Bertrand Russell – Citat
Bok uz bok GD-u (poremećaju grandioznosti), narcisoidnom poremećaju ličnosti ili limbičkom poremećaju našao se i spomenuti DKE (Dunning-Krugerov Efekt) koji s psihijatrijske strane promatra fenomen tzv. ‘negativne selekcije’.
Ukoliko je sama civilizacija usmjeravana putem društvenog inženjeringa, ključno pitanje je – je li riječ o perfidnoj namjeri organizirane skupine pojedinaca ili pak o nuspojavi njihove osobnosti, odnosno pretencioznosti prema vlastitim mogućnostima. Nakon Platonovih vizija o filozofima vladarima, termin meritokracija (kojemu sam već posvetio jedan od blogova) stvorio je britanski sociolog Michael Young u djelu ‘Uspon meritokracije’ (‘The Rise of the Meritocracy’, 1958.), a obrazlaže ga formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Sa stanovišta prakse u društvenom i političkom poretku ta teza najčešće prerasta u podobnost + uloženi napor unutar (interesne) skupine = vrijednost. Samim time sustav postaje negativno selektiran i antimeritokratski u svojoj srži, klijentelistički i nepotistički, no zadržava taj meritokratski temelj zasluge kao osnovnu vrijednost.
David Dunning i Justin Kruger uhvatili su se upravo tog aspekta i 1999. pokrenuli čitav niz eksperimenata na Sveučilištu Cornell i baznoj katedri za psihologiju. Referentna točka bio im je stanoviti McArthur Wheeler, pljačkaš banaka koji je bez ikakve maske oružano otuđio novac u dvima prepadima. Ono što je privuklo njihovu pozornost je tvrdnja da je na lice stavljao sok od limuna jer je imao uvjerenje kako isti služi kao nevidljiva tinta. Prilično bizarno, no odličan okvir za znanstvenu studiju o neobjektivnoj ili posve promašenoj procjeni vlastitih nastupa i mogućnosti – povezanih izravno s netočnom procjenom vlastite kompetencije.
Početne pretpostavke su tako sljedeće:
1. Odbijanje prepoznavanja vlastitih manjkavosti i nedostataka vještine
2. Odbijanje prepoznavanja opsega vlastitih neadekvatnosti
3. Pogrešno mjerenje tuđih sposobnosti i vještina
4. Priznavanje vlastitih nemogućnosti tek nakon podvrgavanja treningu i testiranju uz ‘crno na bijelo’ rezultate
Rezultat testiranja na sveučilištu bio je sličan ovoj Wheelerovoj vrlini/mani – najlošiji u testiranjima mislili su da su bolji od 60% ostalih polaznika testa. Ono što je zanimljivo je da europske studije pokazuju kako je efekt u razvijenim državama baziranim na socijalnoj državi, jasnim nacionalnim strategijama i indiferentnosti srednje klase prema politici niži dok je u državama u kojima su poput SAD-a političari najveće zvijezde, a interesne skupine upravljaju svim porama društva taj efekt isti kao i preko Atlantika. Amerikanci i ‘amerofili’ u Europi namjerno povećavaju svoju vrijednost lažiranim životopisima, pretjeranim ‘hypeom’ i PR-om misleći da je ta istaknuta samodopadnost i ambicija ključna stvar za napredak – nauštrb stvarne kvalitete i vrednovanog rada. Sustav to tako i procesuira, pa u tim državama izostaje mjerenje evaluacije i efektivnosti rada ili produktivnosti grupe. Interesantno, u azijskim državama DKE izostaje i javlja se posve suprotan problem – tzv. ‘obrnuta slika’ koja Azijate dovodi do neobjektivnog podcjenjivanja vlastitih mogućnosti i pretjerane skromnosti – čime se daleko više usavršavaju i nastoje poboljšati, a sustav je pak prisiljen napraviti evaluaciju njihovog rada.
Dunning je prvotno skovao termin ‘Anosognozija’ za poremećaj nemogućnosti prepoznavanja vlastitih sposobnosti. Isti je vezao uz poremećaje ili ozljede mozga, a najdramatičniji primjeri nisu priznavali niti djelomičnu sljepoću ili paralize određenih dijelova tijela. Klasični primjer bile su osobe koje su se ‘pametarile’ u poljima o kojima nemaju praktički nikakvo teorijsko ili praktično znanje, te su veličali svoje sposobnosti, a tuđe umanjivali – unatoč tomu što tu određenu vještinu nikada nisu niti pokušali svladati. Iako Dunning i Kruger tada nisu bili svjesni da su otvorili novo područje proučavanja, vrlo brzo im je čitav eksperiment priznat te je uzeo i njihova prezimena kao termin.
Cijela priča vrlo brzo je dobila psihijatrijske konture i izraze pa je tako DKE danas definiran kao ‘kognitivna sklonost neukih ili neobučenih osoba ka donošenju neadekvatnih odluka ili netočnih zaključaka baziranih na neprepoznavanju vlastite inkompetencije’. Takve osobe zbog odlučnosti, narcisoidnosti i ambicioznosti često preuzimaju ključne pozicije u interesnih skupinama, najčešće političkim, te na temelju prepoznavanja sličnih obrazaca i dijagnoza – sebi iste plasiraju na pozicije društvene i političke moći. Kompleks više vrijednosti i iluzija superiornosti stvaraju negativnu selekciju koja je sama po sebi sve prihvaćenija jer ne iziskuje na početku spomenutu meritokratsku jednadžbu inteligencije i truda ka stjecanju vještina i znanja, kao ni posjedovanje kritičkog razmišljanja, odnosno razmišljanja uopće.
Nažalost, unatoč tomu što je fenomen negativne selekcije postao prava epidemija u Zapadnom svijetu, ne postoje nikakvi dugoročni tretmani ili rješenja za ovu dijagnozu. Slično kao i kod limbičkog poremećaja – DKE je čak i potican u samom društvu kao poželjna osobina. S obzirom da je riječ o društvenoj normi i odgojnoj metodi gdje i roditelji svoje dijete potiču da misli kako je bolje od ostalih, te ih prisiljavaju na školovanje izvan njihovih vlastitih želja i talenata – djeca odrastaju u negativno selektirane ‘predatore’ za karijerom, ‘američkim snom’ i brojnim drugim fikcijama suvremenog korporatističkog miljea. Sama struka je pokazala vlastito mišljenje o sindromu dajući mu nagradu ‘IG Nobel Prize’ koja je zapravo satiričke prirode i daje se ‘trivijalnim znanstvenim istraživanjima’.