Jedna od glavnih osobina svakoga demokratskog društva je pluralizam vjerskih, ideoloških, kulturnih i političkih mišljenja i planova te njihovih izvedbi. Samo su komunisti, gore od fašista, čvrsto vjerovali da isključivo oni znaju što se zbivalo u prošlosti, kako se mora oblikovati današnjicu i kako će izgledati budućnost. Ovaj intelektualni totalitarizam nadživio je komunizam i nakon njegove propasti u Europi, pogotovo u Hrvatskoj, pa ga se može dokumentirati na više primjera u posljednjih nekoliko mjeseci nakon što je Kukuriku koalicija izgubila izbore i na vlast došle stranke desnoga centra.

Gubitnički „plaćenici“ kukurikavaca u raznim nazovi intelektualnim krugovima i nevladinim udrugicama nastoje obaviti ono što nije uspjelo njihovim ideološkim i političkim naredbodavcima u prokomunističkim strankama koje se maskiraju drugim imenima u Hrvatskoj, naime jednog po jednog srušiti ministre Oreškovićeve vlade, unijeti razdor u vladinu koaliciju i iznuditi nove izbore na kojima bi, po njihovu mišljenju, došlo do zaokreta u njihovu korist, kako bi i dalje mogli „sisati“ novac iz državnoga proračuna i prati mozak neupućenome narodu preko svojih brojčano nadmoćnih medija, jednostavno stvoriti ‘radosne robove’ koji će im služiti vječno kao što to i priliči komunistima koji u svemu, pa i u kulturi, poznaju samo nasilje. Za sada se ovi intelektualni talibani služe samo riječima, uglavnom prostačkim i punima laži, ali moglo bi se dogoditi ono što se naziva prijelaz iz količine u kakvoću, i onda će se riječi pretvoriti u konkretne radnje, a mi znamo kako su izgledale tijekom više od polustoljetne komunističke vladavine.

Što rekosmo, nije pretjerano, postoji iskustvo o tome, postoje sjećanja, postoje strahovi ako dopustimo da se vrate oni koji su izgubili. Nijemci kažu ‘Wehret den Anfängen’, borite se protiv početaka, uz naš dodatak, dok još nije kasno, a moglo biti biti prekasno ako bi ‘crveni’ ostvarili svoje zamisli o niveliranju kulturnoga života u Hrvatskoj i ponovnom uspostavljanju jednoumlja. Imaju oni u tome veliko iskustvo, ali i silnu volju da pobjede prema parolama ili mi ili oni, no pasaran, borba se nastavlja (lucha kontinua), smrt fašizmu…itd. Poslije osuda i presuda dolazila su uklanjanja iz javnoga života, ali i gradiške, goli otoci i bleiburzi; znamo, njihov repertoar je golem.

Da bi se uopće moglo razgovarati i pregovarati, i to ne samo u politici nego i u običnome životu, potrebno je posjedovati minimum kulture u međusobnome ophođenju, a nje u Hrvatskoj kao da nema. Oni koji tvrde kako ih politika ne zanima, u biti rade u korist onih koji je zloupotrebljavaju. Tomislav Ladan jednom je rekao: ‘Tko se ne bavi politikom, politika se bavi s njime’. Drukčije rečeno: politika je naš odnos prema vanjskome svijetu, a ako ga prekinemo, pretvaramo se iz subjekta u objekt politike. To vrijedi i za ideologiju koja nije ništa drugo nego misaoni opis svake politike. Mnogi danas u Hrvatskoj govore kako bi ideologiju trebalo ukloniti iz života, no ljuto se varaju jer, prema biblijskoj, ‘čovjek ne živi samo o kruhu…’ nego i o svakoj Riječi Božjoj, u našem slučaju o dobrim mislima koje pretvorene u dobra djela sačinjavaju život dostojan čovjeka .

