Dnevnik Đure Vidmarovića: 15. siječnja – 22. siječnja 2016.

Pisanje dnevnika s nakanom njegovog javnog obznanjivanja neugodan je i odgovoran zadatak. Prvo, mnogi će očekivati iznošenje privatnih detalja jer vole viriti kroz ključanicu, drugi očekuju ogovaranje, mudrovanje i polemičke tonove, treći se nadaju otkrivanju podataka koji se ne mogu pročitati na drugom mjestu, četvrti se nadaju bolje upoznati pisca, peti u dnevničkim zapisima vide literarni žanr… Naravno, središnji je problem dnevničkih zapisa iskrenost, otvorenost, hrabrost, samozatajnost, uljudnost, taktičnost, etc. Dnevnički zapisi nisu isto što i memoari, premda mogu postati njihovim dijelom. Ovisi tko ih piše. O tome ovisi i njihova recepcija. Nesumnjivo kako bi dnevnički zapisi nekog majstora lopte koji brani boje moćnog europskog NK, bili zanimljiviji od dnevničkih zapisa akademika Kusića. Svakako i slavne porno-glumice i pjevačice Severine. Problem je u tome što su nogometaši ljudi bez obrazovanja (čas iznimkama), jer su im noge važnije od glava, dok je s porno- i polu-pjevačicama i srodnim umjetnicima (i njima bliskoj uglednoj čeljadi) nešto slično, glede fizičkih i intelektualnih prioriteta. U svakom slučaju, s ovakvim sam se ozbiljnim razmišljanjima probudio AD 15. siječnja 2015., dan nakon što sam prihvatio ljubaznu ponudu uredništva našeg Portala glede osobnog dnevnika. Bit ću jedan u nizu suradnika koji će se suočiti s istim problemom.

***

U mome kvartu stanuje mudra gospođa Mica s kojom se vrijedi posavjetovati kada se čovjek nađe u dilemama. Ona je u životu „previharilaviharje“ i stekla ogromno iskustvo metodom vlastite kože, što je najispravnije, premda ne i najugodnije, a Bog ju je obdario zdravom, kako malograđani kažu, seljačkom logikom. Osim toga, nitko u kvartu ne radi tako dobre buhtle kao ona. Stoga sam pozvao gospu Micu na kavicu kod našeg simpatičnog Rahmana Rahmaninija Rahmanovskog, jer on razumije hrvatske nacionaliste, samo ih ne shvaća najbolje. Kaže, kako ne shvaća nacionaljiste koji ne žele imati barem desetero djece, jer „nacionalizam nije bakljava, nego život, sakašbre?! Treba koristiti gljave!“

Potom mi često spočitava naše (čije „naše“-„pa vaše, Hrvati, sakaš!“) slabo poznavanje Biblije i vjerskih pravila. Tu smo se zakvačili. Predbacio sam mu džihadiste i sav taj horor koji svijetu priređuju mnogi pripadnici Islama. Drugo je pitanje, je li zloporabljuju Kuran časni, ili ne? No, on je rekao kako se to njih Albanaca to ne tiče. Oni su prije svega Aljbanci, onda Šiptari, a zatim Gege i Toske. Rahman je bio na hadžu i nije mu se dopalo. A što mu mogu odgovoriti, jer sve sakam. Naravno, gospa Mica ima o problemu džihadista svoje mišljenje i manje suptilno rješenje.

– Draga moja Mica, evo, opet me nutkaju pisati dnevnik. Što misliš, je li to mudro, ili nije?
– Znaš kaj, mudro nije, ali je spametno. Kao prvo, nije ti spametno natezati žifce a imel si infarkt prije par dana. Mogle bi te vrag onesti odranjenog, kako je govorila moja pokojna baba. Drugo, nije mudro jer te buju lovili za svaku reč i ko znak kaj ti budu sve zdivali. Pametno je jer si pisec, pa ti to dojde kak reklama, možda ti ko kupi te tvoje pisanije. Ali pazi kaj pišeš, o kome pišeš i zašto pišeš. Danas više neznaš ko kaj misli i ko za koga radi i ko kome referera. Sve ti je to postalo norhaus. Opredeli se jel buš pisal ka kpisec, kak političar, kak vjernik, kak Hrvat, ili kak hadezejec. Bilo kak, samo pazi da ne ostaneš bez j…
– Mica, nemoj sad prostačiti, jer te bum tužil župniku.
– Je, a kak da ti drukčepovem, da bi bole razmel? Uostalom, ko nas ov čas čuje, i nej se duriti da te narodne reči ne razmeš! Onaj moj (bivši naravno) to nije razmel pa je bome završil v reštu. A i sinu bi bilo bolše da manje klafra. Il bu ostal na burzi do penzije.

Lijepo smo se gospa Mica i ja napričali, raspravili sve aktualne političke teme, malo ogovarali župnika, malo preuzvišenog nadbiskupa, malo hiperaktivnog gradonačelnika, popili kavicu, pojeli svaki svoju baklavu i razišli se. Briga o dnevniku pala je na moja leđa.

***

Na jučerašnji je dan rođen fra Bonaventura Duda jedan od najvećih redovnika i svećenika Hrvatske franjevačke provincije fra Bonaventura Duda, podrijetlom s otoka Krka. Svećenik, redovnik, bibličar, prevoditelj Svetog Pisma, jedinstveni tumač i propovjednik Evanđelja, pjesnik i skladatelj, profesor emeritus i mnogo više od toga – Božji čovjek – životno je djelo fra Bonaventura Duda. Pokretač je s Jurom Kaštelanom i glavni urednik prijevoda Biblije u izdanju Stvarnosti (1968.). Preveo je s Jerkom Fućakom Novi zavjet i priredio novi hrvatski Lekcionar (1969.). Sudjelovao je u osnivanju nakladničke kuće Kršćanska sadašnjost i Teološkog društva Kršćanske sadašnjosti (1968.).

Imao sam čast upoznati i Juru Kaštelana i Bonaventuru Dudu. Obojica su hrvatske duhovne vertikale. Jure je bio primjer nacionalno svjesnog, a ideološki lijevo orijentiranog književnika. Zagrebačka Biblija ima epohalno značenje. Većina ljudi niti ne zna da smo se do tada služili malo pohrvaćenim prijevodom Vuka Karadžića i Đure Daničića. Spomenik ovom izdanju, rad kipara Ante Jurkića, nalazi se na Kaptolu. Kada su huligani oštetili spomenik, javnost je protestirala. Ovo pišem zbog toga kako bi upozorio na spomenik kardinalu Stepincu, rada Tomislava Ostoje, postavljen u zagrebačkom naselju Utrina. Prije dvije godine netko (kvartovski političari, dakako) je digao spomenik i odveo ga na renoviranje, a potom vratio na isto mjesto. To je za pohvalu. Međutim, ovo obnavljanje je izvedeno kao podvala, jer je cijeli spomenik, nakon povratka na staro mjesto, uskoro bio prekriven ružnom zelenom bojom, nekom čudnom oksidacijom, kao da ga je netko prelio galicom. Sada djeluje jadno i poniženo. Ovakvo je renoviranje ispalo kao podvala. Kako skoro svaki dan prolazim pored „zelenog“ Stepinca ljut sam i uvrijeđen kako zbog blaženika, tako i zbog velikog kipara Tomislava Ostoje.

***

Hvala Bogu, danas je 15. siječnja 2015. kada obilježavamo dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Oko toga imam svoje mišljenje. Ovdje je riječ o priznavanju koje je stiglo od strane država Europske unije. No, priznanje od pojedinih država stiglo je ranije. Zaboravljamo da je Republiku Hrvatsku kao neovisnu državupriznalo nekoliko međunarodno priznatih država prije datuma koji danas slavimo. Navodim sve njih: 11. prosinca 1991.g. priznala nas je Ukrajina, a ona je bila članica OUN-a. Slijede: Latvija 14. prosinca 1991., Island, 19. prosinca 1991., Estonija, 31. prosinca 1991., Vatikan 13. siječnja 1992. i San Marino 14. siječnja 1992. godine. Ljutim se kada naša javnost, pa i ljudi iz diplomacije i Vlade, zanemaruju ukrajinsko priznanje kao prvo. O priznanju Ukrajine dosta je pisano.

Ističem Ivicu Trnkopa koji je tada kao direktor Astrinog predstavništa u Kijevu i na zamolbu dr. Franje Gregurića ondje zastupao Republiku Hrvatsku. U tom je svojstvu kontaktirao s ukrajinskim dužnosnicima glede priznanja. Treba spomenuti velikog pjesnika Dmitra Pavlička (hvala Bogu još je živ i djelatan!) koji je tada bio narodni zastupnik u Verhovnoj Radi Ukrajine i predsjednik njezinog Odbora za vanjsku politiku. On je utjecao na predsjednika Leonida Kravčuka glede priznanja RH. No, istine radi, treba kazati kako je to bio samo pozitivan odgovor, jer je RH još 8. studenoga 1991. priznala nezavisnost Ukrajine. Imao sam čast o svemu tome razgovarati s Ministrom vanjskih poslova Ukrajine, pokojnim Genadijem Udovenkom, ali i s Dmitrom Pavličkom, a detaljno i s Ivicom Trnokopom.

***

Dobro se sjećam neizvjesnosti koja je vladala onih dana prosinca 1991. i siječnja 1992. kada smo željeli i očekivalimeđunarodno priznanje naše izmrcvarene zemlje kojoj je skoro trećina teritorija bila pod okupacijom. Bio sam zastupnik u Hrvatskom Državnom Saboru i ujedno član Delegacije Sabora RH u Vijeću Republika i Pokrajina Skupštine SFRJ. Hvala Bogu o tome danas malo tko nešto znade, premda je naša Delegacija imala važnu ulogu u procesu razdruživanja i situiranja Hrvatske kao suverenog čimbenika u Beogradu koji je bio tada važno diplomatsko središte, ali i sijelo brojnih špijunskih ekspozitura i novinarskih izvjestitelja. Milošević je bio faraonizirani vožd, a Hrvati Ante Marković i Budo Lončar protivnici hrvatske nezavisnosti.

Naš je Ministar vanjskih poslova bio karizmatični prof. dr. Zvonimir Šeparović, bivši Rektor Zagrebačkog sveučilišta i pravnik-viktimolog svjetskog glasa. Nikada kasnije nismoimalo ovako šarmantnog, vehementnog i djelatnog ministra vanjskih poslova. Njegova je „greška“ u to vrijeme bila što je bio više kreator vanjske politike, nego implementator, ali i njegovi pametni i česti nastupi na TV neke su smetali. Osim toga, svjedočim, na sastancima kod Predsjednika, neki su mu utjecajni ljudi „sapunali dasku“, odnosno uvjeravali nazočne kako ne radi korisno i ne slijedi zadane smjernice hrvatske vanjske politike. Čak su išli tako daleko da su Predsjedniku „pumpali“ glavu s tračanjem Ministrove gospođe, inače poznate novinarke Branke Šeparović, koja, navodno, ulazi u mužev ured (tada u Visokoj) neodgovarajuće odjevena, u drvenim klompama kojima udara po stubama Ministarstva dok se uspinje na kat proizvodeći pri tome buku kao da je vod vojnik krenuo u zauzimanje zgrade, što neke službenike straši i zbunjuje, a ponekad se znade opružiti na otomanu u sobici iza Ministrovog kabineta i odande glasno mužu suflirati, što također neke miloduhe zbunjuje. Bilo kako bilo, prof. dr. Šeparović i prof. dr. Granić (koji je sudjelovao i u mojoj ostavci na mjesto predsjednika Gradskog odbora HDZ-Zagreb) ni danas ne razgovaraju. No vratimo se 15. siječnju 1992. godine.

Prvo priznanje RH kao suverene države došlo je od strane bugarske Carske vlade u izbjeglištvu. Kako smo biliushićeni, nismo dobro pogledali pošiljatelja, jer tko bi se sjetio da su tada postojale dvije bugarske Vlade, jedna u Sofiji, a druga u emigraciji. U tom nas je trenutku priznala ona, carska bugarska Vlada iz emigracije, što nismo znali, pa smo pomislili na Vladu u Sofiji i zbog toga se morali nakon poslane vijesti, praviti kao da se ništa nije desilo.

Bio sam nekim poslom kod ministra Šeparovića u vrijeme pristizanja međunarodnih priznanja. Stizala su teleprinterom. Uzbuđenje je bilo veće dva dana ranije kada nas je priznao Vatikan, jer je to bio znak kako slijedi sasvim sigurno i priznanje država EU. Sveti papa Ivan Pavao II., Poljak i znanac našega velikog kardinala Kuharića, učinio je presedan i priznao Hrvatsku prije ostalih zemalja EU. Time je izvršio pritisak za države EZ, ali time je nagrađena vjernost Petrovom nasljedniku u trajanju od 14. stoljeća.

