Ako je riječ o Katoličkoj Crkvi, onda se teško mo­že tvrditi protivno. Ona ženama uskraćuje sveće­ništvo, službe i najveće odgovornosti pridržava za muškarce. Nekad su se žene brinule za iznajmlji­vanje stolica u crkvi, kao u parkovima, posluživa­le su župnika kod stola, cvijećem su kitile crkvu za velike blagdane, a ako su željele provoditi dublji duhovni život, nisu imale drugoga načina nego da uđu u samostan – gdje su opet ovisile o svećeniku koji im je dijelio sakramente, savjete ili upute.

Danas je njihova uloga po prilici ista, osim onoga o stolicama, dodavši da sada poučavaju vjeronauk, što je njihova najvažnija zadaća među razli­čitim sporednim djelatnostima. Njima je jednako povjerena uprava školskih i odgojnih ustanova, ali one ne određuju niti usmjeruju poduku najvišega stupnja. Štoviše, trebao se čak održati jedan sabor da se prizna kako žene imaju dušu, jer prije baš nisu bili potpuno sigurni da su i žene obdarene du­šom. Ako i jest Katolička Crkva danas ublažila svoj pogled na njih, ipak još ima tragova staroga nepovjerenja što je više puta izraženo u velikom broju tekstova koje je beskorisno navoditi, osim jednoga – onoga svetoga Pavla koji je sažetak svi­ju: ″Žene na Sastancima neka šute″ (1 Kor 14,34).

MEĐUTIM…

Katolička Crkva Djevicu Mariju ča­sti kao najviše stvoreno biće.

Nesumnjivo je u srednjem vijeku bilo mislilaca koji su tvrdili da je žena neko niže biće, pod izli­kom da je prema jednom opisu u Knjizi Postanka stvorena poslije muškarca. Ali već je Aristotel za­pazio da na svijetu nema besmisla kojeg barem jedan filozof ne bi podržao. Njegovo se zapažanje može protegnuti na religiozne mis­lioce koji zamišljaju da je uloga teologa dan za danom nas izvještavati o stanju njihovih osob­nih mišljenja, dok nam oni trebaju prenositi mi­sao Crkve.

Sabori, osobito oni u prvim stoljećima kršćanst­va, ponekad su više vremena trošili na osuđiva­nje zabluda nego na definiranje istina, pa ipak se Crkvi ne smiju pripisivati zablude koje je proka­zala. To bi bilo kao da se ministra pravosuđa okrivlju­je za sva zlodjela koja kažnjava kazneni zakon. Dokaz uzet iz kronološkoga reda stvaranja vjero­jatno je šala sjemeništaraca, obvezanih na celibat, dok rečenica svetoga Pavla, kojom određuje da žene šute na sastancima, samo dokazuje kako su one ipak na sastancima sudjelovale, što je u našim par­lamentima bilo nezamislivo. Emancipacija žene započela je s kršćanstvom, i unatoč napretku, ona je daleko od toga da bude dovršena.

Tvrdi se kako je Crkva oklijevala priznati ženama da imaju dušu, a to je glupost kojoj proturječi či­tava kršćanska povijest. Već od prvih stoljeća bile su čašćene svetice i mučenice, njihova slava blista na zidovima u Ravenni, u crkvama šestoga stoljeća, a uvijek je u rimskom popisu kanoniziranih sve­taca bio jednaki broj žena i muškaraca, makar su one u kalendaru manje brojne.

U srednjem vijeku bilo je slučajeva da su opatice upravljale samostanom muškaraca, kao na prim­jer u opatiji Fontevraud, žene su vladale u mnogim zemljama. U Francuskoj su one bile isključene s prijestolja zbog nekoga prividnog zakona koji je trebao spriječiti slučaj pripajanja kraljevstva Engleskoj. Isto je tako srednji vijek izmislio ″udvornu ljubav″, taj neobični kratkotrajni upad poezije u povijest.

Paradoksalno umanjivanje vrijednosti žene započelo je u re­nesansi i to uzdizanjem njezine tjelesne ljepote i  novim procvatom poganstva koje je dovelo Vene­ru i Apolona u kulturni vrt velikih ovoga svijeta. Ako posjetite grobnu kapelu Diane de Poitiers, ne ćete u njoj opaziti nijedan kršćanski simbol, a natpisi koje ćete pročitati iznad groba te ljubavni­ce kralja Henrika II. dolaze iz književnoga blaga antike. Na žalost, žene – barem one koje su mogle igrati neku ulogu u društvu – upale su u zamku idolatrije koja ih je okruživala ulagivanjima, samo da može bolje zlorabiti njihovu želju da se svide. Ta mutna mješavina lažnih obožavanja i određenoga prijezira dosegla je u erotomanijakalnoj književnosti osamnaestoga stoljeća takav stupanj odbojnosti da ga je devetnaesto stoljeće moglo nadmašiti samo pomoću svoje naravne grubosti, veoma vidljive ispod razderane krinke romantizma.

La Belle Époque – ″lijepo razdo­blje″, u Francuskoj početkom dvadesetog stoljeća, posljednje je sudjelovalo u tim zlim postupcima; ″že­na-predmet″ bila je u omotu i urešena vrpcama kao ″žena-poklon″. U isto vrijeme kao odgovor, neka vrsta jansenizma koji se izrodio ovladao je religioznim duhovima tako da su na svijetu vidjeli samo jedan grijeh, grijeh tijela, za koji se činilo da je odgovorna samo žena, ali o tome se nije nit­ko usudio jasno progovoriti.

Crkva ne snosi nikakvu odgovornost u tom razvo­ju jer se sve to odvijalo usporedno s padom njezina utjecaja i suprotno njezinu naučavanju.

Evo što mislim o svećeništvu žena. Svećenik slavi misu, a za Katoličku Crkvu misa je spomen-čin muke Kristove: misa, dakle, podsjeća na prolije­vanje krvi (″Ovo je kalež moje krvi… koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha″). Međutim, žene daju život, ne smrt. Prema tome, muškarci trebaju obnavljati žrtvu za koju žene nemaju juridičke odgovornosti. Ovu poteškoću nemaju one kršćanske Crkve u kojima spomen Posljednje večere ima samo značenje simbola ili jednostavnog spominjanja. Ovo je samo moje osobno mišljenje! Osim toga, svećeništvo nije ne­ko ″pravo″, kao na primjer pravo na glasovanje, nego je ″poziv″, i onoga dana kad ga žene budu pri­mile, pretpostavljam da će to Crkva čuti u isto vri­jeme kad i one.

Znajući da evanđelje, koje Crkva treba naviješta­ti, počinje s Marijom, a završava s Magdalenom, prvom svjedokinjom uskrsnuća, bilo bi neopro­stivo kad bi Crkva mrzila žene.

Ali kad kažemo Crkva, općenito pomišljamo na vremeniti vid ustanove kojoj služe ljudi, a ne anđeli. I najteža je zabluda izvjesnoga suvremenog kršćanstva što stalno upire pogled na zemaljski dio Crkve, da u njoj više ne vidi drugo doli admi­nistraciju, moć, ono što Platon i Simone Weil nazivaju ″velika životinja″. Takva Crkva ni­je predmet kontemplacije, nego izvrstan povod za neslogu.

André Frossard (preuzeto iz knjige “Bog u pitanjima”)