Za borbu protiv depresije potrebna je i solidarnost, empatija, velikodušnost i otvaranje prema drugome čovjeku.Mi nismo nekakvi otoci samoće usred oceana života. Mi pripadamo mističnom Tijelu Kristovu.
Depresija je široko rasprostranjena bolest koja pogađa svakog čovjeka u određenom dijelu života. Osnovne karakteristike bolesti su loše, sniženo raspoloženje, žalost, beznađe, gubitak energije, snage, određena anksioznost, besperspektivnost, gubitak volje za bilo kakvim radom, životom, promjena raspoloženja, nedostatak sna i apetita.
Ta bolest, uzrokovana vanjskim ili nutarnjim čimbenicima, može pogoditi bilo koga, bilo kada. Ona nije malodušnost ili trenutno nepovoljno stanje; ona je puno dublja i opasnija. Depresija je gotovo konstantni pratitelj modernoga života i čovjeka koji je za svoje prioritete postavio objekte, nežive predmete kojima se život pokušava poboljšati, umjesto subjekata, ljudi, obitelji, prijatelja. Depresija nije samo potencirana od strane modernog načina života, koji je koliko stresan toliko komotan. Nikada prije nismo toliko brzo živjeli, nikada prije vrijednosti i vrednote nisu bile mijenjane na tjednoj ili dnevnoj bazi, nikada prije nije neživi komad plastike u našim rukama zamijenio glas prijatelja, majke, oca ili bilo kojeg drugog ljudskog bića. Upravo ta nestalnost u kojoj je jedina konstanta to da konstante nema, potencira anksioznost, bezvoljnost, strah, osjećaj krivnje, pokušaje samoubojstava i učinjena samoubojstva.
Ovako možemo „naslikati“ depresiju. Na svoje tijelo, umorno, bezvoljno, nedovoljno poštovano, svaki dan stavljamo ljušturu prividne sreće koja svakim danom sve više kopni i blijedi. Čim dođemo doma, bacamo ljušturu sa sebe i postajemo ono što depresija čini čovjeku: udaljeni od samih sebe, prazni omoti čovjeka. Ona je tama koja počinje u našem srcu i ako joj samo malo prostora damo, rast će dok nas tama ne pojede. Trenutak neopreznosti dovoljan je da se loša misao ili slabost umnoži i baci nas u očaj. Malo je reći da je živjeti sa depresijom teško. Riječima se ne može opisati taj osjećaj, tj nedostatak bilo kakvog pozitivnog osjećaja.
Ovdje ne govorim o namjerno induciranoj depresiji koja se zna pojaviti u umjetničkim i glazbenim krugovima kao slika izmučenog umjetnika, pjesnika, glazbenika koji kroz svoje djelo viče prema nebu tražeći odgovore na pitanja na koje si on sam ne želi odgovoriti, jer kada bi odgovorio, ne bi više bilo toga. Dakle, ne govorim o romantizmu, kojeg je karakterizirao globalni Weltschmerz, niti o depresiji koja je nastala iz želje da se bude drugačiji pod svaku cijenu: ovdje govorim o depresiji koja je našla u srcu čovjeka plodno tlo i zauzela dvorane tijela i srca, čineći ga nepokretnim.
Što vjera ima s time? Vjera nam daje odgovorena ključna pitanja koja se pita depresivna osoba. Točnije, počelo vjere, početak i kraj vjere, najveći uzor i izvor: Bog, koji se objavio u Kristu. Krist donosi Radosnu vijest. Što ta radosna vijest donosi? Donosi nadu da nismo ovdje kako bi nakon smrti prešli u neku apstraktnu kozmičku energiju, donosi nam odgovore na pitanja smisla, počela, kraja i tijeka našeg života. Donosi odgovore na smisao, što je najčešće pitanje postavljeno tijekom depresije: „ima li ovo sve smisla?“ Može li vjera sama pobijediti depresiju? Vjera nije samo neka apstraktna, duševna i duhovna snaga ili stanje. Ona je nužno povezana i sa razumom, sa promišljanjem. U sebi sadrži i tjelesno i netjelesno i ne smije se prijeći krhka sredina između gole vjere i gologa razuma. Kršćanstvo u sebi pomiruje ta dva izvora kroz Krista. Dakle, vjera zajedno sa svim emocionalno-tjelesno-duhovnim pristupima mora se boriti protiv globalne bolesti depresije. Psiholozi, psihijatri, sociolozi, antropolozi, doktori, svećenici i svaka osoba mora se uključiti u borbu protiv dijametralne suprotnosti Radosne vijesti. Svako na svome području, naravno.
Za borbu protiv depresije potrebna je i solidarnost, empatija, velikodušnost i otvaranje prema drugome čovjeku. Ako znate bilo koju osobu koja je depresivna ili pokazuje bilo kakve znakove depresije, vi imate dužnost i obavezu pomoći toj osobi. Zašto? Jer ovdje nismo sami! Mi nismo nekakvi otoci samoće usred oceana života. Mi pripadamo mističnom Tijelu Kristovu. Svi zajedno. Ako samo jednoga vjernika boli, onda i cijeli tijelo pati. Svaki član Tijela mora pomoći drugome članu. Kraljevstvo Božje je već došlo, ali i doći će, ali mi imamo svetu obavezu živjeti ga već sada. Pomognimo jedni drugima. Pobijedimo zadršku u sebi, srušimo zidove oko svoje duše i srca i postanimo zaista jedna zajednica u čijoj sredini stoluje Krist.