D. Dijanović: O stogodišnjem teroru jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj

U Bjelovaru je jučer u organizaciji Matice hrvatske Ogranak Bjelovar održano predstavljanje knjige prof. dr. sc. Josipa Jurčevića “Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj”. U nastavku donosimo izlaganje o knjizi Davora Dijanovića. (hkv)

 Josip Jurčević, „Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj“, Dokumentacijsko-informacijsko središte – DIS, Zagreb, 2015.

Iako se u političkom i medijskom prostoru često može čuti ispraznica o tome kako treba zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti, sva društveno-politička događanja u Hrvatskoj posljednjih mjeseci jasnije nego ikad svjedoče o tome da je nemoguće pobjeći od prošlosti i da upravo povijest određuje odnose snaga i pozicije moći u sadašnjosti. Borba struktura koje svoje korijene vuku iz vremena jugoslavensko-komunističkog totalitarnog sustava, da se i dvadeset i šest godina nakon propasti Jugoslavije i uvođenja demokracije i pluralizma očuva njihova lažna, mitologizirana i ideologizirana povijesna „istina“, za cilj ima – jasno je to svim ozbiljnim ljudima – perpetuiranje sadašnjeg odnosa snaga u društvu, tj. zadržavanje položaja i sinekura koji donose lagodan i bezbrižan život uz često vrlo malo rada.

Oni koji bi u vrijeme Jugoslavije propitivali jugoslavenske dogme i mitove, koji s povijesnom istinom nemaju gotovo nikakve veze, završili bi u nekoj od jugoslavenskih kaznionica ako bi imali sreću da prije toga ne bi bili prikraćeni za glavu. Neki bi završili i u ludnici, kao npr. beogradski novinar Vladimir Marković koji je 1979. nakon razgovora s dr. Franjom Tuđmanom – u kojemu se navodi brojka od 60.000 ubijenih u Jasenovcu – prisilno psihijatrijski hospitaliziran.

Danas je za one koji propituju jugoslavensko-komunističke mitove predviđen ipak suptilniji oblik intelektualnog gulagaili intelektualne lomače. Danas takvi povjesničari, novinari i publicisti u vokabularu duhovnih i bioloških nasljednika obožavatelja Staljinovih brižno njegovanih brkova i tamnožutih očiju, postaju „revizionisti“ i opasni „fašisti“.

Naravno, riječ je o etiketama kojima je cilj društveni ostracizam i akademska diskvalifikacija. Jer, kad historiografija kao znanost ne bi bila usmjerena prema reviziji, tj. prema preispitivanju vjerodostojnosti dosadašnjih spoznaja, onda ona ne bi bila znanost, nego dogmatski sustav. Kao što je rekao jedan američki povjesničar, revizionizam je životna snaga povijesne znanosti, pri čemu se, dakako, misli na znanstveni, a ne ideološki revizonizam.

Otrcane optužbe za fašizam

S druge pak strane, prozivka za fašizam otrcana je metoda pokušaja diskvalifikacije koju je između dva svjetska rata upotrebljavala tzv. lijeva inteligencija, koja je sve svoje protivnike bez obzira na ideološku orijentaciju proglašavala fašistima (pa su za njih i socijal-demokrati bili „socijal-fašisti“), a tom su se metodom često koristile ijugoslavenske tajne službe kako bi se obračunale s protivnicima režima koji su djelovali na programu stvaranja samostalne i neovisne hrvatske države. Za velikosrpske krugove i hrvatske komuniste, koji su dobrim dijelom bili vjerni sluge Beograda, svaki i najmanji iskaz hrvatstva i nacionalne svijesti automatski se je proglašavao fašizmom, a svaka Hrvatska za njih je predstavljala i predstavlja fašističku kreaciju. Ozbiljni ljudi koji imaju barem osnovno politološko obrazovanje o tome što je fašizam, na takve će etikete odmahnuti rukom, no te su etikete – u stanju medijskog mraka i cenzure koji su se nadvili nad Hrvatskom – nažalost i dalje prilično djelotvorne.