Namjesto argumenata psovke, u javnome životu i privatno

‘Večernjak’ (17. 2.) zdvojno vapije u velikome naslovu ‘Dosta je!’ zaključujući ‘Ulični rječnik i vulgarnosti, pristojni šute, agresivni buče’, ali u uvodniku Marinka Jurasića ovo jednako raspoređuje na oporbu i vladine ljude, što je nepravedno jer nitko se iz vladajuće koalicije ni izdaleka glede vrijeđanja drugih može mjeriti sa Zoranom Milanovićem koji je u tome vjerojatno svjetski rekorder. ‘Telegram hr.’ izdvojio je u posljednje vrijeme samo neke njegove napade na HDZ pa ih navodi kao ‘…neki imam tu u Zagrebu ponovno (je) optužio Židove i Srbe za sve probleme’, ‘Neki ljudi jesu probisvijet i polusvijet’, ‘HDZ je šupalj kao tikva’, ‘U Hrvatskoj vlada kaos i bezvlašće’, ‘Kriminalna, mafijaška i proustaška koalicija’, ‘Protiv HDZ-a ne znam lijepo, meni to jednostavno ne odgovora’.

U antologiji ovakvih ‘zokijada’ citirano bi bilo tek dio njegovih utuživih uvreda svega i svakoga što mu ne odgovara, radi čega se Milanovića, i iz daljinske analize, može proglasiti psihopatom, ali u njegovoj stranci nema nikoga da ga zaustavi i pošalje u ropotarnicu povijesti, dok bi i pravosuđe tu imalo posla. Očevidno su se u Hrvatskoj objede, klevete i psovke tako udomaćile da ih ljudi više takvima ne osjećaju. Kako javlja ‘CroExpress’, književnik Damir Karakaš začudio se prigodom gostovanja kod naših ljudi u Kanadi kad mu je jedan zamjerio kako ne bi kupio njegovu knjigu da je znao koliko u njoj ima psovki dodavši: ‘Čitajući Vašu knjigu, moja djeca su počela psovati onako kako su u knjizi neki psovali… Neki hrvatski pisci su prostaci. To ne čine kanadski pisci.’ I onda autor komentara u ‘CroExpressu’ navodi druge pisce koji prekomjerno koriste ‘šporke riči’ kakve pristojan čovjek izbjegava, a za neke i ne zna, pa veli kako u vulgarnosti i prostaštvu prednjače Boris Dežulović, Jurica Pavičić, Robert Perišić i Ante Tomić, sve odreda antihrvatski klevetnici koji su toliko isfrustrirani radi toga što svijet oko njih nije onakav kakav bi oni željeli, naime jugoslavenski i komunistički, da svoj bijes pretaču u psovke. Dvije najčešće psovke bez oslonca u zbilji su kad oni nekoga proglašavaju ‘fašistom’ i ‘ustašom’. To su naučili od svojih komunističkih prethodnika.

Fašo-ustaštvo u Hrvatskoj kao strašilo za ušutkivanje onih koji drukčije misle

Svatko tko imalo politički korektno misli mora znati da u Hrvatskoj ne postoji fašizam i da ustaša ima, dapače mnogo, ali nekoliko metara pod površinom zemlje kao žrtava komunističke strahovlade. Davor Marijan točno ustvrđuje u ‘Vijencu’ (br. 572 ): ‘Kao što je antifašizam poslužio komunistima da iskoriste nekomuniste da Hrvatskoj nametnu jaram proleterske revolucije, tako danas antifašizam njihovim baštinicima i ideološkim sljednicima služi da onemoguće sučeljavanje s komunističkim zločinima i karakterom druge Jugoslavije.’ No riječ je i o tome da tzv. antifašisti time opravdavaju zločine svojih djedova i očeva, ne žele napustiti privilegije koje su dobili osvajanjem vlasti u svibnju 1945. i što je najgore, nastoje tu svoju ‘životnu filozofiju’ nakalemiti mlađim generacijama kao vječnu istinu. Hrvatska je u tome iznimka među svim bivšim komunističkim zemljama. Krivnju snosi i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman koji je, braneći svoju partizansku prošlost, unio u preambulu Ustava Zavnoh i ustave NR/SR Hrvatske, tako dajući postkomunistima u ruke oružje kojim se bore protiv ‘svladavanja prošlosti’, suprotno od onoga što Nijemci rade od pada nacizma do danas, i što je Europski parlament preporučio svojom Rezolucijom o osudi totalitarnih režima fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma.