***

Prošle je godine „Lobus“ o tome objavio čanaka. Navodim dijelove kao važno sjećanje na ovaj događaj. Globus je u ovoj ekskluzivnoj rekonstrukciji dramatičnih događaja, od lipnja 1991. do siječnja 1992., objavio nepoznate detalje kako je došlo do vatikanskog priznanja Hrvatske i Slovenije, koje je otvorilo put da i sve zemlje članice Europske zajednice, njih dvanaest, priznaju Hrvatsku. Do posljednjeg se trenutka nije znalo hoće li to priznanje doći od svih članica, a upravo je vatikansko priznanje 13. siječnja 1992. pokrenulo i priznanja koja su uslijedila 15. siječnja kada je još dvadeset država priznalo Hrvatsku.

„Sve vrijeme Ivan Pavao II. bio je izuzetno dobro informiran. Dobivao je povjerljive informacije od nuncija, hrvatskih biskupa, a vatikanska diplomacija, najstarija na svijetu, kao i uvijek u takvim slučajevima bila je posebno aktivna. Svi predsjednici jugoslavenskih republika, osim Slobodana Miloševića, posjetili su Vatikan i razgovarali s papom. Pred sam Božić 1991., 18. prosinca, Karol Wojtyla donio je definitivnu odluku o priznanju Hrvatske“.

Tadašnji Veleposlanik SFRJ pri Svetoj Stolici bio je poznati partijski aktivist i sociolog iz Zadra dr. Ivica Maštruko. Kako je Jugoslavija je nestala gotovo preko noći, tako da je razriješen dužnosti veleposlanika SFRJ, a nove države, među kojima je bila i Hrvatska, čekale su međunarodno priznanje, predsjednik dr. Franjo Tuđman mu je potpisao papir u kojem je pisalo da zastupa Hrvatsku, ali taj dokument i nije previše značio. Tog jutra Ivica Maštruko, koji je bio veleposlanik bez države, “ni na nebu ni na zemlji”, dobio je povjerljivu informaciju iz samog srca Vatikana da je sve gotovo i da će međunarodno priznanje Slovenije i Hrvatske biti javno objavljeno u toku tog dana. Ujutro, kada se odmah javio predsjedniku Tuđmanu, još je sve bilo pod embargom. U međuvremenu je Maštruko odjurio u Ured za informiranje Svete Stolice da bi provjerio informaciju i vidio objavu. Slijedi vrlo zanimljivo Maštrukovo sjećanje na telefonski razgovor s Predsjednikom, nakon što mu je priopćio vijest da će nas Vatikan priznati:

“Veleposlaniče, jeste li sigurni?” To pitanje predsjednik Tuđman postavio Ivici Maštruku u ranim jutarnjim satima 13. siječnja 1992. Razgovarali su telefonom, Predsjednik je bio u Zagrebu, a Maštruko u Rimu.
“Predsjedniče, siguran sam, vidio sam.” “To mi je strašno drago, naravno, ali jeste zaista sigurni?” “Možete biti posve sigurni, objavit će oko 12 sati.”
“Sve je riješeno, predsjedniče, možete računati da je to gotova stvar.” “Dobro, dobro, Maštruko, ali opet vas pitam, jeste li potpuno sigurni?” Tuđman je to pitanje ponovio još nekoliko puta. Tih dana u Zagreb su stizale razne neprovjerene informacije, znalo se da se može očekivati i priznanje Vatikana, ali dok sve nije bilo gotovo, Tuđman je bio oprezan.
“Papa Ivan Pavao II. odluku o međunarodnom priznanju Hrvatske donio je 18. prosinca 1991., nakon svih analiza koje su izvršene. Ta odluka bila mi je saopćena 19. prosinca. Nadbiskup Tauran mi je rekao što je odlučeno, ali datum nije bio određen”, kaže dr. Maštruko.
“Koordinirat će se datum priznanja”, saopćio je hrvatskom diplomatu Tauran, francuski kardinal rođen u Bordeauxu. Bio je treći najmoćniji čovjek u Vatikanu, nakon pape i kardinala Angela Sodana. Taurana je Ivan

Pavao II. postavio na najvažniju dužnost u vatikanskoj diplomaciji, koje će obnašati punih trinaest godina.

Odluke su bile donijete nakon detaljnog proučavanja stanja u bivšoj Jugoslaviji, konzultacija i razgovora koji su vođeni s papom. “Sveta Stolica pomno je pratila razvoj događaja. Kada je uoči Nove godine i prvih dana siječnja1992. godine bilo jasno da će i druge europske zemlje, članice Europske zajednice, priznati Hrvatsku oko 15. siječnja, papa je na sugestiju Sodana i Taurana odlučio da to učini dva dana prije”, tvrdi profesor Maštruko.

Veleposlaniku je rečeno da se Sveta Stolica odlučila na taj korak zato što su se neke zemlje članice Europske zajednice još kolebale. “Ostavimo sada koje su to zemlje bile, jer su to danas nama izuzetno bliske i prijateljske zemlje. Sveta Stolica kao da je učinila neki moralni pritisak na neodlučne zemlje, jer je znala da su dvije posebno rezervirane.”

Odluka da se prizna Hrvatska bila je, tvrdi dr. Ivica Maštruko, prije svega Papina odluka. “To mi je potvrdio i Tauran, koji se često o svemu konzultirao i s kardinalom Sodanom koji je bio državni tajnik. Ali, konačnu odluku donio je Ivan Pavao II.” Iskusnog diplomata vatikanska odluka nije previše iznenadila, jer je već u studenome sve vodilo tome. Ali, svakojaka iznenađenja ipak su bila moguća, jer su se događaji mijenjali iz dana u dan. Tako je sve bilo do tog 13. siječnja 1992. kada je zazvonio telefon u hotelskoj sobi Ivice Maštruka.

“Nazvali su me iz Državnog tajništva Svete Stolice i rekli mi da će točno u podne Radio Vatikan objaviti priopćenje o tom jedinstvenom dokumentu, priznanju Slovenije i Hrvatske. Istog sam trenutka otišao pročitati dokument koji je bio pod embargom.”

U Zagrebu su nervozno čekali vijesti, pa je između ostalih stigla i ona o priznanju bugarskog cara u emigraciji. Svi su bili na oprezu, pa je tako i Tuđman tražio od Maštruka da sve provjeri “tisuću puta”. “Nisu bili sigurni je li vijest zaista točna. Zato je iTuđman toliko puta inzistirao da sve dobro provjerim. Bio je jako sretan kada je čuo, ali i oprezan.” Čim je Maštruko tog 13. siječnja 1992. i službeno dobio dokument o priznanju, faksom ga je poslao u Zagreb, na adresu Ureda Predsjednika. “Rekli su mi da pošaljem Hrvoju Šariniću i to sam učinio. Tek tada su svi bili sigurni.”

Do promjene stava Vatikana u odnosu na bivšu Jugoslaviju došlo je baš u ljeto 1991. Bio je odlučujući srpanj, jer tada je prelomljeno da se više neće inzistirati na zajedničkoj državi. “Došla je intervencija JNA u Sloveniji i sve se nakon toga promijenilo.” Papa Ivan Pavao II. i kardinal Angelo Sodano odlučili su uputiti Jean-Louisa Taurana u Jugoslaviju, prvo u Beograd. Susreo se tamo sa saveznim vodstvom, a nakon toga je otputovao u Zagreb gdje je razgovarao s hrvatskim političkim vodstvom. U Zagrebu je imao susret i s hrvatskim biskupima, a poslije toga je otišao u Ljubljanu. Nakon povratka u Vatikan kardinal Tauran podnio je izvještaj papi i Sodanu i uputio je poziv Ivici Maštruku. “Zvao me da dođem do njega i rekao mi je njegove ocjene i procjene. Bilo mi je jasno da je počeo biti sklon ideji nezavisnosti Hrvatske i Slovenije.”

Događaji su u bivšoj Jugoslaviji kulminirali, pa se u Vatikanu sve više spominjala mogućnost hitnog priznanja Slovenije i Hrvatske, kao što je to bio slučaj na Berlinskom kongresu kada su priznate Crna Gora, Rumunjska i Srbija. Najstarija diplomacija na svijetu, vatikanska, očito je ocijenila da je trenutak za takav, gotovo neočekivani potez.

U studenome je papa pozvao da se prekine rat, a to je ponovio i kada su događaji u Vukovaru obišli svijet. Preklinjao je vojsku da ne napada civile, a Wojtyla je i više puta ponavljao da se u Jugoslaviji ne vodi vjerski, već ideološki rat. Hrvatski i slovenski političari vršili su pritisak na Vatikan da ih prizna, a i sama mogućnost najave priznanja Hrvatske i Slovenije bila je presedan, jer je do tada u povijesti Sveta Stolica jedino najavila priznanje Austrije nakon raspada Austro-Ugarske. Podršku papi Ivanu Pavlu II. davao je i kardinal Joseph Ratzinger, predstojnik Kongregacije za nauk vjere.

Kada je stigla vijest o vatikanskom priznanju Hrvatske, kardinal Franjo Kuharić napisao je papi: “Sveti Oče! Neizmjerno smo obradovani odlukom Svete Stolice da je priznata slobodna i demokratska država Hrvatska. Izražavam u ime Crkve u Hrvata duboku zahvalnost Vašoj Svetosti jer svojim visokim moralnim ugledom dosljedno branite univerzalna načela ljudskih prava, nacionalnih prava, slobode i mira među narodima. Priznanje Svete Stolice u službi je mira i pomirenja da ljudi i narodi dobre volje budu slobodni i u prijateljskim odnosima.” Kuharić je završio riječima “uvijek vjerna Hrvatska”.

Papi je pisao i predsjednik Tuđman: “Vaša Svetosti, čast mi je izraziti Vam najdublju zahvalnost na odluci Svete Stolice da i formalno prizna suverenitet i samostalnost Republike Hrvatske. Tim se činom otvara novo razdoblje u hrvatskoj povijesti i u bilateralnim odnosima Svete Stolice i Republike Hrvatske. Posebno nas raduje što je Sveta Stolica, kao najveća moralna snaga svijeta, među prvima priznala nezavisnost Republike Hrvatske.”

Nakon međunarodnog priznanja Hrvatska je krenula na put osamostaljenja, pa je na sjednici Glavne skupštine Ujedinjenih naroda 22. svibnja 1992. godine, koju je vodio saudijski veleposlanik Sinan Shihabi, aklamacijom primljena u Svjetsku organizaciju. Uz Hrvatsku nove su članice postale Slovenija i BiH. U pratnji glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutrosa Ghalija, dr. Franjo Tuđman pratio je postavljanje hrvatske zastave ispred zgrade na East Riveru. Do 31. prosinca 1995. Hrvatsku su priznale 124 zemlje, a Republika Hrvatska i SR Jugoslavija sklopile su u kolovozu 1996. sporazum o normalizaciji koji je uključio i uzajamno priznanje. Diplomatski odnosi uspostavljeni su 9. rujna 1996. godine. Više od dvadeset godina nakon priznanja, do siječnja 2012. godine, Hrvatsku još nije priznalo nekoliko zemalja, među kojima su i Južni Sudan, Salomonski Otoci, Somalija, Butan, Burundi, Bahami.

***

Da nije Predsjednica priredila prijem u Vukovaru, ovaj važan datum u našoj povijesti ostao bi gotovo neobilježen.Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pokazala se tijekom proteklog jednogodišnjeg mandata dostojna dužnosti koju joj je narod povjerio. Ne samo što je lijepa kao žena, što u međunarodnim kontaktima nije bez značenja, ona je obrazovana i mudra osoba. Posjeduje političke reflekse koji su važni u državničkim poslovima. Odvaguje značenje riječi, sintagmi i poruka, znade što kazati u pojedinom trenutku, ne pada u afekte i emocionalne eskapade, ima jake nerve, što je pokazala tijekom Milanovićevih nasrtaja na njezin državnički dignitet i politički integritet. No, ona je ostala, a on odlazi u ropotarnicu povijesti, gdje će budući povjesničari o njemu pisati kao o bahatom, nervoznom, pa i neubrojivom, bezobraznom, svadljivom, nacionalno indiferentnom, ali prije svega nekompetentnom političaru. Takva je bila i većima njegovih ministara. Vidjeti ćemo hoće li se nova Vlada odvažiti i predložiti juridičko ocjenjivanje nekih postupaka Milanovića i njegovih Ministara. Za to postoji obilje materijala.

***

Sastanak i „Mileniumu“

Danas sam sudjelovao na privatnom obilježavanju međunarodnog priznanja RH. U separeu slastičarnice „Milenium“ u Bogovićevoj, sastali smo se na kavici i čaju veleposlanici Tvrtko Andrija Mursalo, prof. dr. Gjuro Deželić, prof. dr. Marijan Šunjić, prof. dr. Zvonimir Marić i moja malenkost. Riječ je o časnim ljudima koji su sudjelovali u stvaranju hrvatske državotvorne diplomacije.

Drugi dan: 16. siječnja 2016.

