sami dopustili da gore navedene činjenice budu istrgnute iz svoga povijesnog konteksta i promatrane iz vrlo opasne i pristrane perspektive. To smo bili prisiljeni dopustiti kada je u pitanju bio Prvi svjetski rat, dok je hrvatska povijesna perspektiva Drugog svjetskog rata još uvijek suočena sa žestokom paljbom tvrdokornih branitelja komunističke perspektive. Tu „psi“ tako glasno laju da ne primjećujemo kako se povijest Domovinskog rata polako utapa u nametnutim stereotipima i floskulama.

Hoće li hrvatska historiografija odoljeti svim pritiscima i u kojoj mjeri? Da bismo dali odgovor na to pitanje, morat ćemo pričekati još neko vrijeme. Premda se bojim da će trebati proći još dugo vremena da se hrvatska historiografija oslobodi političkih okova i postane znanstvena u punom smislu te riječi. Pri tome skidam kapu vrijednim kolegama povjesničarima koji imaju snage staviti svoj ugled na kocku ne bi li javno obranili rezultate svojih istraživanja. Ma kako oni škakljivi bili. Mali su to, ali značajni pomaci kojima se hrvatska povijesna perspektiva gradi ciglu po ciglu. Hoće li ona, ipak, na kraju zaživjeti ili će hrvatsku povijest pisati drugi, pokazat će vrijeme.

PIŠE:Danijel Tatić
http://blog.vecernji.hr/danijel-tatic/imaju-li-hrvati-pravo-na-svoju-povijest-7764
 
Share.

Comments are closed.