Hrvatska se ljevica na taj način isključila iz europske pa i svjetske osude totalitarizama 20. stoljeća, što bi hrvatski demokrati itekako mogli koristiti da naše postkomunističke komuniste prikazuju u pravom svijetlu u velikome svijetu, ali su nekako nespretni u tome, dok njihovi ‘crveni’ protivnici naveliko iskorištavaju svoje kanale za diskreditiranje nove hrvatske vlasti. Čak i jedan takav kao profesionalni Srbin’ Milorad Pupovac poziva u pomoć Tuđmana kako bi ocrnuo sadašnju koaliciju koja po njemu ‘kriminalizira antifašizam’ i fašizam ‘mirno tolerira ili ga rehabilitira’, što su objede koje bi HDZ i Most morali prijaviti državnome odvjetniku. Po Pupovcu u Hrvatskoj je počeo ‘verbalni građanski rat’, a ne kaže da ga vode obožavatelji jugokomunizma i on među njima. Sve rečeno Pupovac širi po inozemstvu, što je sramota za jednog političara koji živi od novca hrvatskih poreznih obveznika.

Ono što je na Zapadu posve prihvatjivo, naime da postoje dva antifašizma, demokratski i komunistički, to u hrvatskim ljevičarskim krugovima nije poznato ili, što je vjerojatnije, oni to odbijaju kako bi sakrli svoju antidemokratičnost. Po mišljenju bavarskoga Ureda za obranu ustavnosti: ‘Osim građansko-liberalnog antifašizma koji se zauzima za očuvanje demokracije i pravne države, razvio se i onaj orijentiran komunistički koji smatra sve nemarksističke sustave potencijalno fašističkim ili barem kao predvorje fažizma.’ (Verfassungsschutz.bayern.de). To je to, tako misle naši ljevičarski antifašisti koji, ako bi temeljitije proučili fašizam, vrlo brzo otkrili kako između njihova komunizma i fašizma postoji mnogo više sličnosti nego razlika.

Talijanski istraživač fašizma Emilio Gentile ovako opisuje tipične osobine fašizma: načelo vođe, težnja totalitarnosti u državi, partijska organizacija slična vojnim strukturama, iracionalni nadomjestak za religiju koji se zasniva na mitovima, ritusima i simbolima, hijerarhijsko kooperativno organiziranje gospodarstva i totalitarni model društva koji funkcionira po načelu hijerarhije. Ako rečeno usporedimo s komunizmom u kojemu je vođa (generalni sekretar, generalisimus, doživotni predsjednik) svemoćan, Partija nadgleda i upravlja državom i društvom, namjesto religije uvodi se marksističko-lenjinistička ideologija, koristi razne simbole, mimohode i radna natjecanja za učvršćivanje društva, posvemašnje kontrolira gospodarstvo pod lažnim parolama kao ‘tvornice radnicima, zemlja seljacima’ i oblikuje društvo putem funkcionarske hijerarhije, onda možemo vidjeti koliko su stravično velike sličnosti fašizma i komunizma. Fašizam je uz to preuzeo rasnu teoriju prema kojoj su ‘arijevci’ iznad ‘semita’, u komunizmu su članovi Partije i nepartijski pristaše njezine politike (prema Majakovskom, komunisti su ‘viši od ostalih za ljudsku glavu’) iznad reakcionarne buržoazije, vjernika i nazadnog seljaštva (kulaci). Fašisti ‘njeguju’ rasnu, komunisti klasnu teoriju. Iza fašista ostalo je oko 60 milijuna žrtava, iza komunista više od sto milijuna.

Premda na prvi pogled ne izgleda točna definicija Jure Vujića (Vijenac, br. 572.) kako su oni koji napadaju ministra kulture Hasanbegovića zapravo ‘crveni fašisti’, mora se priznati da je u pravu barem što se tiče metode obiju totalitarnih pokreta, naime ideološko diskvalificiranje s krajnjim ciljem – uklanjanje iz društvenih pozicija. Tako su radili ‘naši’ komunisti poslije Karađorđeva, uz dodatak da su neke strpali u zatvore, što današnji psuedokulturni talibani još ne mogu, ali tko zna, mogli bi to pokušati ako bi njihov SDP ponovno pobijedio na izborima. Nema smisla previše uspoređivati ta dva najveća zla u povijesti svijeta 20. stoljeća jer bi se moglo shvatiti da se time opravdava jedan ili drugi, no važno je ustvrditi kako je fašizam radi svoje uspješne gospodarske politike i poštivanja privatnoga vlasništva ipak bio donekle podnošljiviji od komunizma, pa su u Jugoslaviji bili uvedeni neki elementi kapitalizma, dok je u Kini posve istisnuo plansku privredu.