Konačno smo dobili predsjednika Hrvatskog Sabora u osobi akademika Željka Reinera. Veseli me što je novi drugi čovjek u Hrvatskoj član Društva hrvatskih književnika, ali i svjetski poznati znanstvenik kardiolog. Kako sam prije mjesec dana preživio infarkt miokarda kardiolozi su mi postali zanimljivi. Čak i oporbeni Jutarnji list mora priznati: „Akademik Željko Reiner s Medicinskog fakulteta u Zagrebu ima 3561 citat, a nalazi se na listi top 100 znanstvenika za kliničku medicinu. Da je na listi najcitiranijih znanstvenika i akademik Reiner najavio je još krajem 2015. predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko. On ga je nazvao “najcitiranijim hrvatskim znanstvenikom u medicini”. Ipak, treba biti precizan pa naglasiti da je do 3561 citata u 2015. akademik Reiner došao kao jedan od velikog broja autora dijagnostičkih smjernica Europskog kardiološkog društva, koje nisu izvorni znanstveni radovi. Akademik Reiner jučer se nije javljao na naše učestale pozive i poruke“.

Međutim, velikim znanstvenicima politika nije posebno draga. Albert Einstein je npr. odbio prijedlog mlade Države Izrael, da joj bude Predsjednik. Vidjet će se kako će politika utjecati na akademika Reinera. Uostalom, njegovi su prethodnici također dolazili iz svijeta znanosti: dr. sc. Žarko Domljan, istaknuti kunsthistoričar, dr. sc. Nedjeljko Mihanović, povjesničar književnosti, akademik Vlatko Pavletić, istaknuti povjesničar književnosti i antologičar. No, politički su refleksi, ali sposobnost opreznosti, poseban dar Božji.

Tako je naš akademik već na početku otkrio malu neopreznost: krenuo je na skijanje u vlastitom automobilu, dakle privatno, ali zaboravljajući kako je on po službenoj dužnosti osoba koju policija mora pratiti, tako da je pratnja krenula za njim i koristila se rotirajućim svjetlima za obilaženje gužve. Oporba je odmah ispalila svoje otrovne strelice, računajući na negativno raspoloženje u narodu prema političarima kao nositeljima povlastica i privilegija. Predsjednik mora shvatiti kako je predsjednika Sabora 24 sata i na svakome mjestu. Pa da probude u 3 sata u jutro, mora reagirati kao dužnosnik. Za njega do daljnjega nema privatnog života ili se mora naučiti privatni život skrivati daleko od očiju novinara i svih ostalih zlonamjernika i ljubopitljivaca.

Na današnji dan umro je Ivan Meštrović – jedan od najvećih umjetnika koje smo imali. Još kao student čitao sam njegova „Sjećanja na ljude i događaje“ u okljaštrenom izdanju koji je propustila partijska cenzura. Kasnije sam se podrobnije upoznao kako s umjetničkim djelima, tako i s njegovom političkom djelatnošću. Vrhunac je bio posjet Otavicama gdje je podigao prekrasnu grobnu spomen-kapelu. Četnici su taj vrijedan kulturno-povijesni objekt jako oštetili. Čak su opljačkali dio umjetnina. Ni to im nije bilo dosta, nego su provalili u kripte i porazbacali posmrtne ostatke ondje sahranjenih Meštrovića. A Meštrović je za Srbiju kao umjetnik i čovjek od međunarodnog ugleda učinio vrlo mnogo.

Bio je prijatelj Kralja Petra i njegovog sina Kralja Aleksandra Karađorđevića, radio im biste i umjetnička djela, podigao im spomenik Neznanom junaku na Avali, veličanstveni spomenik na Kalemegdanu, a planirao je podići veličanstveni Vidovdanski hram. Vlastitom narodu ni jedan takav grandiozni spomenik nije podigao, osim, možda, onaj Grguru Ninskom u Splitu. No, zato je ostavio velik dio svoje ostavštine hrvatskome narodu. Hvala mu. Ipak, treba kazati kako je Meštrović bio zaluđen jugoslavenskom idejom, ne kao četnik i orjunaš, već kao zanesenjak. Poznajem mu sina Matu, s kojim sam sjedio u saboru, a sada sam u Hrvatskom diplomatskom klubu.

***

Čitam sjajan esej profesorice s Glazbene akademije u zagrebu, Eve Kirchmayer Bilić: „Spasimo hrvatsku kulturu od komunističkoga zatiranja“. Izdvajam nekoliko ulomaka iz ovog vrijednog teksta:

Danas smo svjedoci vremena u kojemu se osjećaj pripadnosti hrvatskome narodu (i) u kulturnome izričaju, ne potiče, odnosno, to se čini nedostatno, stidljivo, skromno i/ili na neprimjereni način. Domoljublje se prikazuje kao ne samo nepotrebno, nego i nepoželjno obilježje, a kamoli vrlina. Hrvatskome čovjeku ubija se duh, čast, ponos, sjećanje, dostojanstvo. U svijest se hrvatskoga čovjeka unatrag više desetljeća, a danas osobito, na suptilni način utiskuje osjećaj krivnje zbog domoljublja te se stvara osjećaj odbojnosti, pa i gađenja prema vlastitoj Domovini.

Pri oglašavanju kulturnih zbivanja i manifestacija na plakatima, kao i na logotipima institucija, izbjegava se koristiti hrvatske nacionalne simbole i temeljne sastavnice koje čine hrvatski vizualni identitet: karakteristične boje (crvena i bijela) i kvadrati. Sve češće izbjegava se koristiti hrvatski jezik. Hrvatski barjak ne samo da pojedine kulturne institucije ne ističu na državne blagdane i važne datume, nego ih današnji arhitekti nisu dužni niti predvidjeti!

Na taj se način kulturne i obrazovne institucije priključuju poslanju anacionalizacije hrvatskoga čovjeka, kojemu se na taj način oduzima i osiromašuje nacionalna svijest i osjećaj pripadnosti vlastitome narodu. Treba li podsjećati da nas upravo jezik, povijest, književnost, glazba/pjesma, vizualni identitet i sl., čine pripadnicima jednoga naroda, njegove kulture i uljudbe?

Proturječna je stvarnost da je Hrvatska prije dvije godine ušla u Europsku uniju, dok se hrvatska kultura, koja i pripada europskom mentalitetu i naslijeđu, sve više odriče svojih vlastitosti i korijenja, te se priklanja ‘regionu’ i sličnim nazivima koji podrazumijevaju bivšu državu. To se prije desetak godina uočavalo tek sporadično, no danas je suradnja s istočnim susjedima, ponajprije agresorskom Srbijom, (koja, znamo, nije platila ratnu odštetu, a niti priznala agresiju) ne samo ‘normalna’, nego je i sastavni dio raznih kulturnih ‘strategija’, planova i programa djelovanja pojedinih umjetničkih, kulturnih i obrazovnih institucija.

Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti ne podnose i ne zahtijevaju ratnu odštetu za kulturna dobra uništena tijekom domovinskoga obrambenog rata: razrušene crkve, kazališta, škole, glazbene škole, muzeji, knjižnice, koncertne dvorane, instrumenti, umjetnička djela, note, knjige…Podsjetimo, sve je to obnovila Republika Hrvatska i njezini državljani.

Programi koji u svome temelju imaju njegovanje, otkrivanje, istraživanje, predstavljanje i promicanje hrvatske kulturne baštine i hrvatskoga identiteta ne dobivaju potporu ili je ona ponižavajuće mala i nedostatna.

Gotovo u pravilu, financiraju se programi koji barem u nekome svom dijelu sadrže (moraju sadržavati?) ‘region’ i suradnju s agresorskom državom i promiču rodnu ideologiju.

(…)

Hrvatski Domovinski rat kao temelj hrvatske neovisne države nije nikada dobio mjesto koje zaslužuje u obliku umjetničkih ostvarenja koja bi predstavila branitelje, heroje i velikane domovinskoga obrambenog rata onako kako pobjednici i veterani svake normalne države i zaslužuju. Propušteno je poticanje i financiranje istraživanja, popisivanja i vrjednovanja hrvatske domoljubne poezije, proze, glazbe i likovnoga izričaja nastaloga u vrijeme Domovinskoga rata, sve do današnjih dana. Nastajalo je mnoštvo domoljubnih stihova, no, izgleda, danas ih nema tko uglazbiti. Osim Marka Perkovića Thompsona.

Zašto ne postoje epopeje Oluji, Vukovaru, djevojčici Željki Jurić, stradaloj djeci koja su posijedjela u skloništima ili bila ubijena, Siniši Glavaševiću, hrvatskim generalima, Zidu boli, masovnim grobnicama, Škabrnji, bitkama, herojima, majkama i suprugama, Kati Šoljić i njezinim sinovima, Vesni Bosanac, JurjuNjavri, o krunici, Ovčari, o izgubljenom djetinjstvu, mladosti, ljubavi, o silovanim ženama, stopostotnim hrvatskim ratnim vojnim invalidima i njihovim suprugama, o djeci poginulih branitelja, o nestalima, o prvome hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu? Zašto Ministarstvo kulture ne raspisuje natječaje i ne financira takve sadržaje?

Domovinski je rat (o)branjen “mačem i krunicom”, a propušteno je dostatno to nastaviti činiti “perom i knjigom”

(…)

Ne može se oteti dojmu da je na djelu brisanje sjećanja na, ponajprije, najnoviju hrvatsku povijest: negira se Domovinski rat, njegov doprinos i vrijednosti, a time se dovodi u pitanje postojanje i opstanak sâme hrvatske države te se ‘u miru’ upravo kulturnome politikom provodi onaj cilj koji devedesetih godina nije bio ostvaren po planu velikih moćnika i agresorske Srbije. Oslabljivanjem uspomena, neobilježavanjem i zaboravljanjem proslava te sve manjim interesom da se na mlade naraštaje prenose sjećanja, hrvatskome se čovjeku i narodu oduzima sloboda i budućnost. Prešućivati povijest čin je izdaje.

Treći dan: 17. siječnja 2016.

Miro Gavran

Obradovala me vijest da je naš veliki književnik i moj dragi prijatelj Miro Gavran, kandidiran prestižnu svjetsku nagradu Hans Cristian Andersen. Miro je izuzetno uljudan, empatičan i častan čovjek. Uz to je marljiv i talentiran. Ponosan sam na ovu kandidaturu kao da je moja osobna.

Pišući o Mirinoj kandidaturi naši ljevičarski listovi (a desnih i slobodarskih nemamo) konačno priznaju kako je on najprevođeniji hrvatski književnik. Do sada su unisono ponavljali kako je su to Miljenko Jergović, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić i sva ta jugofilska bulumenta poznata pod nazivom „fukare“. I ovoga puta zaboravlja se spomenuti da su među najprevođenijima Anđelko Vuletić i Tomislav Marijan Bilosnić, naša vodeća pjesnička imena. Kod prevođenja pitanje je tko prevodi i gdje se prevodi. Komunisti i njihovi nasljednici organizirali su prevođenje svojih politički podobnih pisaca u Zagrebu ili Beogradu, a onda to slali po svijetu kao promičbeni materijal, a u zemlji na velika zvona pisali o međunarodnom uspjehu dotičnih piskarala. Gavranova su djela prevedena u bez podrške stranačkog ili državnog aparata, interesom izdavača i prevoditelja u dotičnoj zemlji. To njegov uspjeh čini velikim, a cijela nacija može na njega biti ponosna.

Strossmayer

Čitam u zadnjem broju Vijenca MH (569 – 570 – 24. prosinca 2015.) razgovor koji je urednik Luka Šeput vodio s umirovljenim nadbiskupom đakovačko-osječkim, mons. Marinom Srakićem. Luka Šeput je zanimljiv mladi čovjek, znanstveni asistent iz Osijeka i zet poznatog književnika Dubravka Jelačića Bužimskog. Premda sam kao član Glavnog odbora MH glasovao za njegov izbor, nakon što je sjeo na stolicu postao je distanciran prema mojoj osobi. Međutim, ponekad ipak uspijem objaviti koji prilog u Vijencu. Luka je prema meni još i blagonaklon, ako ga usporedim s bivšim urednikom Matičevićem.

Teško je povjerovati, ali da bih objavio neki članak, ili prilog u tadašnjem Matičevićevom Vijencu morao sam tekst najprije poslati na čitanje glavnom tajniku Lukiću, a onda je on intervenirao u moju korist kako bi Matičević odobrio objavljivanje. Nešto slično nikada nisam doživio u doba SFRJ.Ovakva cenzura bila je vulgarna i zbog toga što sam u to vrijeme šest godina obnašao dužnost Pročelnika za povijest, a bio sam već i član Glavnog odbora MH. Da ne govorim kako sam dugogodišnji član DHK, te o svojem političkom i diplomatskom radu u korist RH. Ništa to za Matičevića nije značilo. Javnost nije mogla slutiti da takvo nešto postoji u Matici hrvatskoj. Živa istina.