U takvoj bolesnoj društveno-političkoj klimi, koja želi eliminirati sve pokušaje utvrđivanja stvarne povijesne istine, valja pozdraviti pojavu knjiga koje idu za time da revidiraju, tj. preispitaju historiografske postavke napisane u vrijeme jugoslavensko-komunističkog totalitarizma. U tu vrstu knjiga svakako se ubraja i knjiga prof. dr. sc. Josipa Jurčevića koju večeras predstavljamo, a koja nosi naslov „Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj“.

Ono što odmah valja apostrofirati jest pun pogodak kad je u pitanju izbor naslova knjige. Naime, kod nas se često s pravom govori o komunističkim zločinima, ali se zaboravlja spomenuti da su ti zločini počinjeni i u ime još jedne zločinačke ideologije, a to je ideologija jugoslavenstva, koja se pak nije manifestirala jedino u komunističkom obliku, nego i prije toga u vrijeme monarhističke Jugoslavije. Od ubijanja hrvatskih vojnika u Odesi za vrijeme Prvoga svjetskog rata, preko 5. prosinca 1918. na Jelačićevu trgu, ubojstva Stjepana Radića, Bleiburga i križnog puta, pa do Vukovara i Škabrnje, na djelu su isti otrovni plodovi ideologije jugoslavenstva. A nažalost, jugoslavenstvo je i dan danas vrlo jako u Hrvatskoj, i to ne samo na razini sentimenta, nego i na institucionalnoj razini.

Propitivanje različitih aspekata jugoslavenstva

Knjiga „Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj“ objavljena je prošle godine u nakladi Dokumentacijsko informacijskog središta – DIS Zagreb, ima 279. str., podijeljena je na pet poglavlja, a obuhvaća izbor autorovih znanstvenih, stručnih i preglednih članaka te izlaganja na znanstvenim skupovima. U koherentnucjelinu povezuje ih autorovo propitivanje različitih aspekata jugoslavenstva i komunizma te posljedica koje su te ideologije ostavila po hrvatski narod.

Prvo poglavlje nosi naslov „Suvremena hrvatska povijest“, a u njemu možemo čitati o odnosu politike i povijesti, o problemu periodizacije hrvatske povijesti s osvrtom na taj problem u hrvatskoj književnosti, o upravljačkoj eliti u suvremenoj hrvatskoj povijesti, o uzrocima i posljedicama šeštosiječanjske diktature te o Istri u hrvatskome nacionalnom identitetu.

Odmah na početku knjige autor podsjeća na veliku važnost prošlosti, ističući da je politika moć povijesti (ili prošlosti) prepoznala od početka civilizacije te se njome koristila u upravljačke svrhe. „Budući da je pragmatična utilitarnost glavno obilježje politike, razumljivo je što je politika od pamtivijeka nastojala što više utjecati na spoznaje o prošlosti kako bi ih prilagodila svojim potrebama, zapostavljajući pritom istinitost i objektivnost koji su glavna načela povjesnice“. A istinitost i objektivnost posebno su stradali tijekom razdoblja dviju Jugoslavija gdje su – kako stoji u knjizi – „četiri naraštaja stanovnika Hrvatske bili u cijelom javnom životu izloženi intenzivnom indoktrinacijskom obrazovanju i odgoju na radikalnim stereotipovima jugoslavenstva (…) i komunizma, koji ne odgovaraju standarnoj objektivnosti spoznaja koje su u tom razdoblju nastajale u zapadnoeuropskom građanskom svijetu“.

Zbog nepovredene lustracije jugoslavenske su elite izvršile transmisiju svoje moći i u demokratsku Hrvatsku, u građanske državne i društvene institucije, pa će autor konzekventno primijetiti da se na pozicije upravljačke moći postavljaju stručno, socijalno i moralno nekompetentne osobe koje ne zastupaju razvojni interes, nego se rukovode osobnim ili različitim posebnim interesima, a koje su svoju upravljačku kompetentnost dokazale u komunističkome sustavu vlasti.

U drugome poglavlju pod naslovom „Uzroci i posljedice bleiburške tragedije“ obrađuje se model stradavanja Hrvata u 20. stoljeću, ustrojavanje represivnog sustava komunističke Jugoslavije, drugo zasjedanje AVNOJ-a, kao kamena temeljca jugoslavenskoga komunističkog režima i druge jugoslavenske države, govori se o prikrivenim stratištima i grobištima jugoslavenskih komunističkih zločina te o bleiburškoj tragediji u svjetlu Rezolucije Vijeća Europe 1481 koja traži međunarodnu osudu zločina totalitarnih komunističkih režima.