Bijesni pseudointelektualni talibani ne odustaju, ne mogu bez neprijatelja

Kako smo već rekli, domaći kulturni talibani najprije udaraju u diple o fašizmu i ustaštvu, a potom dolaze diskvalifikacije nekoga kao stručnjaka. To je izvrsno opisao Domagoj Tomas u portalu narod.hr. demaskirajući neku Đurđu Knežević koja nastoji obesnažiti znanstveni rad ministra Hasanbegovća, pri čemu pokazuje elementarno neznanje glede znanstvenih izvora u kojima je objavljivao, što je registrirano u međunarodnoj Current Contents (CC) bazi i časopisu Instituta Pilar. Pri tome je Kneževićka opanjkala i vrloga svećenika prof. Krunoslava Draganovića, točno prema komunističkome načinu klevetanja proglasivši ga ustašom, a on to nije bio. Nakon što ga je Udba otela kod Trsta, Jugoslavija mu nije sudila. Da je bio takav zločinac, to bi učinila. I još nešto vrlo važno. Amerikanci su znali gdje se Ante Pavelić nalazio u Austriji, bio je u njihovoj okupacijskoj zoni i nisu ga izručili Jugoslaviji. Zašto? To će valjda ostati tajna, no po mišljenju dugotrajnoga ravnatelja Hrvatskoga caritasa u Salzburgu, svećenika Vilima Cecelje, Pavelić je bio slobodni zidar i kao takvoga su ga štitili američki ‘framazoni’; kasnije mu je vatikanski Crveni križ preko Draganovića pribavio dokumente za iseljenje u Argentinu. Draganović ga je usrdno molio da odustane od politike, ali to Poglavnik nikako nije htio, na hrvatsku, ali i svoju štetu.

Poseban slučaj u ovoj ‘talibanijadi’ djelovanje je intendanta HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci, Olivera Frljića, koji je tu kazališnu kuću pretvorio u propagandističko središte svoje jugokomunističke politike. Frljić je otvoreno tvrdio da će se ‘Jugoslavija vratiti’ i da ‘Hrvati nisu narod’, te stalno halicunira o ‘fašizaciji’ Hrvatske. Prozvao je Vladu nazvavši je ‘Vladom opasnih namjera’. Argumentirani odgovor predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović srpskome harambaši u Hrvatskoj, Pupovcu, označio jer kako je ona time ‘dala zeleno svjetlo ulici da se razračunava sa svima onima koji se ne uklapaju u jednoumlje koje propagira Vlada’. A Vlada uopće ništa ne propagira, pa ni jednoumlje.

Ovaj iznuđeni sukob ljevičarskih ekstremista s demokratskom Hrvatskom prenio se i izvan granica naše države, pa su tako o njemu izvješćivale neke njemačke, austrijske i francuske novine. U izvješću poluslužbenoga njemačkog Radija ‘Deutsche Welle’, uzima se zdravo za gotovo da je Hasanbegović nosio ustašku kapu sa slovom U, premda su to demantirali svi koji se tu nalaze u njegovu društvu. U njemačku raspravu uključio se notorni splitski istoričar Dragan Markovina koji tvrdi da je Hasanbegović postavljen za ministra kako bi uveo ‘uniformirano mišljenje u kulturi, intelektualnom i javnom radu’. Svatko zna da i najmoćniji ministar u bilo kojoj hrvatskoj vladi nije u stanju izvesti takvo što, pogotovo kad se zna da većinu fotelja u kulturnome životu Hrvatske zauzimaju bivši komunistički intelektualci i njihovi kasniji oponašatelji, kakav je Markovina, koji je jedan od rijetkih jugoslavenskih nacionalista, pače šovinista, među splitskim intelektualcima. U nastupanju u emisiji ‘Nedjeljom u dva’ Markovina tvrdi da je Tuđmanova politika bila ‘čisti nacionalizam, potpuni antimoderni pokret… i nakon njegove vladavine mi se nismo oporavili, nego smo doživjeli civilizacijskim i socijalni slom’.