U spomenutom razgovoru mons. Srakić nastoji Strossmayera distancirati od jugoslavenske ideje. Na Lukino pitanje: „U predgovoru izdanju pišete da je u javnosti prevladala slika Strossmayera svjetskoga čovjeka, hedonista punih džepova, darežljiva na sve strane, čak i heretika, koji je protupapinski raspoložen. Koliko takva slika odgovara stvarnosti?“, nadbiskup Srakić odgovara:

„Drugi su o njemu svašta govorili i koješta pisali. Jedni su pisali da je bio liberal, drugi da je bio mason, a Izidor Kršnjavipiše da je bio heretik i da je ‘svećenstvo njegove biskupije stenjalo pod njegovim pretjeranim apsolutizmom’. Neki dramatiziraju njegov odnos prema Rimskim biskupima (Papama). I ove godine mogli smo čuti u jednoj radioemisiji: ‘Strossmayer je bio protiv pape!’, a zapravo vrlo je cijenio i papu Pija IX, a naveliko prijateljevao s papom Lavom XIII. A što se tiče pitanja Strossmayera i ‘jugoslavenstva’, čak me nedavno i jedan biskup upitao: ‘Nije li Strossmayer bio ‘jugoslavenski nastrojen’?’ Talijanski povjesničar StephanoPetrunguaro, u knjizi Pisati povijest iznova, slikovito je opisao kako se udžbenička historiografija poigravala sa Strossmayerom. U tom smislu ova četiri sveska žele pokazati kako je biskup Josip Juraj Strossmayer bio svestrana osoba, teolog i filozof, humanist i vizionar, domoljub i rodoljub, politički, kulturni, prosvjetni i gospodarski djelatnik, inicijator brojnih pothvata, mecena, donator i dobrotvor institucija i pojedinaca koji je sve svoje intelektualne i fizičke sposobnosti ugradio u crkveno i nacionalno, kulturno i političko dobro hrvatskog naroda i drugih naroda. Međutim, redovito se zaboravlja ili namjerno prelazi preko činjenice koju je on sam istaknuo u govoru pri svečanom otvaranju Galerije slika starih majstora, 9. studenoga 1884: „Ja svršujem, moja gospodo, sa općenitom opazkom. Svećenik sam i vladika, pak sam zato i nještodoprinjeo, da se u narodu našem stvori i utemelji akademija znanosti i umjetnosti i sveučilište.“ Na tom tragu, u korizmenoj okružnici o 40. godišnjici biskupske službe, o sebi je pak napisao: „Ja sam u sveto apostolsko zvanje stupio sa osobitom i to čvrstom i nepomičnom namjerom: da u novom stanju i zvanju svom vazda i vazda ljubav i privrženost prama Bogu i svetom zvanju svom, sa ljubavlju i privrženosti prama domovini i prama narodu svomu spojim.“ Iz ovoga je očito kako Josip Juraj Strossmayer nije samo slavni govornik, on je Biskup govornik! Nije samo neki slavni poganski mecena, nego Biskup mecena! Nije za nas više-manje priznat Vođa jednoga razdoblja, nego je, prije svega, Biskup Pastir povjerenih duša. Nije za nas samo čovjek koji se isticao naročitim vrlinama srca i uma, nego je čovjek biskup kojemu je Bog dao deset talenata, o kojima je on morao polagati račun ne samo pred tribunalom ljudi ili povijesti nego pred Vječnim Sucem!

Na pitanje: „U predgovoru izdanju pišete da će Biskupove poslanice ispraviti i mnoge predrasude i krivotvorine koje u javnosti postoje o njegovu odnosu prema „jugoslavenstvu“. Kakve je naravi uistinu bilo njegovo „jugoslavenstvo“?slijedi odgovor:

„Istine radi, čitajući Strossmayerove tekstove o „jugoslavenstvu“, moramo istaknuti da je njegova ideja jugoslavenstva obuhvaćala tri bitne i neodvojive komponente: (1) Zagreb je centar južnoslavenskog okupljanja; (2) približavanje pravoslavnih južnoslavenskih naroda Rimu; (3) Bugari imaju biti uključeni u takvo okupljanje južnoslavenskih naroda. Druga strana nijednu od tih točaka nije prihvatila, i nijedna ideja nije ostvarena. Možemo stoga reći kako je Strossmayer zapravo žrtva hrvatsko-jugoslavenske udžbeničke historiografije, koja je uglavnom bila u službi aktualne politike ili osobnog pristupa („ukusa“) pojedinih autora koji su donosili sudove bez znanstvene, tj. bez objektivne podloge. Neosporna je činjenica da se hrvatska udžbenička historiografija poigravala osobom i djelom biskupa Strossmayera više nego ikojom drugom ličnošću iz hrvatske povijesti.

Za života su ga neki, uz Antu Starčevića, proglašavali „prvim sinom domovine“, i „Ocem Domovine“, a desetak godina nakon smrti, napose u počecima stvaranja zajedničke države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (tj. prve Jugoslavije), stvoren je svojevrstan mit o Strossmayerovu jugoslavenstvu. Na samu početku „stare“ Jugoslavije smatran je njezinim kulturnim i političkim prethodnikom-ideologom te ga nazivali „tvorcem Jugoslavije“, „apostolom jugoslovenstva“ i sl. No, nakon atentata na kralja Aleksandra (1934) promijenilo se „mišljenje“ te se u izdanjima školskih udžbenika i hrvatskim povjesnicama nije više pisalo o Strossmayeru kao ideologu Jugoslavije, nego samo kao o meceni, donatoru i sl. To se nastavilo i za vrijeme Drugoga svjetskog rata, odnosno za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kada se njegovo ime jedva spominjalo. Za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, i udžbenici i režim u cjelini, biskupa Strossmayera najviše su isticali kao „protutežu Alojziju Stepincu, zagrebačkom nadbiskupu“. Doista, rijetko su koga dnevne politike i ideologije zlorabile kao biskupa Strossmayera. Strossmayerove ideje napose su zloupotrebljavali promicatelji jugoslavenskog „bratstva i jedinstva“ u razdoblju od 1945. do 1991. No ni nakon 1991, u samostalnoj Hrvatskoj, ne pomišlja se da se Strossmayeru dade ono mjesto u povijesti Hrvatske koje mu pripada. Vrijedno je stoga istaknuti kako njegov lik, čovjeka koji je sve što je imao dao domovini, ne nalazimo ni na najmanjoj novčanici.

Mišljenja sam stoga kako je jednu od najboljih prosudbi Strossmayerova života i rada izrekao upravo bl. kardinal Alojzije Stepinac kada je, tri mjeseca prije smrti, priznao: „Potrebno je da što bolje upoznamo osobe i događaje pred nama. Potrebna bi nam bila jedna solidna povijest Crkve i posebno zadnjih decenija… Koliko npr. Strossmayera svi navlače na svoju stranu, a u stvari sposoban je bio i velik. Ljubio je svoj narod!“ (14. X. 59). „Što dalje čitam o Strossmayeru, i onda njegove govore i propovijedi, to sve više vidim, da je bio velik čovjek. Moram promijeniti mišljenje o njemu. Silno je volio Crkvu i jadni naš narod.“ (14. XI. 59).

***

Dragi naši orjunaši

Slučajno sam pogledao Portal koji se zove „Hrsvijet“ i u njemu članak „Četnička manjina u Hrvatskoj“ Član je obogaćen povijesnom fotografijom na kojoj su u srdačnom razgovoru ispod velike fotografije psihijatra dr. Raškovića, Milorad Pupovac, Vesna Teršelić, Zoran Pusić i neki lik kojega nisam prepoznao. Nedostaju još neki likovi, kao npr. Voja Stanimirović, Voja Šešelj, kapetan Dragan…

Naši ljevičari osuđuju svakoga tko četniku, ili orjunašu kaže ono što jest, zabacujući činjenicu da je četnički pokret u Srbiji rehabilitiran kao antifašistički, jedna partizanskom. Prema tome isto je kazati nekome da je četnik ili partizan. Sada oko toga dižu galamu, a kada se u Srbiji vodila diskusija oko rehabilitacije četnika, našim su ljevičari šutjeli i time iskazivali neprotivljenje toj rehabilitaciji.

Fotografija za povijest

Koliko cinizam hrvatskih titoista i orjunaša ide daleko otkriva javna šikana hrvatskog novinara Marka Jurića kojeg optužuju da je uvrijedio vladiku Porfirija nazivom četnik, a pri tome zabacuju činjenicu da je taj isti vladika u Kanadi na javnom skupu, pred kamerama pjevao četničke pjesme, među kojima je i ona posvećena ratnom zločincu vojvodi i raspopu Đujiću. Vladika nije blesav niti malouman, niti politički nepismen: dobro je znao tko je Đujić, tko su četnici, s kim je u društvu i zbog čega su se okupili i što pjesmom veličaju. Zašto bi sada bilo vrijeđanje nazvati ga četnikom, odnosno pripadnikom jednog od srbijanskih antifašističkih pokreta?

Dok se Porfirija brani od četništva, a on sam se od toga ne brani, na HRT-u nastupa novinar Miroslav Lazanski, nekadašnji Miloševićev adlatus, dakle velikosrbin i pobornik agresije na Hrvatsku. Ako je Miloševićev režim bio fašistički, a bio je, što je onda taj Lazanski? I taj i takav tip nastupa na „našoj“ državnoj TV s istim stavovima! To nije afirmacija četništva, zar ne?

***

Jedno ugodno podsjećanje: 17. siječanj 1992. – predsjednik Francesco Cossigabio je prvi državnik koji je posjetio međunarodno diplomatski priznatu Republiku Hrvatsku. Osobno je sa sobom donio talijansko priznanje hrvatske neovisnosti. To je potrebno ponavljati, poglavito nekim usijanim glavama u Istri koje još sanjaju iredentističke snove.

Nj. E. Francesco Cossiga

Četvrti dan: 18. siječnja 2016.

Kanonizacija bl. Alojzija Stepinca

Na određeni način rastužila me pa, iskreno govoreći, i zaprepastila vijest da je papa Franjo primio delegaciju Srpske pravoslavne crkve koju čine dva episkopa i jedan bivši veleposlanik. Jedan od episkopa je i Amfilohije Radović po mnogočemu zloglasni metropolit crnogorsko-primorski poznat po svojim žestokim velikosrpskim stavovima. Zbog protivljenja crnogorskom narodu, njegovoj autokefalnoj Crkvi i nezavisnoj Crnoj Gori, u toj ga zemlji nazivaju Rista Sotona. Navedena trojka kako priopćava tisak,činiti će delegaciju Srpske pravoslavne crkve u Komisiji koja će pregovarati s delegacijom Hrvatske biskupske konferencije o kanonizaciji blaženoga kardinala Alojzija Stepinca.

U dva sam navrata pisao o ovom problemu i iznio mišljenje kako je bolje odustati, odnosno, odgoditi kanonizaciju nego prihvatiti pregovore s nekatoličkom stranom i k tome vrlo neprijateljski raspoloženom prema pokojnom Stepincu ali i prema hrvatskoj državi. Svjestan sam delikatnog položaja u kojem su se našli hrvatski biskupi zbog toga što je za njih Papina odluka obvezatna. Međutim, postoje mogućnosti, odnosno postojale su mogućnosti da se diplomatskim kanalima papa Franjo podrobno obavijesti o povijesti hrvatsko-srpskih odnosa, u tom kontekstu i uloge kardinala Stepinca.

Kada je srbijanski predsjednik Nikolić prilikom susreta s Papom iznosio krive brojke na štetu Hrvata, Papa je šutio, što znači kako o tom problemu nije obaviješten. Što je do tada radio njegov nuncij u Zagrebu? On je bio dužan podastrijeti Papi sve relevantne podatke. Ovom prilikom želim dati do znanja da je zakazala i hrvatska državna diplomacija. Možda ne bi bila preteška riječ kako je izdala nacionalne interese. S diplomatskog motrišta, prateći srbijansko-vatikanske odnose usuđujem se kazati kako je u ovom trenutku 3:0 za Srbiju, dakako a na štetu Hrvatske. RH mora pod hitno poslati u Vatikan novog Veleposlanika.

Evo što piše iz Rima Silvije Tomašević:

„Izaslanstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je u privatnom posjetu papi Franji 17. siječnja, pa više od takvog priopćenja Vatikan nije ni objavio. Iz izjave crnogorsko-primorskog metropolita Amfilohija Radovića nekim medijima doznaje se više, ali naslovi ne odražavaju ono što je rečeno.

O odnosu dviju crkava

‘Papa ima razumijevanja za stajalište SPC-a da lik i djelo Alojzija Stepinca za srpski narod nisu dobra preporuka za sveca”, izjavio je za Blic mitropolit Amfilohije Radović po povratku iz Vatikana. Dakle, papa Franjo ima razumijevanja za stajalište SPC-a, ali to ne znači da će odustati od kanonizacije Stepinca, već samo da analizira i drugačija mišljenja. Osim Amfilohija u tročlanom izaslanstvu bili su još vladika bački Irinej i veleposlanik Srbije u UNESCO-u Darko Tanasković.

Tema razgovora bile su posljedice koje bi proglašenje Stepinca svetim moglo imati na odnose dviju Crkava. Kako bi se izbjegle te moguće posljedice, kazao je Amfilohije, dogovoreno je osnivanje zajedničkog povjerenstva koje bi trebalo usuglasiti stajališta o ulozi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u NDH, njegovu odnosu prema zločinima u Jasenovcu i ustaškom poglavniku Anti Paveliću. Dakle, i Amfilohije kaže da je tema razgovora bila odnos između dviju Crkava.

