Danas živimo krajnje konzekvence dekonstrukcije svega ljudskoga. Umjetnost se izopačila do banalizacije duha i stvaralaštva. Oboljeli ljudski duh projicirao je vlastitu patologiju kao normu, više nema razlikovanja između dobra i zla, zdravog i bolesnog. Sve što je bilo zdravo proglašeno je za nazadno i bolesno, a sve bolesno za zdravo i napredno.
Napisao Zoran Vukman
Photo-Pixabay
Još uvijek kruži mit o četvrtoj fatimskoj tajni, i 99 godina nakon Marijinih ukazanja u Fatimi i 35 godina nakon atentata na svetog Ivana Pavla II. Eshatologija je uvijek praćena apokaliptičkim slutnjama, no kod današnjeg čovjeka ima puno potrebe za senzacijama. Usredotočimo se na ipak na duhovno-teološku poruku. Ako je lourdsko ukazanje usred 19. stoljeća i ideoloških začetaka raznih antiteističkih –izama, nosilo u sebi duboku teologiju Bezgrješnog Začeća, onda su Gospini susreti s dječicom u portugalskim brdima 1917. godine donijeli naglašenu izvanrednu eshatološku dimenziju, veliko upozorenje i poruku Neba čovjeku usred razdoblja zastrašujućeg raščovječenja.
Gospina teologija uvijek je teologija samozatajnog oživotvorenja istinskog osobnog poslanja, samozatajne duhovne prakse, ona je uvijek teologija koja se živi, koja se pokazuje na djelu. Majka Riječ ne tumači, Ona je nosi i predaje nama, jer je Riječ po svojoj neizrecivoj otajstvenoj volji htjela biti s Njom nerazdruživa. Marija nam donosi uvijek i iznova živu pulsirajuću Riječ života. U Lourdesu se pojavila prvenstveno kao velika Posrednica Milosti, u Fatimi kao Majka i Ruža Otajstvena koja upozorava čovječanstvo na eshatološki smjer povijesti, na put obraćenja, na Oca koji je Milosrdan ali i koji pravedno kažnjava opačine i grijeh. U Fatimi nas zabrinuta nebeska Majka upozorava kako srljamo u propast, u epohi koja je donosila veliku dekonstrukciju čovjeka.
Ta dekonstrukcija čovjekova lika očitovala se na svim poljima ljudske djelatnosti: u politici, umjetnosti, slikarstvu, književnosti, filozofiji. Carevao je nihilizam, pesimistički egzistencijalizam, modernizam s licima ateizma i racionalizma, događao se futurizam koji je prelazio u fašizam, materijalizam i ateizam koji se izobličavao u komunizam, a racionalizam u anarholiberalizam. Skepticizam i beznađe postali su forma za novo bezboštvo, čovjek je u eri tehnicizma počeo gubiti svoju dušu.
Danas živimo krajnje konzekvence takve dekonstrukcije svega ljudskoga. Umjetnost se izopačila do banalizacije duha i stvaralaštva. Oboljeli ljudski duh projicirao je vlastitu patologiju kao normu, više nema razlikovanja između dobra i zla, zdravog i bolesnog. Sve što je bilo zdravo proglašeno je za nazadno i bolesno, a sve bolesno za zdravo i napredno. Zato mislim da fatimska poruka nije nimalo izgubila na aktualnosti. Njezina dramatičnost i dalje zadire u metafiziku ljudske tragedije na pozornici povijesti koja se ubrzala do vrtoglavih razmjera. Događaji pretječu jedni druge, čovjek više ne ide u budućnost, on se u nju strmoglavljuje, on srlja u nju kao da je narkotiziran novom globalističkom vizijom zemaljskoga raja, opijen obećanjima o svijetu kojeg stvara bez Boga. Je li to, zapravo, sadržaj neizrečene i nepoznate četvrte fatimske tajne?