Krajem studenoga prošle godine navršeno je trideset i pet godina od smrti Dortohy Day (1897. – 1980.), američke socijalne aktivistice, feministice, anarhistice i pacifistice. U slučaju Day, rame uz rame s navedenim označiteljima ide i onaj obraćenice na katoličanstvo, naoko nespojiv s nekima od prethodnih. Naime, većina koja bi današnjom optikom promatrala njezin životni put, vjerojatno bi zaključila da je paralelno s obraćenjem na katoličanstvo došlo i do odbacivanja feminizma, kao modela nespojivog s katoličkim učenjem. Ne bih se baš složio s takvim tumačenjem, već bih rekao da mu je ostala vjerna, nadograđujući ga u skladu s novom paradigmom koju je prihvatila, odbacujući ekskluzivističku ideju da feminizam nužno mora biti u kohabitaciji s marksističkom teorijom i praksom. Konačno, tradicija feminizma puno je dulja, a njegov izvorni koncept u mnogočemu drugačiji od svih devijacija koje se danas serviraju pod tim pojmom, od ultrapermisivnog („liberalnog“) do kulturnomarksističkog feminizma. Zapravo, rekao bih da su evolucionistički, kulturnomarksistički i psihoanalitički pristupi, koji proizlaze iz materijalističke ideologije, degenerirali i vulgarizirali feminizam, svodeći ga na sirovi egalitarizam.
Također, mnogima bi se u istom kontekstu spornim mogao učiniti anarhizam, no ukoliko ga promatramo kao opreku etatizmu i državi kao jedinom instrumentu socijalne politike, a ne isključivi otpor prema svakom društvenom autoritetu i hijerarhiji, onda je Day svoje javno djelovanje i nakon prihvaćanja katoličanstva zadržala u njegovim okvirima, osnivajući autonomne katoličke zajednice, utemeljene na filozofiji kršćanskog personalizma i zasnovane na ekonomskom modelu distributizma.[1] Do penetracije ideja kršćanskog personalizma na američki kontinent došlo je upravo između dvaju svjetskih ratova, a Day se s tom filozofijom upoznala posredstvom Petera Maurina, francuskoga imigranta i jednoga od sljedbenika Jacquesa Maritaina te Emmanuela Mouniera i kruga oko časopisa Esprit, korifeja personalističke misli i dionika katoličke renesanse u francuskom društvu i kulturi tijekom prve polovice 20. st.[2]
Kršćanski personalizam i Catholic Worker
Za razliku od redukcionističkog materijalizma (kolektivističkog i individualističkog), kršćanski personalizam pristupa pojedincu holistički, stavljajući u prvi plan njegovu duhovnu dimenziju, ne zanemarujući pritom ni kategoriju materijalnih potreba. Nakon upoznavanja s Maurinom, Day postupno usklađuje feminističku teoriju s personalističkom filozofijom, stavljajući u prvi plan duhovnu dimenziju ženskog bića, ne zaboravljajući na komponentu vertikalne i horizontalne socijalne solidarnosti. Štoviše, ona u svoju svakodnevicu uključuje praktični karitativni modalitet te šireći formalnu i neformalnu mrežu sljedbenika pomaže najugroženijima u jeku Velike ekonomske krize i gospodarske stagnacije 30-ih godina 20. st. Na taj način u teoriji i praksi oblikuje jedinstvenu sintezu koju bismo terminološki mogli odrediti kao personalistički feminizam, postajući zapravo njegovom rodonačelnicom. Njezina praktična dosljednost ogleda se i u kontinuitetu militantne borbe za ideje pacifističkog antimilitarizma.
Nekadašnja simpatizerka komunističkih ideja koja je vodila izrazito boemski život, počinila pobačaj te boravila u zatvoru zbog svoga militantnog feminizma i sudjelovanja u prosvjedima, u međuvremenu je prigrlila mogućnost majčinstva, zatrudnjela i rodila djevojčicu Tamar te počela strastveno izučavati katoličku religioznost. Naime, ona se nakon počinjenog abortusa smatrala sterilnom pa je bila posebno ushićena otkrićem vlastite trudnoće 1925. dok se njezin tadašnji partner Forster Batterham užasavao očinstva. Day je nakon kolaboracije s Maurinom postala predvodnicomCatholic Worker Movementa (hrv. Katoličkog radničkog pokreta) te suosnivačicom i urednicom časopisa Catholic Worker, koji je počeo izlaziti 1933. Taj je dio njezina života sjajno prikazan u filmu Michaela Raya Rhodesa Entertaining Angels: The Dorothy Day Story (1996.), s Moirom Kelly i Martinom Sheenom u glavnim ulogama.
