Prenosimo članak s stranice laudato.hr, autora Domagoja Hruške. Iako se članak odnosi na Hrvatsku, može se reći da isti problemi antipoduzetničkog mentaliteta muče sve nas na ovim prostorima. Napominjemo da ovo ne znači da je stajalište autora ujedno i stajalište HKZ Troplet. Ovo je samo pokušaj traganja za uzrocima problema koji je očigledan.

 antipoduzetništvo4

S kritičarima ekonomskog stanja u Hrvatskoj slažem se jedino u tome da je stanje iznimno loše. Ali loše je jer je premalo kapitalističko, a ne zato što je „neoliberalno“. Naša ekonomija se temelji na odlukama državnog establišmenta koje nema ni znanja ni operativne mogućnosti, a u konačnici ni razloga da vodi ekonomsku politiku na konkurentskim tržištima. Posljedica toga je da je cijela naša ekonomija u službi državnog aparata, umjesto da je obrnuto.

Mnogi ljudi u Hrvatskoj, a pogotovo intelektualci, strastveno preziru kapitalizam. Prema njihovom mišljenju taj strašni oblik ekonomske organizacije društva donio je samo nedaću i očaj. Golema većina gladnih ljudi je iskorištavana od strane nekoliko okrutnih pojedinaca kojima nije stalo ni do čega osim njihovog novčanog interesa. Predrasuda javnog mijenja jasno se očituje i u hrvatskom javnom prostoru gdje se epitet „kapitalistički“ upotrebljava samo za stvari koje su destruktivne i odbojne. Forsira se teza kako je vrijeme kapitalizma prošlo, kako nema odgovora na novo doba, krizu koju je sam uzrokovao. Rado se naglašavaju „sustavne pogreške“ kapitalizma koje su dovele do globalne ekonomske krize. Traži se novo rješenje. Treći put, onkraj kapitalizma i socijalizma. Treba jasno reći da takvog rješenja nema, ne postoji treći put niti nam je potreban. Potreban nam je doduše kapitalizam na drugačijim temeljima nego što ga sada imamo u Hrvatskoj.
Dojam je da kritičari kapitalizma u Hrvatskoj ne kritiziraju taj ekonomsko-socijalni argumentirano. Često se mogu čuti dobro poznate fraze poput destruktivnosti liberalnog kapitalizma, ugrožavanja prava radnika, nejednakosti i sveopćeg ugnjetavanja slabih koje su njegove navodne neposredne posljedica. Ono što je servirano obično se konzumira. No, ako zagrebemo ispod površine, vidjet ćemo da je to samo prazna priča, spin koji se javnosti podvaljuje iz različitih interesa. U ovom prilogu ćemo baciti pogled na dvije uobičajene skupine kritičara socioekonomskih sustava u Hrvatskoj, pokušati utvrditi njihovu motivaciju i ispravnost stavova koje zastupaju.
antipoduzetništvo7
Prva skupina domaćih „eksperata“ koji kude kapitalizam su profesionalni ljevičari. Oni u zadnje vrijeme dobivaju sve više prostora, osobito na javnoj televiziji. Ljevičarenje je njihova struka, a kritika tradicije i postmodernistička sintagma anything goes ‘lajtmotiv’ svih njihovih rasprava. Pri tome ne vode računa o tome da je tradicija isto što i demokracija te da postmodernist po definiciji nikada ne može biti u pravu. Kao jedna od važnih tema u tom ljevičarenju koristi se koncepcija neoliberalnog kapitalizma koja u njihovom diskursu ima ulogu svojevrsne ‘baba roge’. Naime, prema njima, ako se stvari na globalnoj ekonomskoj sceni hitno ne promijene, dograbit će nas goleme svjetske korporacije, a onda jao nama. Jer, poznato je, korporacije nemaju morala, one djeluju samo kroz funkciju cilja maksimiziranja profita i pritom ne gledaju na male i slabe. Jedino što nas za sada spašava od te sudbine su zalaganja dežurnih ljevičara koji elokventnom diskusijom ne dozvoljavaju neoliberalnim kapitalistima da nas dohvate. Njihova argumentacija tu obično prestaje. Naime, jasno je samo po sebi da je to tako pa nema razloga ulaziti u detalje. Ako neki ljevičar, obično ekonomske struke, ipak odluči ući u detalje hrvatske gospodarske realnosti, uvijek iznosi neuspjehe privatizacijske prakse ili priče o tome kako neki poduzetnik nije isplatio plaće (dok ih državna i gradska poduzeća redovno isplaćuju i to obično u duplo višem iznosu nego poduzetnik). Konačni zaključak je opet isti – kapitalisti su pošast društva i bilo bi nam bolje bez njih. Na koncu, vidimo kamo nas je neoliberalni ekonomski model doveo.