Organiziranost i sustavnost zločina

Kao zajedničku značajku svih stradavanja hrvatskog naroda u 20. st. Jurčević ističe njihovu organiziranost i sustavnost. Stradavanja su bila prepoznatljiva ne samo po općim nepovoljnim okolnostima (ratovi, okupacije, totalitarni ili autoritarni režimi), nego i prema tijeku konkretnih povijesnih događaja, te prema sustavnosti pripremanja i provođenja konkretnih represija. A uspoređivanjem različitih razdoblja hrvatske povijesti može se prepoznati kako su teritorijalna područja stradavanja, konkretni oblici i načini stradavanja bili učestalo veoma slični ili uglavnom istovjetni. Kao primjer može se uzeti Bleiburška tragedija i srbijanska oružana agresija devedesetih, gdje vidimo visoki stupanj istovjetnosti u oblicima i načinima izvršavanja konkretnih zločina. Ne postoje tako velike razlike između Ovčare 1991. i izvlačenja i ubijanja ranjenika iz zagrebačkih bolnica 1945. Ista tehnika ubijanja, isti simboli i ista jugoslavensko-velikosrpska ideja kao inspiracija.

Ovčara je svima dobro poznato mjesto hrvatskog stradanja, no ne treba zaboraviti da je 1945. na području Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije jugoslavensko-komunistička ideja iza sebe ostavila 1700 masovnih prikrivenih grobišta. Radilo se je tu o provedbi jugoslavenske ideje – jer Hrvati su morali umrijeti da bi živjela Jugoslavija – , ali i o provedbi krvave ideologije komunizma. „Komunistička teorija i praksa je isključivo priznavala neograničeno revolucionarno nasilje kao jedini način uspostave komunističkog poretka. Na isti način je zagovarana i primjenjivana diktatura proletarijata, kao nastavak neograničenog komunističkog nasilja nakon osvajanja vlasti, a radi potpunog obračuna sa svim neistomišljenicima“. U jednome izvješću tzv. osloboditelja tako je zauzeto „stanovište“ kako „bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas“.

Komunistička teorija i praksa nije priznavala mogućnost postojanja bilo kakve političke ili društvene pluralnosti, a isti mentalni sklop možemo primijetiti i danas kad je određenim političarima, medijskim djelatnicima i tzv. borcima za ljudska prava, a u duhu bespoštednoga obračuna s neistomišljenicima, strana uopće pomisao o tome da ne moramo svi isto misliti i da netko nije fašist samo zato što drugačije razmišlja. No, za komuniste i boljševike neistomišljenici i protivnici nisu ni ljudi, pa je tako komunistički režim propisao da se „svi oni koji su u toku Narodnooslobodilačke borbe izgubili život na strani okupatora ili domaćih izdajica bilo na koji način ne smatraju žrtvama rata“.

Animalizacija protivnika

Animalizacija protivnika bila je preduvjet i „oporavdanje“ za fizičku likvidaciju, pa su jugoslavenski komunisti takoisticali parole tipa „Druže znaj da je higijenska svest sastavni deo tvoje političke svesti“, „U borbu protiv ušiju kao protiv fašizma“, „Uši žive od čovečje krvi, kao fašisti“ i sl. Posve je to u skladu s Lenjinovom – a Titu je upravo Lenjin bio najveći uzor – definicijom diktature proletarijata koja je za njega „najžešći i najnemilosrdniji rat nove klase protiv moćnijeg neprijatelja, protiv buržoazije čiji je otpor udesetorostručen njenim obaranjem… diktatura proletarijata je nužna, i pobjeda nad buržoazijom nije moguća bez dugog, upornog, ogorčenog rata na život i smrt – rata koji zahtijeva vladanje sobom, disciplinu, čvrstinu i nepokolebljivost i jedinstvo volje“.