Drugi vatikanski sabor i hladnoratovski pacifizam
Drugi svjetski rat Day je provela ostajući pri jasnim pacifističkim pozicijama za koje se trajno zauzimala, a nastavila se i duhovno izgrađivati, što je kulminiralo njezinim pridruživanjem benediktinskom redu u službi svjetovnog oblata 1955.[3] Također, 1952. objavila je autobiografiju pod naslovom The Long Loneliness, u kojoj je progovorila o svojim nekadašnjim druženjima s raznim komunističkim skupinama, iskustvu obraćenja iz 1927. te osnivanju Catholic Workera. Day se ponovno pojavljuje na globalnoj pozornici kao beskompromisna i nepokolebljiva mirovna aktivistica tijekom Drugoga vatikanskog sabora (1962. – 1965.), čime pokazuje stanovit odmak i od nekih začetnica izvornog feminizma, poput Emmeline Pankhurst, britanske sufražetkinje, zastupnice Konzervativne stranke i još jedne nemarksističke feministice koja je obilježila prvu polovicu 20. st. Naime, Pankhurst je svojedobno opravdavala i podržavala britansko sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu, dok je Day, skupa s Eileen Egan, predvodila skupinu američkih katoličkih aktivistica, koje su se kod biskupa dosljedno zalagale za osudu nuklearnog naoružanja te isticanje nenasilja kao temeljnog načela katoličkoga života, odbacujući teoriju „pravednoga rata“. Bezuvjetna osuda rata i nuklearnog naoružanja uskoro je i stigla u formi teksta pastoralne konstitucije Drugoga vatikanskog sabora Gaudium et spes (hrv. Radost i nada) iz 1965.
Kao suvremenica šezdesetosmaškog kulturnog prevrata, predvođenog i fabriciranog od strane zapadnjačkih marksističkih prvaka maositičkog usmjerenja, Day je uviđala i upozoravala na svu pogubnost liberalizacije seksualnog tržišta, s čijim se negativnim posljedicama i danas suočavamo, a možda ih najbolje opaža i kroz svoje likove slikovito dočarava Michel Houellebecq (npr. u Širenju područja borbe i Elementarnim česticama). Ostatak svoga života provela je putujući i prosvjedujući, kako za ideju mira, tako i onu socijalne pravde, zbog čega je i posljednji puta uhićena 1973. u poznim godinama. Na jednom od tih svojih putovanja upoznala je i Majku Tereziju, a umrla je 1980. Najveće formalno priznanje Katoličke crkve za svoje dugogodišnje javno djelovanje dobila je 2000., otvaranjem kauze za kanonizaciju i dobivanjem titule „služavke Božje“.
Nova paradigma feminizma?
Feminizam se u najširem smislu može tumačiti kao kišobranski pojam pod koji ulazi svaka borba za prava na jednake mogućnosti među spolovima. U tom slučaju, Day je svakako oplemenila katoličku kulturu svojim feminističkim iskustvima i dodatnom afirmacijom ženstvenosti, gdje bi ženstvenost tvorila središnju točku na osi, istovremeno suprotstavljenu „ženskastosti“ s jedne i „muškobanjastosti“ s druge strane. Međutim, za razliku od izvornih feministica, čija je i Day baštinica, a koje su svoju borbu protiv patrijarhalnog uređenja i kulturnog imperijalizma temeljile na bazi afirmacije ženskosti i ženstvenosti te kulturnog pluralizma, (post)moderne feministice svoje militantno djelovanje temelje na radikalnom razvodnjavanju biološkog determinizma te kulturnom relativizmu i permisivnom (post)marksizmu, dovodeći se time u zamku negacije ženstvenosti. Ipak, u zadnje vrijeme javlja se sve veći broj tzv. konzervativnih[4] i pro-life feministica,[5] a neke od njih za definiranje koriste čak i termin right-wing feminism.[6] Zanimljivi su i i slučajevi poput Sare Fernande Giromin, poznatije pod imenom Sara Winter, začetnice ekstremnog, izvorno ukrajniskog FEMEN-a u Brazilu. Ona se odnedavno javno u potpunosti odrekla feminizma, odlučivši realizirati trudnoću i postavši pro-life aktivistica, kajući se za ranije počinjeni abortus te sudjelujući na predavanjima o štetnosti marksizma i rodne ideologije.[7] Tu su i ženski pokreti, poput Les Antigones,[8] svojevrsnog antipoda FEMEN-u koji vodi bivša Femenica Iseul Turan. Les Antigones se javno izbjegavaju deklarirati feministicama, najvjerojatnije upravo zbog negativne percepcije koju feminizmu u javnosti osiguravaju ekstremistice FEMEN-a i sličnih organizacija, svodeći ga na vulgarnu i primitivnu mizandriju.