Papa Franjo ne želi da neka odluka izazove nove sporove između katolika i pravoslavaca na Balkanu. To je i bio razlog da predloži osnivanje zajedničkog povjerenstva o Stepincu. Amfilohije je rekao da se uskoro očekuje izbor članova zajedničkog povjerenstva te da je SPC predložio svoje članove. Zasigurno su među njima trojica koju je papa primio privatno. U povjerenstvu će, dakako, biti i hrvatski svećenici i povjesničari, kao i predstavnici Vatikana.

Nikolić traži objašnjenja

Podsjetimo kako je papa Franjo predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović obavijestio, za razgovora u Vatikanu 28. svibnja 2015., o prijedlogu za osnivanje međuvjerske komisije. Kanonizacija kardinala Stepinca nije upitna, kazao je tada papa Franjo. U Beogradu se istodobno nalazio kardinal KurtKoch, predsjednik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, koji je s patrijarhom Irinejom razgovarao o kanonizaciji Stepinca.

Franjo je razgovarao (11. rujna 2015.) i sa srbijanskim predsjednikom Nikolićem o procesu kanonizacije Stepinca. Nikolić je kasnije izjavio da je papi prenio “da su i katolički i pravoslavni svećenici bili proganjani u vrijeme komunizma pa prema tome Katolička crkva može Stepinca smatrati mučenikom i blaženikom, ali prije nego što ga se proglasi svecem trebalo bi vidjeti i zašto je šutio pred tolikim zločinima u Drugom svjetskom ratu”. Moglo bi se kazati kako Beograd preko državnog i vjerskog čelništva pritišće Vatikan da se odustane od kanonizacije Stepinca. No, jedno je stvaranje mješovite komisije, a drugo je odgoda ili odustajanje o proglašenja Stepinca svetim….“ .

Sapienti sat!

Zanimljivo je razmišljanje ljevičarskog novinara Darka Pavičića o kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca. Donosim ulomke iz njegovog teksta o toj temi.

“SPC se aktivno protivi kanonizaciji, a kao najveći razlog ističe činjenicu da je Stepinac djelovao u NDH”, pojasnio je (Pavičić, op. Đ. V.) dodavši: ‘Za razliku od Vatikana koji je za dijalog, SPC vodi monolog. To je vidljivo ne samo u ovom odnosu već i u odnosu SPC-a prema SPC-u u Hrvatskoj. Mitropolit Porfirije je čista suprotnost u odnosu na patrijarha Ireneja. Porfirije je jasno rekao vaši sveci – vaša stvar. Može se samo nagađati kako će taj odnos završiti, isto kao i onaj Beograda i Vatikana’. …

Papa Franjo odgodit će odluku o kanonizaciji kardinala Alojzija Stepinca sve dok zajedničko povjerenstvo dviju crkava ne ispita njegovu ulogu u Drugom svjetskom ratu, ustvrdio je u beogradskom tisku mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović poslije posjeta izaslanstva Srpske pravoslavne crkve (SPC) Vatikanu. …

Amfilohije je rekao da se uskoro očekuje izbor članova zajedničkog povjerenstva o Stepincu. SPC je predložio svoje članove, a u njemu će biti i hrvatski svećenici i predstavnici Vatikana“. Dakle, u ovoj čudnoj Komisiji uz predstavnike HBK nalaziti će se i „predstavnici Vatikana“, dakle pape Franje. U kom svojstvu nije navedeno.

Predstavnici SPC u Komisiji za kanonizaciju bl. A. Stepinca držati će instrukcija svoga šefa, patrijarha Irineja, a on je 8. siječnja urbi et orbi kazao: – U Srbiji žive tisuće izbjeglica iz Hrvatske koji su pobjegli od smrti. To se prenosi i priča, s obzirom na to da su u tom dijelu sudjelovali mnogi svećenici Rimokatoličke crkve. Pa se čak i Stepincu prepisuje da ništa nije učinio da spasi djecu. U Mlaki je bilo 20.000 djece koja su bila izložena u jednom toru. I zvali su ih tor. Ta su djeca na suncu umirala od žeđi i gladi, čuli su se glasovi “mama, vode, kruha”. A šef toga bio je svećenik. To nije samo osobna tragedija nego i tragedija samog kršćanstva. Još uvijek žive takvi ljudi. Evo, nedavno smo sahranili Ekmečića. Njemu je 70 osoba zaklano u Hercegovini. Danas smo sahranili odvjetnika Veljka Guberinu. I njemu su svi pobijeni, a on je izbjegao, inače ni on ne bi bio živ. Pa kad se sjetimo Glinske crkve gdje je krv ljudi zaklanih u crkvi tekla potokom. Kad se sve ima u vidu, to su sve razlozi koji posjet pape Franje pomiču u kasnije vrijeme – kazao je patrijarh Irinej.

U pismu papi Franji, Irinej je naveo:

“Bojimo se da je previše otvorenih pitanja i neizliječenih rana koje kardinal Stepinac simbolizira. Njegova kanonizacija, na našu veliku žalost, odnose Srba i Hrvata, kao i katoličko-pravo-slavne odnose vratila je duboko u tragičnu povijest”, stoji u patrijarhovu pismu. Papa Franjo razgovarao je 11. rujna 2015. i sa srbijanskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem o procesu kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca. Nikolić je kasnije izjavio kako je prenio papi “da su i katolički i pravoslavni svećenici bili proganjani u vrijeme komunizma, pa prema tome Katolička crkva može Stepinca smatrati mučenikom i blaženikom, ali prije nego što ga se proglasi svecem trebalo bi vidjeti i zašto je šutio pred tolikim zločinima u Drugom svjetskom ratu”.

Dio hrvatskih biskupa pokušavao je opravdati Papinu blago rečeno ekskluzivnu odluku, ali nijedan joj se nije suprotstavio tek je monsg dr. Jure Kolarić imao hrabrosti javno na televiziji kazati kako je odluka o hrvatsko-srpskoj komisiji nepotrebna i čudna. Moje uvjerenje o potrebi odgađanja kanonizacije bl. Alojzija Stepinca ojačano je najnovijim izjavama patrijarha SPC Irineja i njegovog pisma papi Franji. On ne krije svoju protimbu Stepinčevoj kanonizaciji i štoviše svoje optužbe na njegov račun približava optužbama komunista i zloglasnog Viktora Novaka iz njegove protukatoličke knjige „Magnum crimen“.

Ako je patrijarh Irinej tako jasan a između redaka njegovih izjava dade se isčitati da je papino odustajanje od kanonizacije Stepinca uvjet njegovog posjeta Srbiji, tada jednom laiku kao što je pisac ovih redaka nije jasno o čemu mogu razgovarati hrvatska i srpska strana.

Dio biskupa na čelu s kardinalom Bozanićem nastoji smirivati situaciju uvjeravajući hrvatski vjernički puk kako je kanonizacija Stepinca neupitna ali, eto, u dijalogu sa srpskom stranom riješit će se neke dvojbe na obostrano zadovoljstvo. Ono što pisca ovih redaka zabrinjava je različitost priopćenja o kanonizaciji koje dolaze od papskog nuncija iz Beograda i papskog nuncija iz Zagreba.

Možda, za mene najčudniju utjehu hrvatskom vjerničkom puku uputio je simpatični splitski nadbiskup Barišić: “Što se tiče našeg kardinala Stepinca, svetost njegova ne dolazi u pitanje”, rekao je nadbiskup Barišić nakon predstavljanja knjige pape Franje “Božje je ime Milosrđe” odgovarajući na pitanje novinara je li kanonizacija kardinala Stepinca dovedena u pitanje.

“To bih usporedio sa slučajevima kad Papa imenuje kardinale pa onda zbog određenih okolnosti ne proglasi sve, nego imenuje ga, ali ga zadrži inpectore, pa onda, kada dođu uvjeti, i njega proglasi. Gospodin ovdje čini isto tako nešto – kardinal je svet, drži ga inpectore, a želi to objaviti i manifestaciono, svima reći glasno i jasno kad se neki problemi, sporni za neke, riješe”, objasnio je nadbiskup svoje stajalište o kanonizaciji kardinala Stepinca“.

U doba komunizma pape su kardinale u državama s tim režimom držali u srcu (inpectore), dakle tajili njihovo unapređenje kako bi ih zaštitili od progona, ili zbog diplomatskih razloga. Ispada da će papa Franjo zbog ucjene sa strane SPC bl. Alojzija Stepinca proglasiti svetim „u svome srcu“, dakle incognito. A što je sa srcima nas hrvatskih vjernika? Znade li sveti otac kako mi doživljavamo ovaj presedan?

Peti dan: 19. siječnja 2016.

Ljiljana Matković-Vlašić

Danas sam sudjelovao u svečanom obilježavanju 50 godina djelovanja Ljiljane Matković-Vlašić na postkoncilskoj obnovi Crkve u Hrvata. Svečanost je održana u dvorani društva „Napredak“ u Zagrebu. Ja sam imao zadatak predstaviti slavljenicu kao pjesnikinju, odnosno prikazati knjigu njezinih sabranih pjesama „Budi bez svega, živote“ koju je objavila „Kršćanska sadašnjost“.

Ljiljana Matković-Vlašić, rođena Zagrepčanka (1938.), hrvatska književnica kršćanskog nadahnuća, slikarica, urednica i društvena djelatnica, djeluje na literarnoj sceni od 1957. godine, kada je objavila prvu pjesmu, dok je prvu zbirku stihova „Traganje za blizinama“, objavila 1971. godine. Kroz ta je desetljeća dala svoj doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji, poglavito u komunističko vrijeme kada je kršćansko nadahnuće bilo potisnuto s pjesničke scene. Gospođa Matković-Vlašić je djelovala kao katolička intelektualka ekumenskog usmjerenja u dugu II. Vatikanskog Sabora. Nakon utemeljenja „Kršćanske sadašnjosti“ priključila se ovoj udruzi i pokretu koji je započela i zbog toga se kao magistra francuskog jezika i književnosti odrekla sveučilišne karijere. Pripadam naraštaju koji se sjećaju njezinih književnih prvijenaca i tijekom proteklih godina s pravom je stekla epitet renomirane katoličke spisateljice.

Kako ne bi naštetio percepciji knjige koju predstavljam, podvlačim da isticanjem ovog epiteta ne ulazim u područje vrednovanja umjetničkog dosega njezinih pjesama, niti sam pristalica stavljanja autora u neke zasebne estetske, ideološke, naraštajne ili neke druge ladice. Književno djelo vrednujem nezavisno od ladica, prema kriterijima estetike i književne teorije. Potom slijedi određivanje prostora, vremena i poetike djela. No, pripadam krugu književnih kritičara uvjetno rečeno starog kova, koji književno djelu sagledavaju u interakciji s nizom izvanliterarnih čimbenika, među kojima su povijesni kontekst, vjera, socijalne tendencije, humanistička načela, podneblje, nacionalno ishodište, itd.

Gospođa Matković-Vlašić je svoja glavna djela objavila 1971., 1974. i 1977., dakle u godinama sasvim prepoznatljive ideološke i političke danosti u našoj sredini. Kao čovjek tih godina svjedočim o književnim, duhovnim i društvenim zbivanjima. Imajući pred sobom sabrane pjesme Ljiljan Matković-Vlašić osjećam ih kao odraz tog vremena. Pjesnici posjeduju poseban senzibilitet za zbivanja oko sebe. I onda kada se čini zatvoreni u neku svoju kulu bjelokosnu, oni i tome govore i poručuju, savjetuju, mole i upozoravaju.

Prije nekoliko godina surađivao sam kao urednik književne revije „Marulić“ s akademikom Ivanom Golubom. Kako u njegovim do tada objavljenim pjesama nema tzv. aktualizacije, odnosno reakcije na političke i ideološke turbulencije naroda čiju je sudbinu dijelio, zanimalo me je li pisao u vrijeme Hrvatskog proljeća i nakon njegovog sloma. Pokazalo se kako je pisao, samo te rane radove nije do sada objavio. Pristao je objaviti ih u Maruliću i nakon toga njegov je poetski opus sasvim razvidan u svoj dijakronijskom tijeku, pokazavši kako je, premda distanciran od političkih mijena, ipak bio s njima u komunikaciji i to je pretočio u stihove.

Navedeni uvod za prikazivanje zbirke „Budi bez svega, živote“ bio mi je potreban kako bih shvatio pjesnikinju, pa makar na svoj način. To je ujedno i pokazatelj „muke“ koju mi je zadala rasčlamba navedene zbirke. Ljiljana Matković-Vlašić koristi intelektualno-filozofsko-teološki poetski diskurs i potreban je, ponekad „delfski ronilac“ kako bi se razumjela predmetno-tematska razina njezinih poetskih govora i poruka. Dobro je učinila što je u pogovor zbirci „Budi bez svega, živote“ ugradila ulomak iz književnog pogovora Dalibora Cvitana njezinoj knjizi „Traganje za blizinama“ iz 1971.