Prema Markovini, ‘jugoslavenstvo je ideja’ koja će ‘nadilaziti nacionalizme i uvijek postojati’. Prije prošlih predsjednilčkih izbora ‘prorokovao’ je pobjedu Ive Josipovića, ali drži da bi izbore ‘kao takove trebalo ukinuti jer nemaju smisla’, zaključivši kako ‘Hrvatska ionako nema jasan stav ni o čemu, i samo čeka što će joj narediti Europska unija’. Za njega je Jugoslavija sve najbolje što nam se dogodilo, knjigu pod naslovom ‘Jugoslavenstvo poslije svega’ predstavio je prošle godine na beogradskome Sajmu knjiga. Iz informacije e-noivna.com doznali smo da je Markovina bio, među ostalim, i ravnatelj Arhiva Srba u Hrvatskoj, te da priprema knjigu ‘Doba kontrarevolucije’. Zamislimo što bi se dogodilo u Njemačkoj kad bi netko zagovarao ujedinjenje Njemačkoga Reicha i Austrije, Anschluss, i tvrdio kako je nacionalsocijalizam bio izvrstan jer je tada ‘sve funkcioniralo’. Taj bi dospio u zatvor, u Hrvatskoj se može nijekati i njezinu državnost što je Ustavom zabranjeno, ali se stalno događa.
Jedan od onih koji to čine je pisac Edo Popović koji je u emisiji ‘Novi dan’ televizije N1 zatražio ostavku ministraDragan Markovina1Hasanbegovića. Popović je dodao: ‘Mislim da bi Milošević bio sretan da je imao jednog ovakvog propagandista’. To je Popovićeva crvena crta po kojoj se kreće već godinama, pa tako nalazimo jednu reportažu u časopisu ‘Geo – Kroatien’ (br. 3/2014. ) u kojoj se sprda s Domovinskim ratom na najvulgarniji način. Vodi njemačkoga autora Sebastiana Kretza po Velebitu i cirkusira riječima ‘Imamo Hrvatsku’, dodajući: ‘Tuđman i Milošević su tada zavrtili jedan prokleto dobar ples kao par.’ Po njemu, u to vrijeme nije bilo riječi o samoodređenju naroda za koje su se borili vođe Hrvata i Srba u jugoslavenskom ratu, nego o novoj podjeli moći i vlasništva, i to ne jedan protiv drugoga, nego protiv vlastitih ljudi. Ili, sažeto prema Popovićevu načinu, piše Nijemac: ‘Radilo se o vilama koje su komunisti prije ukrali fašistima, a oni Židovima, sada HDZ želi te vile.’ Stvarno, nevjerojatno kad svatko zna da su komunisti i njihova rodbina zadržali sve vile u Zagrebu i drugdje u Hrvatskoj.

Popović doslovno:’Privatizacija je samo jedna druga riječ za otimačinu.’ No, Bogu hvala, njemački novinar nije prihvatio tu preopćenitu tvrdnju, pa je zaključio kako su Popovićeve teze uglavnom priznate, ali ne i jedna vrlo važna: prema tzv. Gini kojeficentima, kojima se mjere ekonomske nejednakosti, primanja u Hrvatskoj slično su raspoređena kao u Njemačkoj, obje spadaju u ravnomjernih 15 posto država u svijetu. Edo Popović je, dakle, lagao sramoteći svoju Domovinu, ako je uopće ima, no to je njegov problem. Pitamo se: zašto Nijemcu nije rekao, kad su već bili na Velebitu, kako se u Jugoslaviji išlo u višegodišnji zatvor samo radi pjevanja naivne budnice iz 19. stoljeća: ‘Oj, ti vilo, vilo Velebita, ti našeg roda diko…’ No to ne spada u njegov opis hrvatske zbilje koja je, po riječima njemačkoga novinara, ovakva: ‘Hrvatstvo nije nacionalnost. To je dijagnoza. Državna je zastava šarena krpetina, zemlja je cirkus, incestoidna do jaja.’