Iako se ovakvo razlaganje može činiti logičnim, ono nije istinito. Hrvatska država izravno, kroz transfere u vidu plaća i kroz trgovačka društva u svom vlasništvu kontrolira više od polovice hrvatskog društvenog proizvoda. Nadalje, golemi dio privatnog sektora naslonjen je na državu i državna poduzeća. Uz to, vjerujem da taj dio gospodarstva ostvaruje najbolje poslovne rezultate (takva statistika nažalost ne postoji). Možemo se samo prisjetiti nedavnog scenarija gdje su brodogradilišta grcala u gubicima koji su se računali u milijardama kuna, dok su s druge strane njihovi brojni dobavljači izvrsno poslovali. Teza da je hrvatsko društvo kapitalističko ili da je ono rezultat neoliberalnog ekonomskog modela je suluda. Iz ekonomske pozicije Hrvatska je puno više socijalistička nego kapitalistička zemlja. Stanje našeg gospodarstva je posljedica vrlo lošeg upravljanja državnom imovinom i iznimno lošeg institucionalnog gospodarskog okvira. Vezano za privatizacijska iskustva i ona nam ništa ne govore o rezultatima kapitalista nego opet o rezultatima „birokrata“ koji su vodili državu i o njihovim namjerama.
antipoduzetništvo1
Druga skupina kritičara kapitalizma su ljudi iz raznih slojeva društva koji su pripadnici bivših „feudalnih institucija“. Naime, u kapitalizmu poduzetnik duguje svoje bogatstvo ljudima koji kupnjom proizvoda podržavaju njegovo poslovanje. Bogatstvo se u takvom okruženju može stvoriti smo služenjem potrošačima. Kapitalist će izgubiti svoja sredstva ako ih ne uspije uložiti u one smjerove kojima najbolje zadovoljavaju zahtjeve javnosti. U kapitalizmu se pojedinac može uspeti u društvenoj matrici, a može i propasti. S druge strane, u društvu koje je utemeljeno na činu, statusu ili kasti položaj pojedinaca je unaprijed utvrđen. On se rađa u određenom položaju i taj položaj je čvrsto određen zakonima i običajima koje svakom članu propisuju povlastice i dužnosti. Takav je bio i socijalistički sustav. Njegovu vrhušku su u bivšoj državi činili primjerice zaslužni članovi partije, sindikalni vođe ili visoki vojni dužnosnici i njihove obitelji. Dijelu njih i danas nije jasno zašto se Hrvatska odlučila pobuniti i izaći iz Jugoslavije gdje je sve izvrsno funkcioniralo. Oni prizivaju kraj kapitalizma kako bi se vratilo staro vrijeme koje pamte ili o kojemu su im njihovi učitelji govorili (o dinamici takvih getoiziranih društvenih grupa i njihovoj ulozi u Hrvatskoj izvrsno piše profesor Šola, koluminist Laudata, u Večernjem listu od 15. rujna 2013.). Kapitalizam je oprečan s njihovim svjetonazorom jer zadržavanje feudalnih institucija nije u skladu s tim ekonomskim sustavom. Ukidanje feudalnih struktura vodi to ustanovljenje principa jednakosti i dostojanstva.

Potrebno je ponovno definirati pojmove, uskladiti kategorijalni aparat da bi smanjili zbrku. Nama koji smo u pravu zbrka ne odgovara. Dakle, uspješan kapitalist ne maksimizira profit nego stvara vrijednost, ne samo za sebe nego za svoje zaposlenike i svoju zajednicu. Tako stoji i u Katekizmu Katoličke Crkve u točki 2432: „Odgovorni za poduzeće snose pred društvom ekonomsku i ekološku odgovornost za svoje radnje. Oni su dužni uzimati u obzir dobro osobâ a ne samo povišenje dobitaka. Dobici su ipak potrebni: oni omogućuju ulaganja koja osiguravaju budućnost poduzeća; i jamce zaposlenost.“

Kapitalistički sustav je sustav zasluga i odgovornosti koji vodi brigu o dostojanstvu ljudi. U svom izvornom značenju kapitalizam je i uvijek mora biti „kapitalizam s ljudskim licem“.

Dakle, s opisanim kritičarima ekonomskog stanja u Hrvatskoj se slažem jedino u tome da je to stanje iznimno loše. Ali loše je jer je premalo kapitalističko, a ne zato što je „neoliberalno“. Naša ekonomija se temelji na odlukama državnog establišmenta koje nema ni znanja ni operativne mogućnosti, a u konačnici ni razloga da vodi ekonomsku politiku na konkurentskim tržištima. Posljedica toga je da je cijela naša ekonomija u službi državnog aparata, umjesto da je obrnuto. Da imamo više kapitalista, a manje činovnika svima bi bilo bolje.

 

Share.

Comments are closed.