Oni koji među komunistima nisu imali čvrstinu i nepokolebljivost kad je u pitanju uklanjanje protivnika bili su jednostavno maknuti. „Otpadali su oni koji su bili protiv revolucionarnih mjera, a ulazili su u organe vlasti oni koji će dosljedno ostvarivati te mjere“. Tako su, primjerice, pripadnici OZN-e jasno poručili komunističkim vlastima u Slavonskom Brodu: „Ako će te se miješati u naš posao i Vas može stići da odete pod ledinu“. Pod „ledinu“ je tako otišla jedna seoska žena u Sloveniji samo zato što je užem krugu poznanika govorila o jednom konkretnom poratnom zločinu komunističkog režima.

Svi organi vlasti u rukama KPJ

„Posao“ uklanjanja neistomišljenika je nakon rata vrlo pedantno obavljen, KPJ je osvojila potpunu vlast pa je tako komunistički historiograf Dušan Bilandžić mogao ponosno zaključiti: „U povijesti se rijetko stječe tako čvrsta i nepokolebljiva vlast u rukama jednog revolucionarnog pokreta; svi organi vlasti – zakonodavni i izvršni, vojska i milicija, sigurnost i sudstvo – bili su bez izuzetka čvrsto u rukama KPJ“. A u rukama KPJ bili su, dakako, iobrazovanje i školstvo, pa su tako s Filozofskog fakulteta u Zagrebu izbačeni svi nastavnici i pomoćno osoblje koji su na Fakultetu bili zaposleni nakon 10. travnja 1941. (nekolicinu njih kasnije je režim vratio na Fakultet jer je postojao golem nedostatak nastavnoga osoblja). Ne treba stoga čuditi postupanje današnjih profesora na Filozofskome fakultetu, primjerice Mate Kapovića, koji je doslovno izjavio „serem vam se na Bleiburg“, kad znademo tko je te i takve kadrove „vaspitao“ nakon 1945.

Parlamentarna skupština vijeća Europe je 25. siječnja 2006. Donijela „Rezoluciju 1481 (2006) o potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima“, u kojoj se traži zauzimanje jasnog stava o zločinima totalitarnih komunističkih režima, jasno distanciranje od zločina i njihova osuda, no ta je Rezolucija u Hrvatskoj mrtvo slovo na papiru. Na Europsku uniju i njezine akte hrvatske se vlasti, naime, pozivaju jedino onda kad im je to potrebno za obračun s hrvatskim suverenitetom.

Treće poglavlje „Stepinac – simbol ideniteta“ govori o bl. Alojziju Stepincu kao simbolu s kojim se poistovjećuje golema većina stanovnika Hrvatske. Stepinac se od početka svoje nadbiskupske službe – zaključuje Jurčević – „bez ikakve zadrške i straha cijelim svojim bićem i utjecajnim položajem stavio na stranu ugroženih, obespravljenih i progonjenih pojedinaca, zajednica, naroda i institucija, uključujući i Katoličku crkvu. Odnosno, nadbiskup Stepinac je s punom sviješću o rizicima odabrao dosljedno – mišlju, riječju i djelom – zastupati vjerska i općecivilizacijska vrijednosna načela, među kojima se posebno ističu ljubav, opće dobro, pravednost i potpuna jednakost svih ljudi. Tu dosljednost nadbiskup i, kasnije, kardinal Stepinac zadržao je sve do svoje mučeničke smrti“.

“Antifašizam” u Hrvatskoj – paravan za zagrobni život komunizma i jugoslavenstva u Hrvatskoj

Danas se često u Hrvatskoj govori o tzv. „antifašizmu“, no tu se nema u vidu demokratski, građanski oblik antifašizma, nego se kao uzori „antifašizma“ ističu likovi poput Josipa Broza Tita, Aleksandra Rankovića, Koče Popovića i Milovana Đilasa i ostalih humanista iz bleiburške topografije smrti, iz čega nedvosmisleno proizlazi zaključak kako je takav „antifašizam“ tek paravan za zagrobni život komunizma i jugoslavenstva u Hrvatskoj. Kao dijametralna suprotnost navedenim komunističkim razbojnicima djelovao je bl. Alojzije Stepinac, koji je bio protivnik i fašizma i nacizma i komunizma. A isto možemo reći i za još jednog hrvatskog blaženika o kojemu možemo čitati u ovome poglavlju, a to je bl. Miroslav Bulešić. Bulešić je u Istri za vrijeme rata spasio brojne župljane od odlaska u njemačke logore, za vrijeme rata ispovijedao je partizanske borce, ali mu to nije pomoglo ga da komunisti nakon rata ne likvidiraju kao bijesnog psa, a njegova krvnika osude na smiješnih pet mjeseci zatvora. Stepinac i Bulešić ilustrativni su primjeri kako su od strane komunista prolazili nekomunistički protivnici fašizma.