Cvitan je ispravno uočio središnju pjesničku putanju naše pjesnikinje i njegova ocjena ostaje relevantna i sada. Meni preostaje poneko neslaganje s uvaženim kolegom, kada naglašava „problem traženja vlastitoga ja“ u ranim pjesmama gospođe Matković-Vlašić. Po mome sudu, ovo traženje treba shvaćati unutar vrijednosti kršćanskog svjetonazora, jer ja naše pjesnikinje ne može se svesti na frojdovski shvaćen ego, ili Kantovich, jer je riječ, prvo o doživljavanju ja kao mi, čak i onda kada djeluje osobno, a drugo, njezin ja je kristocentričan. Ako bi se moglo govoriti o egzistencijalnom polazištu u tome, tada je to egzistencijalizam Sörena Kierkegaarda, po kome „krećući se u ovom strašnom svijetu, predodređena, ograničena i puna brige ljudska egzistencija živi u okviru paradoksa ljudskog i božanskog, protivustava ili – ili, u suprotnosti vremenskog i vječnog, života i smrti“ … Egzistencija je uvijek ono pojedinačno; apstraktno ne egzistira, subjektivnost je istina, subjektivnost je stvarnost“.

Prijatelji su me prekorili zbog povišenog emocionalnog naboja tijekom izlaganja, a što nije korisno obzirom na nedavni infarkt. No, riječ je zaslužnoj, skromnoj, čak samozatajnoj veličini našeg katoličkog miljea, a čiju se obljetnicu, eto, nije odvažio doći niti jedan visoki crkveni dostojanstvenik .

Problem Hrvatske Pravoslavne Crkve

Preko nekih portala, ali i posredstvom TV „Bujice“, emisije TV stanice Z1, obaviješteni smo o postojanju dviju Hrvatskih pravoslavnih crkava. Te su me obavijesti ražalostile, pa i naljutile. Naime, dr.sc. Petar Požar je u svojoj knjizi o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi objasnio s historiografskog motrišta sve što je bilo potrebno znati o njoj. Iznosim osobno razmišljanje kao katolik vjeran Petrovom nasljedniku, ali i kao hrvatski književnik: Obnavljanje ove nacionalne pravoslavne crkve je potpuno legitimno i hrvatskim pravoslavcima to nitko ne smije zabraniti. Kao što je normalno što postoje Hrvati- rimokatolici, Hrvati- starokatolici (hvala Bogu, sada je Rektor Zagrebačkog sveučilišta njihov član), Hrvati-protestanti, Hrvati-luterani, Hrvati-mormoni, Hrvati-Jehovini svjedoci, Hrvati- Židovi, Hrvati- „harikrišne“, Hrvati-muslimani, da ne nabrajam dalje, koji imaju svoje crkvene organizacije i institucije, zbog čega bi bilo nenormalno postojanje Hrvata-pravoslavaca?

To što je Hrvatska pravoslavna crkva organizacijski obnovljena tijekom NDH, zbog čega su 1945. poubijani svi njezini svećenici na čelu s arhiepiskopom Germogenom (nota bene – Rusom izbjeglim pred boljševicima), ne umanjuje ustavno pravo pravoslavnih vjernika koji danas žive, a osjećaju se Hrvatima, na svoju Crkvu i ispovijedanje svoje vjere. Možemo raspravljati o povijesti, ali ne možemo zabaciti činjenicu postojanja Hrvata- pravoslavaca. Hrvatska pravoslavna crkva bila je priznata od Bugarske pravoslavne crkve čime je stekla priznanje svoje autokefalnosti unutar zajednice pravoslavnih crkava. Vjerska je sramota i političko nasilje izvršeno od strane Komunističke parije Jugoslavije i SPC što su nakon 1945. sve Hrvate-pravoslavce nasilno pripojili Srpskoj pravoslavnoj crkvi. To je nastavak velikosrpskog nasilja koje traje od 1922. nad pravoslavcima Hrvatima i pravoslavcima Crnogorcima.

Politički je skandal što vlada Zorana Milanovića nije dozvolila registraciju Hrvatske pravoslavne crkve kao vjerske zajednice iako su za to postojali i postoje svi uvjeti. U isto vrijeme dozvolila je registraciju židovske vjerske općine Izrael B, premda, kako je to mnogo puta javno kazao prof. dr. Ognjen Kraus, lider hrvatskih Židova, za to nisu postojali zakonski preduvjeti. Kraus je javno optužio i bivšeg predsjednika Mesića za miješanje u unutrašnje poslove Židovske vjerske zajednice.

Dvostruka mjerila mogu samo štetiti. Radi kratkoće zaključujem: hrvatski pravoslavci imaju ljudsko i vjersko pravo na svoju Crkvu, a budući da je Grčka pravoslavna crkva to priznala Hrvatska vlada mora njihovu želju poštivati.

Vodstvu hrvatskih pravoslavaca treba poručiti kako je potrebna velika opreznost u javnim nastupima, jer se treba u tim nastupima distancirati od svake ideologije i svakog politikanstva, jer Srpska pravoslavna crkva i dalje udara po Hrvatima teškom artiljerijom optužbi da je Hrvatska pravoslavna crkva iz 1942. bila u službi ustaškog režima. Tu stigmu treba odagnati jer živimo u 21. stoljeću i nitko više od sudionika onog vremena nije živ.

Mladim hrvatskim pravoslavnim vladikama treba dati odrješene ruke kako bi propovijedali Evanđelje, krstili, sahranjivali i duhovno krijepili svoje vjernike. Treba sagraditi hram – katedralu Hrvatske pravoslavne crkve i cijelu tu problematiku svesti u konfesionalne ljudske i moralne okvire, izvan svakog shizofrenog odnosa partizani-ustaše. Srpska se pravoslavna crkva mora jednom zauvijek osloboditi svoje megalomanije po kojoj je svaki Hrvat pravoslavac automatski Srbin, odnosno gdje su srpski hramovi ondje je Srbija. Domovinski je rat je završio poratom agresora. Agresori su bili Srbijai srbizirana JNA. U toj je agresiji na Hrvatsku SPC imala negativnu i ratnohuškačku ulogu i to se mora javno kazati kako bismo bili iskreni, a iskrenost je preduvjet svih razgovora, dobrosusjedskih odnosa i suživota.

Predsjednica

Predsjednica RH Kolinda Grabar- Kitarović, svakim svojim postupkom ugodno iznenađuje hrvatsku kulturnu i političku javnost. Kako je ona pod povećalom, ne samo novinara, već obavještajaca svih boja i diplomata svih zemalja koji su akreditirani u Zagrebu njezine riječi i njezini postupci imaju i međunarodni odjek. Ova mlada i lijepa političarka pokazala se kao državnica s vizijom, kao strpljiva, ali odlučna zaštitnica ustavno-pravnog poretka RH i kao vrlo radina žena. Njezin dosadašnji mandat prošao je u vrlo nekvalitetnoj kohabitaciji s vladom Zorana Milanovića. On u duhu mačo-mentaliteta njezin izbor nije mogao prihvatiti i u svakoj prigodi nastojao je omalovažiti njezinu funkciju pa čak ju i poniziti kao osobu. Sada je tomu kraj i Milanović odlazi u povijesnu ropotarnicu kao osoba koja je iza sebe ostavila pustoš i zlo naslijeđe, dok zvijezda predsjednice Grabar-Kitarović sja punim sjajem.

Predsjedničina odluka o privremenom premještanju svoga Ureda iz Zagreba u Vukovar (ranije u Split) novost je u našoj politici. Do sada niti jedan od njezinih prethodnika to nije činio. Ovakvim premještanjem predsjednica na simboličkoj razini objedinjuje hrvatski sjever i jug, panonsku i jadransku Hrvatsku. Vukovar je grad heroj i grad mučenik koji je doživio strahovita razaranja i gdje je srbijanska strana izvršila masovne zločine. Erdutskim sporazumom predsjednik Tuđman je prihvatio mirnu reintegraciju istočne Slavonije i zapadnog Srijema i na taj način osvjetlao obraz Ujedinjenim nacijama čije mirovne snage sve do tada nigdje nisu imale željeni rezultat. Ovim prihvaćanjem Predsjednik je poštedio Srbe u ovim dijelovima Hrvatske nove vojno-redarstvene akcije Oluja, za koju je hrvatska vojska bila spremna i koju bi, sasvim sigurno, uspješno izvela.

Vlada Zorana Milanovića ponašala se prema Vukovaru maćehinski, pa čak i neprijateljski. Vršila je manipulaciju sa srpskom nacionalnom manjinom. Pokušaj nasilnog postavljanja dvojezičnih ploča bio je oblik političkog nasilja i sramotne ignorancije stradanja i nezaliječenih rana hrvatskog pučanstva ovoga grada. Rezultat ovog nasilja je smrt jednog branitelja kojeg je ubio policajac svojim grubim zahvatom, a zatim je ministar policije žrtvu proglasio pijancem koja je sama skrivila svoju smrt. Ovo je kriminalni čin i neophodno ga je procesuirati.

Predsjednica Grabar-Kitarović je privremenim dislociranjem svojeg Ureda u Vukovar djelatno pridonijela smirivanju tenzija, a poglavito ublažavanja gorkih osjećaja vukovarskih Hrvata, a poglavito branitelja, kako su napušteni pa i izdani. Predsjednica je primila i predstavnike vukovarskih Srba, što je mudar državnički potez,te otvoreno i pošteno s njima razgovarala. Čini se da su i oni shvatili kako je uvođenje ćirilice u Vukovar prerano jer su rane još svježe, a grobovi mnogih vukovarski branitelja još su nepoznati.

U raspravu o uvođenju ćirilice u Hrvatsku na neočekivan način se uključio i rektor Zagrebačkog sveučilišta. Iznio je tezu, doduše neartikuliranu, kako bi uvođenje ćirilice u hrvatske škole cijeli ovaj problem učinilo bespredmetnim. Pri tome rektor nije rekao čiju bi se ćirilicu trebalo uvesti, naime, bosančicu kao oblik hrvatske ćirilice i hrvatskog povijesnog pisma, srpsku, bugarsku, ukrajinsku ili možda rusku varijantu ćiriličnog pisma. Ako je mislio isključivo na srpsku ćirilicu tada je njegov prijedlog prilog kompliciranju situacije. Ako je mislio na rusku ćirilicu onda bi taj prijedlog bio logičan obzirom na veliko rusko tržište koje je zanimljivo i našim privrednicima.

Kada riječ o srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj, tada treba javno kazati kako je latinica i njihovo pismo od vremena doseljenja. Ćirilica je došla sa Kraljevinom Jugoslavijom i velikosrpskim režimom. Stoga treba upozoriti javnost da u ovom trenutku ćirilica nije samo pismo već je i ideologija. Rektor Boras je ublažio neobičnost svoga prijedloga dodatkom o mogućem uvođenju i glagoljice u naš nastavi proces.

Srpska nacionalna manjina u RH, ako njezini legitimni predstavnici to žele ima pravo u svojoj inter-komunikaciji koristiti ćirilicu i nametati ju kao jedan od čimbenika vlastitoga, etničkoga, identifikacijskoga koda. Ali ćirilicu nema pravo nitko nametati hrvatskome narodu. Kako ne bi bilo nesporazuma: nema ništa protiv ćirilice, jer pismo kao takvo ništa krivo nije. Što više, studenti koji studiraju srbistiku i rusistiku dužni su poznavati ovo pismo. Ali i hrvatski povjesničari-medijavelisti.

Medvedgrad

Čitam u nekim dnevnim novinama o Medvedgradu kao sastavnom dijelu nacionalnog parka Medvednica koji je Park u financijskom poteškoćama. Predlažem novoj Vladi, novom Ministru vanjskih poslova i predsjednici Republike Hrvatske da Medvedgrad stave u funkciju koju mu je namijenio pokojni predsjednik Tuđman. To znači da ova gradina – svjedok hrvatske povijesti, mora služiti kao simbol hrvatske državnosti i svaki Veleposlanik akreditiran u Hrvatskoj nakon predaje vjerodajnica treba posjetiti Medvedgrad i ondje na oltar Domovine staviti vijenac kao znak poštovanja. Oltar Domovine nije sakralni objekt već je to vrlo kvalitetan spomenik čiji je autor jedan od najvećih suvremenih hrvatskih kipara, Kuzma Kovačić. Čak i oni koji su zabranili štovanje Oltara Domovine nisu mogli zanijekati izuzetnu vrijednost Kuzminog djela. Kao veleposlanik imao sam čast posjetiti oltar Domovine u pratnji ukrajinskog ministra vanjskih poslova i svjedočim koliko su gosti bili impresionirani ovim mjestom.