Što se tiče perspektive domaćeg feminizma, ona zasad još uvijek djeluje jednoobrazno, ukorijenjena u čvrstim zasadima šezdesetosmaštva i zatvorena u okvire kulturnog marksizma, o čemu svjedoče i aktualni tekstovi mladih autorica na feminističkim portalima. U jednom od takvih tekstova propituju se uzroci odlaska mladih muslimanki, odraslih na Zapadu, u redove džihadista ISIL-a.[9] Pritom se daju procjene kako su za takav trend zaslužni mlitavi okovi patrijarhata na Zapadu te da bi eventualno njihovom potpunom dekonstrukcijom i eliminacijom mlade muslimanke, koje su se odlučile na put islamizma i džihada, postale ravnopravne dionice sekularističkog i egalitarističkog društva. Ne bih se usudio donositi nikakve kategoričke zaključke po tom pitanju, no zanima me jesu li autorice takvih promišljanja uopće u stanju izaći izvan dogmatskih okvira marksističkog feminizma i kulturnog relativizma, pomišljajući da su djevojke odlučile zakoračiti tim putem upravo zahvaljujući zapadnjačkoj degeneraciji u labavi patrijarhat kojim sve više dominiraju feminizirani muškarci i pomodni hipsteri,[10] dok one ipak možda streme nekakvom drugom društvenom stanju, kojeg su u konačnici potražile u istinskom i grubom patrijarhatu islamističkog kalifata? To će se zaista teško moći zapitati onaj tko nije u stanju izaći izvan postavljenih okvira marksističko-liberalnog kulturnohegemonijskog duopola.
Koliko mi se čini, od takvoga obrasca u javnom diskursu pomalo odudaraju jedino pojedine mlađe autorice na rubnom hrvatskom prostoru Bosne i Hercegovine, pokazujući natruhe drugačijeg poimanja feminizma, odnosno ženske afirmacije u javnosti u širem smislu, što se može iščitati kroz tekstove Martine Mlinarević Sopte,[11] a u zadnje vrijeme i Glorije Lujanović.[12] U konačnici, rijetki su i tekstovi na hrvatskom jeziku koji problematiziraju feminizam iz kršćanske perspektive, no vrijedi izdvojiti članke Ante Mišića,[13] Marija Volarevića[14] i Veronike Reljac,[15] a treba spomenuti i studiju Jadranke Rebeke Anić s područja feminističke teologije, pod naslovom Kako razumjeti rod?.[16] Može se reći da su i osnove za nastanak takvih analiza i raščlambi još uvijek manjkave, jer smo u bivšoj državi godinama bili bombardirani prijevodima trećerazrednog marksističkog šunda, dok se danas tek polagano stvaraju preduvjeti za mogućnost objave prijevoda djela raznih tradicionalističkih i kršćanskih klasika, poput Day i njezine autobiografijeThe Long Loneliness, za koje smo dosad bili uskraćeni.
dr. sc. Domagoj Tomas, asistent na Odjelu za kulturologiju Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku
[1] Distributizam predstavlja društveno-ekonomsku ideju, zasnovanu na socijalnom nauku Katoličke crkve, posebice na enciklikama Rerum novarum pape Lava XIII. i Quadragesimo anno pape Pija XI. Razlikuje se od marskističkog socijalizma i liberalnog kapitalizma, a temelji se na privatnom vlasništvu kao temeljnom pravu te distribuciji sredstava za proizvodnju na što šire slojeve društva, istodobno se protiveći centraliziranoj državnoj kontroli nad gospodarstvom, kao i ekonomskim te korporacijskim oligarhijama, uz isticanje načela supsidijarnosti i solidarnosti. Poznatiji zagovornici distributizma bili su Gilbert Keith Chesterton, Hilaire Belloc, Arthur Penty, Jacques Maritain, Peter Maurin i Dorothy Day.
[2] Tada dolazi i do katoličkog preporoda u engleskoj filozofiji i književnosti (Christopher Dawson, Gilbert Keith Chesterton, Hilaire Belloc, Graham Greene, Evelyn Waugh i dr.), uvelike potaknutoga ranijim djelovanjem kardinala Johna Henryja Newmana. Prekooceanska distribucija i kretanje ideja koje su se unutar tih procesa oblikovale dovele su i distributizam na američko tlo, što se jasno očitovalo u djelu biskupa Fultona Sheena. Zanimljivo, Sheen je autor predgovora knjige God’s Underground (hrv. Božje podzemlje), koju je Stjepan Tomislav Poglajen pod pseudonimom father George objavio 1949. u Sjedinjenim Američkim Državama. Poglajen je između dvaju svjetskih ratova na hrvatsko područje iz Belgije uvezao ideje žosizma, oblikovane od strane kardinala Josepha Cardijna, pokušavajući po tom modelu organizirati radničku mladež, tako da je izravno korespondirao i sudjelovao u tada aktualnim procesima u okviru dinamičnog katoličkog života na globalnoj razini. Vidi: Stjepan Tomislav POGLAJEN, Božje podzemlje, Split, 2006.; S. T. POGLAJEN, Kršćanski personalizam: govori, članci, studije, Zagreb, 2010.; Mijo KORADE, „Protiv totalitarizma, za personalizam: misao Stjepana Tomislava Poglajena“, u: Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, vol. 40, br. 1, 2014., str. 367. – 378.