Opet ta prokleta politička emigracija

Kad našim jugovićima ponestane pogrda na adresu domovinskih Hrvata, uvijek dobro dolaze bivši emigranti premda ih više uglavnom nema ili ako su žive žive povućeno, no lešinarenje je stari zanat naši postkomunističkih komunista. Zar time nije stekao zasluge Stipe Mesić koji je kao dječak zavlačio ruke u džepove ubijenih domobrana i ustaša kako bi našao nešto za sebe. Mesić je bio jedini član Sabora koji je zatražio utamničenje potpisnika Deklaracije o imenu i položaju hrvatskog književnog jezika, no to mu nije smetalo da pod Poglavnikovom slikom u Australiji pjeva ustaške pjesme, da bi se kao predjednik Republike ponovno vratio svojoj partizanskoj lešinarskoj prošlosti. Nevjerojatno je, ali istinito da su čak i postkomunistički funkcionari u Zagrebu bili zahvaćeni ‘antiemigrantskim bacilom’ pa su prema svjedočenju Antuna Babića paničarili: ‘Dok sam bio glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova 1991. godine, jednoga dana u Kabinet ministra Šeparovića, vidljivo uplašen, upao je jedan ministar u Vladi narodnoga jedinstva, koji je već s vrata vikao: Zvonko (dr. Šeparović, koji takav strah nikad nije pokazivao), ako dođu one ustaše izvana, sve će nas poubijati.’ (‘Hrvatska izvan domovine’, str. 51, naklada Golden marketing i Tehnička knjiga, Zagreb, 2015.) . A emigranti se uglavnom nisu vratili, ili su se često vraćali, ali u tuđinu.

No vratimo se Draganu Markovini koji u svezi sa ‘slučajem Hasanbegović’ misli da nešto zna o ‘ustaškome izdavaštvu’ (komunisti su sve emigrante proglašavali ustašama) pa veli: ‘Emigrantski tisak gubio se u ludim ambicijama i političkim zabludama.’ Njegov tekst u ‘Telegramu’ prepun je laži, primjerice kad tvrdi kako u emigraciji nije bilo ni moralne, ni intelektualne snage da se jasno suoči s ‘vlastom prošlošću i nezamislivim zločinima ustaške države’. Nitko nije tako temeljito i studiozno obračunao s ustaškim zlodjelima kao hrvatska emigracija. Dalje: ‘Samim tim, sva nastojanja i pisanja koje je takova emigracija mogla isporučiti, patila su od viška nerealnih ambicija, političkih i moralnih zabluda te nedostatka bilo kakvog demokratskog kaopaciteta.’ Ovo je toliko ispunjeno neznanjem i zlonamjernošću da je čak gore i od udbaških ocjena emigrantskoga tiska, pa će biti vrijedno citirati jedno takvu: ‘Karakteristika emigrantske štampe poslednjih godina izražena je u tendenciji povećanja tiraža, bolje tehničke opremljenosti i raznovrsnijih tema, sa iznalaženjem najpogodnijih načina pridobijanja čitalaca, temom, sadržajem i načinom interpretacije određenih pitanja. Radi lakšeg uticaja među čitaocima u temama se napuštaju parole otvorenog antikomunizma i šovinizma prema pojedinim narodima, menja se oštrica napada na SKJ. Umjesto toga, kao platforma se nudi objektivna analiza stanja u Jugoslaviji i dokazivanje krize režima i pozivaju demokratske snage da se pridruiže borbi za novo uređenje i višepartijski sistem koji treba da reši sve nacionalne protivrečnosti i društvene krize. U tom cilju se izdaju i posebne publikacije na stranim jezicima, dok druge organizacije pokušavaju da se nametnu prihvatljivim programima za šire članstvo, posebno za one članove SKJ koji se smatraju kolebljivcima, đilasovce, razočarane partizane i druge.’ (Dr. Milo Bošković: ‘Antijugslovenska fašistička emigracija’, str. 188, ‘Sloboda’, Beograd, ‘Dnevnik’ Novi Sad, 1980.)