Uz oltar Domovine, potrebno je vratiti simbolično značenje povijesnoj Predsjedničkoj počasnoj gardi. Ona je ustrojena upravo kao simbol kontinuiteta nacionalne državnosti. S tim u svezi, pozdravljam prijedlog Tomislava Karamarka da se Ured državnog Poglavara iz bivše Titove vile, preimenovane u Predsjedničke dvore, vrati u Banske dvore na Trg sv. Marka. Ondje je bio ured pokojnog predsjednika Tuđmana, tamo su stolovali hrvatski banovi i to mjesto ima veliku simboličnu vrijednost. U stražarske niše ispred Banskih dvora treba vratiti počasnu gardu i cijeli ritual smjene straže u podne, koji je nekada bio prava radost za oči i atrakcija za turiste. Nadam se kako do ovog preseljenja nećemo dugo čekati.

Kada smo kod povijesnih simbola tada je neophodno podići spomenik neznanom junaku, ali i prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Obzirom na veličanstveni Domovinski rat spomenik neznanom junaku već je davno trebao biti podignut.

Prvi hrvatski predsjednik dobio je milošću ljevičara u Skupštini Grada Zagreba neuglednu ledinu iza nekadašnjih Rudolfovih vojarni koja služi jedino ljubiteljima pasa da ondje šeću svoje kućne ljubimce. U isto vrijeme, dok tvorac suverene hrvatske države nema ni spomenika, ni dostojan trg, najljepši trg u Zagrebu nosi naziv „Trg Maršala Tita“, jugoslavenskog političara čuvenog po Bleiburškom zločinu, Hudim jamama, križnim putovima i izjavi kako će prije Sava poteći uzvodno nego što će Hrvatska steći neovisnost. To je velika anomalija koju je potrebno odstraniti radi pravde, istine i povijesnog odgoja budućih naraštaja.

Igre s Balkanom

Sa zaprepaštenjem sam pročitao u jednim zagrebačkim novinama naslov: „U Splitu se pokreće projekt sedam zemalja. Norvežani daju deset mil. eura u Balkanski centar znanosti“

Citiram ulomke iz ovog skandaloznog i politikantskog projekta: „Sedam godina od začetka ideje o osnivanju zajedničkog međunarodnog Centra za istraživanje i inovacije zapadnog Balkana, ona je pred realizacijom: sedam zemalja potpisnica: Albanija, BiH, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo, Makedonija i Srbija – u skoro bi trebale početi raditi na zajedničkim znanstvenim projektima. (…) Sjedište WEIS-a bit će na splitskim bačvicama i riječ je, doznajemo, o prostoru o tristotinjak kvadrata, useljivom nakon manjih adaptacija. Organizaciju će voditi direktor izabran na međunarodnom natječaju, zajedno s dva zamjenika, pri čemu će direktor dobiti diplomatski status.“

Slijedi objašnjenje ciljeva ovog političkog projekta: „Glavni cilj WEIS-a je osnažiti suradnju regije u znanosti, tehnologijama i inovacijama, poticati suradnju domaćih znanstvenika i istraživača u inozemstvu s posebnim naglaskom na znanstvenu dijasporu. Osnivanje Centra, kao i izradu Strategije istraživanja za inovacije zapadnoga Balkana tehnički je pomogla Europska komisija.“etc.

Bez obzira na stručne nakane uočljivo je kako je ovdje riječ o zapadnom Balkanu premda je predsjednica Grabar-Kitarović tražila da se ovaj pojam zamijeni nazivom jugoistočna Europa. To izaziva velike sumnje. Konačno, tko nam od svih tih europskih činovnika može odgovoriti na pitanje spada li Grčka u zapadni Balkan ili ne spada? Naša Vlada mora biti oprezna u prihvaćanju ovakvih i sličnih projekata.

Šesti dan: 20. siječnja 2016.

Problemi s neorganiziranim preseljenjem dijelova naroda s Bliskog Istoka u zapadnu Europu

Preseljavanje pučanstva iz zemalja Bliskog istoka i sjeverne Afrike u zemlje zapadne Europe, poglavito one najrazvijenije, zima nije zaustavila. Isto tako, velika obećanja vojno-snažnih država SAD-a, Francuske, Njemačke i Rusije kako će vojno poraziti terorističku paradržavu nazvanu Islamska Država i osloboditi Siriju i Irak od krvoločnih muslimanskih fundamentalista nisu donijela očekivano rješenje. Tzv. Islamska država prebacuje svoje vojne aktivnosti u Libiju i Egipat te u subsaharske muslimanske zemlje ubijajući civilno pučanstvo i rušeći kulturno-povijesne spomenike.

Iako se upozoravalo na opasnosti od masovnog egzodusa muslimanskog pučanstva u Europu demokratska vlada njemačke kancelarke Angele Merkel pozivala ih je i ohrabrivala, a tome se pridružio i Vatikan. Nijemci su vođeni interesima krupnog kapitala i potrebom za radnom snagom, a Vatikan širokim kršćanskim humanizmom. Masovni nasrtaji izbjeglica u Kölnu i drugim gradovima, na njemačke žene, kao i niz drugih incidenata otrijeznili su njemačke političare. Konačno su shvatili da useljenici koje masovno primaju donose sa sobom svoju vjeru, svoju kulturu, svoje tradicije, svoje običajno pravo, svoju etiku, svoj mentalitet i tako dalje. Osnova njihovog života kako vjerskog tako i civilnog je sveta knjiga Kuran. Očekivati da će prelaskom slovensko-austrijske ili austrijsko-njemačke granice ti ljudi postati automatski laicizirani Europljani koji su se odrekli Biblije, kojima ništa ne znači Dekalog, koji u prvi plan stavljaju prava homoseksualaca i lezbijki, pravo žena na abortus i obitelji na eutanaziju bolesnog člana, koji njeguju kulturu smrti, bila je iluzija.

Onaj koji je ljude islamske vjeroispovijesti enmass primio mora shvatiti da je primio i Kuran sa svim njegovim sadržajima i reperkusijama. Očekivati da će se ti ljudi asimilirati i integrirati na taj način što će se odreći Kurana je pogrešno. Što ih je više njihov značaj će biti što veći. Gradonačelnica Kölna je ispravno postupila kada je mlade Njemice upozorila na način odijevanja i ponašanja u susretu s muslimanskim useljenicima. U njihovim zemljama je nezamislivo da im po ulicama paradiraju poluodjevene djevojke, razmeću se svojim ženskim šarmom i skreću na sebe pozornost muškaraca. Muslimanske žene na bliskom istoku su većinom pokrivene, ne smucaju se ulicama, ne tulumare i da budem otvoren – kastrirane su, odnosno medicinski kazano – amputiran im je kao djevojčicama klitoris. Ponašanje takvih žena bitno je različito od ponašanja mladih Njemica i zamjerati mladim, vitalnim i seksualnog kontakta željnih mladića u komunikaciji s djevojkama koji su po njihovom ustaljenom mišljenju javne žene, je razumljivo.

Moram priznati kako nisam shvatio poruku pape Franje koji je muslimanskim imigrantima poručio 17. 1. 2015. sljedeće /prema „Slobodnoj Dalmaciji“): Vi donosite Zapadu dragocjenu kulturu i iskustvo potlačenosti. Papa Franjo je u nedjelju na Trgu Svetog Petra predvodio misu prigodom jubileja milosrđa pred 5000 migranata i pozdravio njihov postupak nade i naglasio da svaki od njh donosi Zapadu dragocjenu kulturu i iskustvo potlačenosti.

“Vaša nazočnost na ovom trgu je znak vjere u Boga. Ne dopustite da vam otmu tu nadu i radost življenja”, rekao je na kraju nedjeljne molitve i srdačno pozdravio nazočne etničke skupine i osobe koje im pomažu i prihvaćaju ih.

“Dragi migranti i izbjeglice, svaki od vas donosi u sebi jednu povijest, kulturu i dragocjene vrijednosti, ali nažalost i iskustva bijede, potlačenosti i straha”, rekao je Jorge Bergoglio, govoreći prigodom svjetskog dana migranata i izbjeglica, koji se u kontekstu Svete godine milosrđa slavi kao jubilej migranata.

Papa pridaje veliku važnost prihvatu migranata i već je ovog tjedna toj temi posvetio veliki govor članovima diplomatskog zbora“.

Ako je Papa u pravu, tada Europljani moraju shvatiti i prihvatiti vjeru, kulturu i tradiciji muslimanskih imigranata. U tom kontekstu sada drukčije čitam upozorenje njemačkog imama iz Kölna, Sami Abu-Yusufu. Večernji list je donio članak pod naslovom: ‘Silovane žene same su krive jer su upotrebljavale parfem i bile oskudno odjevene’.

Jedan od razloga zašto su migranti napadali jest način na koji se žene oblače. Ako hodaju polugole, koriste se parfemom, onda se takve stvari događaju, kazao je njemački imam.

Imam Sami Abu-Yusuf

Slučaj masovnog napastovanja u novogodišnjoj noći u Kölnu još nije dobio svoj epilog. O cijelom slučaju sada se oglasio i njemački imam Sami Abu-Yusuf koji je u intervjuu za TV REN kazao da su žene same krive za seksualne napade koje su doživjele.

Abu-Yusuf smatra da je uzrok napada bio provokativno odijevanje žena i upotreba parfema.
– Moramo pravilno reagirati, a ne dodavati ulje na vatru. Trebamo razgovaramo i naći rješenja. Ako netko napada i vrijeđa druge, može nastati opasna situacija. Jedan od razloga zašto su migranti napadali jest način na koji se žene oblače. Ako hodaju polugole, koriste se parfemom, onda se takve stvari događaju. Imate muškarca i ženu…. i to je kao dolijevanje ulja na vatru – kazao je Imam.

Nakon što je njegova izjava naišla na osudu javnosti, imam je kazao da je njegova izjava izvučena iz konteksta. – Bilo je među njima i onih koje su bile oskudno odjevene i koje su na sebi imale parfem. To je bio dovoljno da za neke Sjevernoafrikance da ih napastuju. No to ne znači da mislim da se žene ne bi trebale tako odijevati. Svi to moraju prihvatiti. Ako se s time ne slažu, morali bi otići u neku drugu zemlju – objasnio je imam za njemački Express“.

Zabrinjava me suspendiranje schengenskih granica. Dok je vlada Zorana Milanovića izvodila „bijesne gliste“, Mađarska i Slovenija su svoje granice prema Hrvatskoj zapriječile žičanim mrežama. U isto vrijeme hrvatska granica prema Srbiji potpuno je otvorena što je teško razumljivo. To znači, seoskim putem iz jednog srpskog sela prelazi se u Hrvatsku bez ikakve kontrole. Sve je bliže dan kada će Njemačka i Austrija, a tada i Slovenija, zabraniti ulaz imigrantima u svoje zemlje. Što ćemo tada mi sa izbjeglicama koje smo smjestili u izbjeglički centar u Slavonskom Brodu? A nove će izbjeglice pristizati. Ako ne preko graničnih prijelaza, ono preko livada i šuma gdje nema graničara niti bilo kakve pogranične straže. Pred novom vladom nalazi se veliki izazov.

Sedmi dan: 21. 1. 2016.

Htio bih u ovom dnevniku pohvaliti i izdavačku djelatnost Muzeja Moslavine u Kutini i Gradske knjižnice u Kutini. Ravnateljica muzeja objavila je dva vrlo uspjela priloga o folklornoj i etnografskoj baštini. To su „Narodne nošnje Moslavine, Hrvatske Posavine i Banovine“ te „Banova i ta tvoja sela – Posavsko-moslavačko-slavonski kraj“.

Posebno vrijedno djelo napisala je Jadranka Del Ponte pod naslovom „Knjižničarstvo u prvom licu jednine (Povijesni mozaik kutinske knjižnice)“. Nakladnik ove monografije je kutinske izdavačka kuća „Spiritusmovens“.

Kutina ima bogatu povijest svoje knjižnice. Prva čitaonica nastala je u 1807., a prva Pravila potječu iz 1884. godine. Monografija Jadranke Del Ponte obuhvaća povijest kutinske čitaonice s vrlo mnogo dokumentarne građe, fotografija, knjiga, fotografija ličnosti i skupina, te visokom tehničkom i estetskom razinom. Ovo je značajno djelo kakvo kutinska čitaonica zaslužuje i može poslužiti kao ogledni primjerak čitaonicama u drugim sredinama.

Treću knjigu koju bi htio ovjekovječiti u ovom dnevniku napisao je Duško Lončar, književnik iz Novske. Njezin je naslov „Blagdan čitanja – Književni i likovni prikazi i ogledi“. Izdavač ove knjige i njezin nakladnik je Ogranak Matice hrvatske u Novskoj. Pogovor je napisao prof. dr. Stjepan Hranjec pod naslovom „Svestrani književni zavičajnik“. Profesor Hranjec u svome pogovoru ističe: „U ovoj knjizi ogleda, eseja i prikaza autor je svoj interes fokusirao na osobit izbor omeđen prostorno, na blagdan zavičajne riječi kojoj i sam rođenjem i vokacijom pripada. Lončar je u svom cijelo-životnom znanstvenom radu zaokupljen afirmacijom svoga šireg zavičaja, neprestance suočen i rukovođen odnosom metropole spram tzv. provincije, koji je odnos, na žalost prečesto, opterećen superiority kompleksom: metropola, naime, doživljava tzv. provinciju kao ubavu Arkadiju, no u kojoj se umjetničkoga zbiva tek nešto ili ništa!“ Duško Lončar je svoju knjigu podijelio u sljedeća poglavlja: „Zapadnoslavonski autori“; „Moslavački autori“; „Bjelovarsko-bilogorski autori“; „Autori iz hrvatske metropole“; „O likovnim djelima“ i kao šesto poglavlje „Prilozi“. Ovdje se nalazi autorov post scriptum, popis literature, kazalo imena i pogovor Stjepana Hranjeca.