[3] Kroz službu svjetovnog oblata benediktincima se pridružio i francuski književnik i katolički obraćenik Joris-Karl Huysmans Više o oblatima: „Oblatski statut“ (http://www.benediktinci.hr/index.php?option=com_content&view=article& id=83&Itemid=71, pristupljeno 7. veljače 2016.)
[4] Hannah STERNBERG, „Conservative Feminism is Not an Oxymoron“, 11. ožujka 2011. (http://dailysignal.com/2011/03/11/conservative-feminism-is-not-an-oxymoron/, pristupljeno 7. veljače 2016.)
[5] http://www.feministsforlife.org/, pristupljeno 7. veljače 2016.
[6] https://therightwingfeminist.wordpress.com/, pristupljeno 7. veljače 2016.
[7] Sara Winter objavila je 2015. knjigu pod naslovom Vadia Não! Sete Vezes que Fui Traída Pelo Feminismo (hrv. Kučko, ne! Sedam puta kada me feminizam izdao), a između ostaloga izjavila je: “Za feminističke sekte žene nisu insipracija, one su stvar u najgorem smislu te riječi. One su prikladni objekti korisni za potpirivanje mržnje prema kršćanstvu, mržnje prema muškarcima, mržnje prema ženskoj ljepoti, mržnje naspram ravnoteže u obiteljima. To je feminizam, to mogu garantirati s obzirom da sam bila unutra.” Vidi:http://www.bitno.net/vijesti/notorna-brazilska-feministica-napustila-feministicki-pokret-i-postala-pro-life/, pristupljeno 7. veljače 2016.
[8] https://www.youtube.com/watch?v=4DpzFoTvxC8, pristupljeno 7. veljače 2016. Više: http://lesantigones.fr/, pristupljeno 7. veljače 2016.
[9] Lana PUKANIĆ, „Džihadski girl power“, 17. studenoga 2015. (http://muf.com.hr/2015/11/17/dzihadski-girl-power/, pristupljeno 7. veljače 2016.)
[10] Tekstovi o suvremenom trendu feminizacije muškaraca na Zapadu javljaju se i u hrvatskim medijima. Vidi: Davorka GRENAC, „Zašto muškarci postaju sve manje – muškarci?“, 6. veljače 2016. (http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/415157/Zasto-muskarci-postaju-sve-manje-muskarci.html, pristupljeno 7. veljače 2016.)
[11] Martina MLINAREVIĆ SOPTA, „Ilirke modernog doba“, 24. siječnja 2012. (http://www.jabuka.tv/ilirke-modernog-doba/, pristupljeno 7. veljače 2016.); M. MLINAREVIĆ SOPTA, „Didakova i Ružičina Hercegovina“, 30. siječnja 2013. (http://poskok.info/wp/didakova-i-ruzicina-hercegovina/, pristupljeno 7. veljače 2016.); M. MLINAREVIĆ SOPTA, „Žene u martu, osmog“, 8. ožujka 2013. (http://poskok.info/wp/zene-u-martu-osmog/, pristupljeno 7. veljače 2016.) itd.
[12] Gloria LUJANOVIĆ, „Zagorka ili „Ženska i ne piše tako loše““, 24. veljače 2015. (http://poskok.info/wp/zagorka-ili-zenska-i-ne-pise-tako-lose/, pristupljeno 7. veljače 2016.)
[13] Anto MIŠIĆ, „Feminizam ili poslanje žene?“, u: Nova prisutnost, vol. 3, br. 1, 2005., str. 55. – 63.
[14] Marijo VOLAREVIĆ, „Slika žene u „starom feminizmu“ i u novom feminizmu Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.“, u: Obnovljeni život, vol. 68, br. 1, 2013., str. 51. – 63.
[15] Veronika RELJAC, „“Kršćanski feminizam“ u nauku pape Ivana Pavla II.“, u:Crkva u svijetu, vol. 48, br. 2, 2013., str. 169. – 188.
[16] http://www.pilar.hr/novosti/teme/282-kako-razumjeti-rod, pristupljeno 7. veljače 2016.
Izvor: www.vjeraidjela.com