Ovaj udbaški tekst objektivniji je od otrovnog siktanja jugoslavenskoga šovinista Markovine. Naravno, na njegovu milost nailaze donekle samo ‘Nova Hrvatska’, ‘Hrvatska Revija’, Meštrovićeva sjećanja (izašla cenzurirana u Zagrebu 1971.), neke Radičine knjige itd, što je dokaz da je upoznat samo s malim dijelom emigrantske publicističke produkcije, uopće ne s njezinim časopisima na stranim jezicima koji su išli na tisuće adresa inozemnih institucija i tako pomalo pripremale ‘štimung’ za rušenje Jugoslavije, što njemu kao Jugoslovenu dakako smeta. Spomenimo samo glavne naslove tih časopisa ‘Journal of Croatian Studies’ , ‘Croatian Times’, ‘BC-Review’, ‘Studia Croatica’, ‘Croatia Press’, ‘Kroatische Berichte’, portal na njemačkome ‘Bulletin’, potom izvrsne publikacije na hrvatskome jeziku kao ‘Hrvatska revija’, ‘Osoba i duh’, ‘Na pragu sutrašnjice’, ‘Republika Hrvatska’, ‘Poruka slobodne Hrvatske’ itd. Treba naglasiti i višedesetljetnu nazočnost hrvatskih emigrantskih izdavača pod nazivom ‘Croatia – Kroatien’ na glasovitom frankfurtskome Međunarodnom sajmu knjiga, protiv čega su stalno prosvjedovali jugoslavenski predstavnici u Bonnu, pogotovo ambasador Lončar – uzalud.

Bilo je potpuno normalo da je novinstvo u narodu od oko četiri milijuna u Hrvatskoj bilo stručno kvalitetnije od onoga u egzilu s njegovih desetak tisuća političkih emigranata gdje autori uopće nisu bili honorirani. A što se tiče antiustaškoga štiva, to se svi mogu uvjeriti u njegovu snažnu argumentativnu i količinsku nazočnost u ‘Hrvatskoj reviji’, ‘Na pragu sutrašnjice’, ‘Novoj Hrvatskoj’ i ‘Poruci slobodne Hrvatske’, zasigurno najčitanijim tiskovinama uemigraciji. Vinko Nikolić objavio je dvoknjižje o bleiburškoj tragediji u kojemu je ustvrdio krivicu za nju: jugoslavenski komunistički režim, britansko kršenje Ženevskih propisa o vođenju rata i politika Ante Pavelića. A da povratnici novinari nisu mogli postići ono što su namjeravali u egzilu, bilo je očekivano; to se dogodilo i svim ostalim povratnicima u postkomunističkim zemljama.

U Hrvatskoj, dakako, bilo je najgore jer su gotovo svi važniji novinari iz komunizma ostali na svojim pozicijama u demokraciji, koristeći se jezičnom mimikrijom, ali ne i konkretnim postupcima kajanja. O tome bi netko trebao napisati studiju. Markovini bismo preporučili da pročita članak Jakova Žižića ‘Kultura hrvatske emigracije’ u ‘Vijencu’ br. 521. Isto tako bi trebao proučiti studiju dr. Srećka Listeša ‘Emigrantska Hrvatska revija’, naklada Bošković, 2014. ‘Glas Slavonije’ pisao je o promociji njegove knjige pod naslovom ‘Hrvatska treba biti ponosna na svoje emigrantske književnike i sva njihova djela!’ Ili da barem prolista mrežnu inačicu ‘Leksikona hrvatskog iseljeništva i nacionalnih manjina’, pa da vidi koliko je ogromno intelektualno i političko blago iseljene Hrvatske koju Domovina zanemaruje, uglavnom na svoju štetu. Hrvatska se emigracija velikim dijelom udaljila od ustaštva, NDH i Pavelića, ali na jedan kulturan način, ne metcima u potiljak, utamničenjima i proganjanjima svakoga sjećanja na to tragično razdoblje hrvatske povijesti, kako su to činili komunistički razbojnici, koje Markovina i danas simpatizira, želeći nas vratiti u jugoslavensku jazbinu koja zapravo postoji samo u njegovoj ludoj glavi.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Share.

Comments are closed.