Knjiga „Blagdan čitanja“ obogaćena je foto-dokumentarnom građom. Grafički je besprijekorno uređena, a tekstovi su štampani na kvalitetnom bezdrvnom papiru.

Matica hrvatska iz Novske objavljivanjem knjige koju smo prikazali dala je značajan doprinos kulturi i kulturnoj baštini svoga grada i njegove okolice.

Želio bih se pohvaliti, ako smijem, dobrom recepcijom svoje knjige „Jurica Čenar, hrvatski pjesnik iz Gradišća – rič tvrd jezik naš“ koju je objavila splitska izdavačka kuća „Naklada Bošković“.

Kada smo kod gradišćanskih Hrvata, upravo sam završio čitanje dvojezične knjige poznate gradišćansko-hrvatske pjesnikinje, dramske spisateljice i kazališne umjetnice Ane Schoretits: „Blizu je vrime – Textefür Advent undWeihnachten“. U ovoj vrijednoj knjizi nalaze se autoričine pjesme i dramski tekstovi prilagođeni domaćoj sceni. Prilika je kazati da su gradišćanski Hrvati sačuvali pučki teatar kao dio ne samo kulturne baštine nego i vlastitoga identifikacijskoga koda. Zaslužna za čuvanje i razvijanje pučkog teatra je upravo Ana Schoretits. Mišljenja sam kako je potrebno stručno povezati Anu Schoretits i prof. dr. Sanju Nikčević radi afirmacije pučkog teatra i u hrvatskom prostoru.

Jedna od knjiga koje čekaju na kritičarski prikaz svakako je antologija „Hrvatsko pjesništvo Donje Hercegovine“, autora Ljube Krmeka. Djelo je objavila Matica hrvatska iz Stolca, 2014. godine. Do sada ova antologija nije doživjela u RH recepciju koju zaslužuje. Ljubo Krmek vrlo je odgovorno predstavio u ovoj knjizi sve autore vezane uz njegov uži zavičaj. To su: Nikola Nine Buconjić, Jozo Udženija), Grgur Karlovčan, Lovro Rebac, Pero Budak, Nedjeljko Mirić, Ruža Jovanović, Đuro Kriste, Stojan Šutalo, Marko Bošković, Anđelko Vuletić, Zdravko Ostojić, Vladimir Vlado Puljić, Borislav Arapović, Vladimir Pavlović, Miljenko Marić, Petar Vuletić, Nikola Martić, Toma Farac, Stojan Vučićević, Miše Prkačin, Franjo Džakula, Jasenka Požega – Sremac, Mile Maslać, Pero Pavlović, Mirko Barišić, Dušan Musa, Ivo Raguž, Nada Mustapić, Petar Mirić Periša, Jozo Jakiša, Zoran Pavlović, Dragan Šimović, Ivo Šutalo, Josip Nedjeljka Milić, Ljubo Krmek, Anđelka Vukić, Stanko Krnjić, Srećko Marijanović, Vesna Slobođan, Bernard Marijanović, Antonio Jović, Šime Doko, Mario Knežević, Dražen Mustapić, Mario Perić, Zvonko Perić, Jelena Bender, Andrijana Prkačin, Božimir Previšić, Ivana Rodin i Jozo Salmanić. Autori su predstavljeni kronološkim slijedom.

Ljubo Krmek je poznati hrvatski pjesnik iz Hercegovine. Plodan je autor i organizator književnih manifestacija. Za svoje pjesništvo nagrađen je 2010. s nagradom „Dubravko Horvatić“. Od 2016. član je Društva hrvatskih književnika.

Osmi dan: 22. siječnja 2016.

Formiranje nove Vlade

Danas je cijeli dan u našem Saboru buka i zbrka. Zastupnici SDP-a i njegove koalicije dugotrajnim i iscrpljujućim replikama i diskusijama nastoje isprovocirati mandatara Tihomira Oreškovića, obezvrijediti njegov program i dezavuirati pojedine ministre kao tobožnje fašiste. Cijela ova procedura s kojom smo se suočili nakon prošlogodišnjih parlamentarnih izbora pokazala je duboku podijeljenost hrvatskog političkog, pa i biračkog tijela. Za to je krivac najviše Zoran Milanović jer je svojim talibanskim ljevičarenjem potencirao i izazivao neprestano podjelu Hrvata na ustaše i partizane. Danas, kada je došao kraj njegovoj štetnoj politici sve sam više uvjerenja kako nije riječ samo o nekompetentnom i priglupom političaru već o zločestom ljevičarskom provokatoru čiji se rad može okarakterizirati i kao veleizdaja. U tome su mu svesrdno pomagali njegovi ministri.

Nazivajući političke protivnike neprijateljem, Milanović je potencirao svoju zloglasnu podjelu iskazanu riječima: „Ili mi ili oni“. Javno je koristio poklič iz vremena španjolskog građanskog rata koji glasi: „No pasaran“. Isidora Dolores Ibárruri Gómez, poznata i kao La Pasionaria, (Gallarta, Biskaja, Baskija, 9. prosinca 1895.- Madrid, 12. studenog 1989.). Obnašala je dužnost generalne sekretarice (glavna tajnica) Španjolske komunističke stranke od 1945. do 1960., a zatim i predsjednice stranke do svoje smrti. Za vrijeme Španjolskog građanskog rata Ibárruri je skovala povijesni slogan No pasarán(“neće proći”), koji se koristio kao ratni poklič republikanaca tijekom rata, a zatim i u drugim državama kao slogan protiv fašizma. Poslije rata Ibárruri odlazi u egzil u Moskvu, gdje joj je kći bila udana za jednog Staljinovog generala. Vraća se 1977. kada je izabrana u Parlament, na prvim španjolskim demokratskim izborima.

Navedeni se poklič, dakle, upućuje se fašistima.

Zoran je do zadnjega dana vjerovao kako će zadržati vlast. Razmišljao je o svim varijantama pa i o petminutnom sazivu Sabora što je vrhunac njegove mudrosti. Obični ljudi s kojima se družim iskazivali su bojazan od mogućih ozbiljnijih provokacija koje bi Milanoviću omogućile proglašavanje izvanrednog stanja i poništavanje rezultata izbora. U tim danima predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ponijela se državnički mudro, ali i odlučno spriječivši bilo kakve nedemokratske scenarije.

Stvaranje sporazuma između političke grupacije Most i Domoljubne koalicije bio je dugotrajan i iscrpljujući proces. Predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku treba odati veliko priznanje što je imao političke hrabrosti, ali i rodoljubne odgovornosti kada se odrekao premijerskog mjesta kako bi se formirala nova Vlada. Danas kada je lista ministara dovršena ostaje mi vjerovati u njezin dobar rad. Koalicijske vlade nisu uvijek sretno rješenje, jer su rezultat kompromisa. Budućnost će pokazati hoće li glavni akteri u Vladi, Božo Petrov i Tomislav Karamarko, djelovati skladno i s premijerom sinkronizirano ili će na prvoj prepreci doći do problema.

Za mene kao književnika i bivšeg diplomata zanimljivi su ministri vanjskih poslova i kulture. Što se tiče Ministra vanjskih poslova, izbor je vrlo dobar, jer je kolega Kovač stekao međunarodno diplomatsko iskustvo. Obrazovan je, iskusan, legitimist i domoljub. Pred njim je veliki zadatak vratiti hrvatskoj diplomaciji ulogu koju je imala u vrijeme prvog Predsjednika. To znači da se na visoke diplomatske položaje treba birati istaknute pripadnike tzv. etničke elite iz raznih područja, a ne činovnike koji nemaju svoga ja, koji ne smiju pokazati nikakvu inicijativu i koji se moraju držati pravila koje je vladalo u Kraljevini Srbiji i bivšim Jugoslavijama: „Veži konja đe ti aga kaže“.

Veleposlanici ne smiju biti ničiji poslušnici, stričevi, kumovi, poslovni partneri, tetke, strine, ljubavnici i ljubavnice. To moraju biti moralno neupitni ljudi, vrijedni i odgovorni svjesni važnosti veleposlaničkog poziva. Osobito ne treba izbjegavati na takva zvanja postavljati razne ovisnike, bilo o alkoholu, drogama ili istom spolu. Jedna od važnih zadaća ministra Kovača trebala bi biti rehabilitacija veleposlanika i generalnih konzula koje su bez opravdanja smijenili, a neke i bacili na ulicu, osvetnički pobjednici na čelu s Mesićem, Račanom i Tomčićem, 2000. godine. Tim je ljudima potrebna isprika. Dio njih je već preminuo, dio ostario, dio se razočarao. Onima koji su još u snazi treba dati šansu i vratiti ih u diplomatski korpus, ako ne kao veleposlanike onda svakako kao predavače na Diplomatskoj akademiji i edukatore novih veleposlanika.

Poseban su problem tzv. počasni konzuli koji zastupaju Hrvatsku u nekim zemljama a koje su Mesić i Josipović birali po svojim privatnim kanalima.

Sve diplomate koji su u Ministarstvo vanjskih poslova bili ubačeni kao uhljebi po stranačkoj liniji, odnosno kao tzv. „stranačka kvota“, treba vratiti njihovim bazama. Osobno svjedočim kako se danas na veleposlaničkim mjestima nalaze ljudi koji su progonili sve kolege iz vremena predsjednika Tuđmana. Čuo sam kako jedan od njih govori: „Mi nismo ovdje da HDZ-ovsko smeće podržavamo, već da ga izbacujemo“.

Hrvatski diplomatski klub koji okuplja većinu bivših veleposlanika i generalnih konzula, a čiji je član i novi ministar, bit će mu sigurno podrška.

Novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović osobno mi je manje poznat, ali poznati su mi njegovi stručni radovi. On je mlad povjesničar, lucidan, hrabar i pošten u interpretaciji povijesne građe. Da je živ naš veliki povjesničar Jaroslav Šidak bio bi s njime zadovoljan. Ministra kulture čekaju vrlo veliki i teški poslovi. Kako je u Hrvatskoj tijekom proteklih godina izvršen kulturocid trebat će mnogo upornosti i velike podrške da se ovo nepodnosivo stanje dovede u normalu. Gdje god dirnemo, svuda su problemi. Ministar je obećao veliki angažman i borbu za veća sredstva. To je neizbježno ako želimo vratiti kulturi značaj koji ona ima, a ima ga jer je dio naše samobitnosti.

Hrvatsko kulturno vijeće koje okuplja preko tisuću značajnih hrvatskih intelektualaca, ako to Ministar zatraži, bit će mu raspolaganju dobrim savjetima. U području izdavačke djelatnosti, filmske industrije, muzejske djelatnosti, arhivistike, športa, jezikoslovlja itd. problemi su još nesagledivi. Sve što je do sad činjeno ima protuhrvatski karakter. Oni koji su u tome sudjelovali još su moćnici na političkoj sceni i zbog toga će sve državotvorne snage u zemlji morati pomoći novome Ministru.

Kao književnik, odnosno član DHK, molim novoga Ministra da pomogne pri konačnom rješavanju radnog prostora naše udruge. Isto ga tako molim da stavi pod kontrolu izdavačke programe Ministarstva kako se ne bi dešavalo da se financiraju i to izdašno knjige protuhrvatskog, anacionalnog, anarhističkog i protuvjerskog sadržaja bez obzira na estetsku vrijednost, a odbijaju se djela domoljubnog, rodoljubnog, moralnog sadržaja bez obzira na umjetničku vrijednost. To vrijedi i za filmove i za kazališta.

Poseban problem za ministra kulture, za novu Vladu ali i za cijeli hrvatski Sabor bit će hrvatska državna televizija. Ona je postala transmisija ljevičarske i jugoslavenske ideologije u kojoj su odstranjeni svi slobodnomisleći i državotvorni novinari a uhljebljeni i na vodeća mjesta postavljeni Milanovićevi i Radmanovi istomišljenici. Jednim potezom suludog pera odstranjeno je 40 vodećih urednika i novinara. Potrebno je istražiti kriminal, korupcije i politički nepotizam koji vladaju na HRT-u. Umjesto ideološke televizije koja razbija nacionalno jedinstvo, krivo obavještava javnost i ideološki nastoji oblikovati javno mnijenje, potrebna nam je „katedrala duha“. Nama je potrebna normalna, demokratska, domoljubna i marljiva televizija. Sve jugofilske, titoističke i udbaške kadrove treba umiroviti, onemogućiti im kreiranje programa ili ih udaljiti s posla.

Đuro Vidmarović/HKV