Četvrto poglavlje „Zatajena solidarnost iseljene Hrvatske prema domovini“ problematizira djelovanje iseljene Hrvatske u korist hrvatskih nacionalnih ineresa, a govori i o političkoj koncepciji i djelovanju Hrvatskoga narodnog odbora pod vodstvom Branimira Jelića te o značenju Bruna Bušića u suvremenoj hrvatskoj povijesti.

Veliki brojčani i kvalitativni potencijal hrvatskog iseljeništva jugoslavenski je režim vrlo rano i točno procijenio te je u iseljenoj Hrvatskoj prepoznao jednu od glavnih opasnosti za svoj opstanak. Stoga je komunistička Jugoslavija već u poratnim godinama započela mnogostruke djelatnosti na neutralizaciji i razvijanju potencijala hrvatskog iseljeništva. Te su se aktivnosti nastavile do raspada Jugoslavije, a uključivale su i fizičku eliminaciju kao što je to slučaj kod Bruna Bušića i Branimira Jelića.

Na žalost, negativni stereotipi iz vremena komunističke Jugoslavije i danas su vrlo snažni te priječe integraciju domovinske i iseljene Hrvatske, koja ima ogromne demografske, lobističke, kulturne, znanstvene i financijske potencijale koji bi mogli Hrvatskoj pomoći u prevladavanju svekolike političke, duhovne i gospodarske krize. „Objektivno gledajući“ – zaključuje Jurčević – integracijski proces domovinske i iseljene Hrvatske „daleko bi više koristio domovini, jer hrvatsko iseljeništvo ima iskustveni kontinuitet življenja unutar zapadne civilizacije, za razliku od domovine koja je pola stoljeća (ili čak sedamdeset godina) bila iz njega uglavnom isključena. Prema tome, hrvatsko iseljeništvo raspolaže materijalnim, svjetonazorskim, vrijednosnim i upravljačkim bogatstvom i znanjem koji nedostaje Hrvatskoj. Odnosno iseljena Hrvatske je dio hrvatskoga nacionalnog korpusa koji je integralni dio zapadnog svijeta kojem se domovinska Hrvatska u svakom pogledu najbezbolnije može priključiti posredovanjem iseljene Hrvatske“.

Osloboditi se toljaga

Peto poglavlje „Hrvatska u procesu globalizacije i europskih integracija“ obuhvaća članak „Nacionalni identitet i europske integracije“, u kojem se kritički propituje odnos između Hrvatske i Europske unije – naime prof. Jurčević jedan je od rijetkih javno afirmiranih intelektualaca koji nisu konformistički prihvaćali bajke od bogatoj EU koja ćeriješiti sve hrvatske probleme -, te veliki intervju koji je 2007. dao za časopis „Epoha“, a u kojemu govori o suvremenim procesima globalizacije u svim njezinim aspektima.

Zaključno, nakon čitanja knjige „Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj“ teško se je ne složiti sa zaključkom akademika Dubravka Jelčića, koji je napisao predgovor knjizi, a ističe da je prof. dr. sc. Josip Jurčević „revizionist povijesti, ali revizionist u najboljem, najpozitivnijem značenju te riječi“. Riječ je o povjesničaru – a što pokazuje i ova knjiga – koji povijest rekonstruira na temelju literature i arhiva, a ne izmišlja povijesne izvore i povijesne događaje kao neki od suvremenih režimskih povjesničara – hagiografa jugoslavenske provenijencije.

Ako Hrvatska želi postati normalna država, onda treba istinitu povijest i oslobođenje od toljaga koje se poput one jasenovačke po potrebi vade iz povijesnog naftalina za potrebe ušutkavanja i discipliniranja hrvatskog naroda i njegovih nacionalno svjesnih političkih predstavnika. U tome poslu i ova knjiga predstavlja vrijedan i koristan doprinos te ju stoga iskreno preporučam.

Davor Dijanović