Strašnog li pitanja, osobito kad čovjek pomisli kako ga u vašoj dobi mnogi postavljaju. Prvi sam ga put čuo u Monsu, u Belgiji, kad sam izlazio iz kazališta gdje sam dva sata govorio. Zaustavila su me trojica mladića. Jedan od njih obratio mi se u ime svih, skoro prijeteći, što je tipično za mladića koji se boji da ga stariji ne će saslušati. Rekao mi je da se oni nisu htjeli javiti za vrijeme susreta što je upravo završio, jer je pitanje, koje su sva trojica htjela meni postaviti, bilo suviše intimno i ozbiljno da bi mogli o njemu raspravljati pred publikom. I tako je odjeknulo strašno pitanje: ″Čemu živjeti?″ Pogodilo me kao neki ultimatum i nije dopuštalo nikakvo izmicanje niti odgodu. Bio je to udarac kojem nisam mogao izmaknuti pod izlikom da sam umoran i da je već kasno. Upravo su se u to vrijeme među mladima širila ona zlokobna samoubojstva samospaljivanjem, i to upravo zbog tog pitanja na koje – ″smrt Boga″, nesklad i nered u svijetu, tupoglavi materijalizam društva, osjećaj gušenja, ideologije i uzbuđenja dokone umjetnosti – nisu davali odgovora. Dežurni mislioci u kavanama u Saint-Germain-des-Présu filozofirali su o apsurdu, davali izjave o ništavnosti ljudskoga roda, o toj ″beskorisnoj muci″. I dok su oni naizmjence nizali argumentacije i čašice, mladi su ljudi u dobroj vjeri, uvjereni o ništetnosti svega, potvrđivali njihov sud na koban način, posluživši se vatrom. U očima mojih sugovornika još je podrhtavala groznica i činilo mi se da u njihovim zjenama nazirem neki dugi sjenoviti hodnik, što vodi prema vratima koja se mogu otvoriti samo mraku. Držeći ruku na kvaki, čekali su moj odgovor, skoro posve uvjereni da ga i nema. Kome su davali posljednju mogućnost? Sebi ili meni? Možda Bogu.
MEĐUTIM…
Trebao sam govoriti, no odmah sam shvatio da sam sebi nikad nisam postavio to pitanje, koje je toliko mučilo one mladiće u Monsu, i koje dalje progoni vas, čak i u trenutcima opuštenosti.
U prvoj mladosti, u mome socijalističkom razdoblju, metafizičke sam probleme prepuštao djelomice znanosti, a djelomice oblacima; očekivao sam da će znanost uskoro riješiti sve zagonetke svemira, a sve ostalo sam smatrao štetnim fantaziranjem, koje samo udaljava od važnih političkih zadaća.
Nakon mojega obraćenja sve se činilo jednostavnim i blistavim: Bog je postojao kao neizmjerna radost, ocean svjetlosti i miline, te mi nikad ne bi palo na pamet postaviti pitanje o svojoj beznačajnoj osobi za koju se zanima samo njegova beskrajna dobrota. Pred toliko milosrdnom ljepotom sve je moje biće ispunjavalo udivljenje i zahvaljivanje, sve je bilo zanos i hvala.
Bog je bio ljubav, ta me ljubav učila da je ona uzrok i svrha svega što postoji, da nijedno biće ne postoji isključivo za sebe samoga, nego za drugoga, za sve druge, a to vrijedi i za samoga Boga, koji je čisto darivanje.
Moji mladići iz Monsa, već odavno siročad bez Boga, zaboravili su na sve ovo, ili to nisu nikad ni spoznali ako ih nitko nije poučio. Pun obzira prema tom slučaju – kao kad netko nastoji spriječiti nekoga od samoubojstva – rekao sam tim mladićima da pogled koji se predugo zadržava na samome sebi ne može u konačnici postići drugo nego da se trajno zadrži u ponoru onog ništavila iz kojeg nas je izvukla jedna otajstvena dobrota. Rekao sam da se sve stvari oko nas, od najmanje do najveće, od najsitnije čestice materije pa sve do gravitacije zvijezda – privlače i sjedinjuju, tvoreći sve veće dopunske skladne cjeline. Rekao sam da taj temeljni zakon, koji se može očitati čak u težnji za okupljanjem i u posve neopipljivoj atomskoj prašini, upravlja cijelim svemirom, kojega je dio i sama njihova osoba, predodređena za ljubav, i da se tome ne može nitko ustegnuti, ako ne želi skliznuti prema praznini; rekao sam da je taj zakon očigledan i onome koji u Boga ne vjeruje. Pregledavajući danas popis vaših pitanja, mogu još nešto pojasniti: ovo pitanje: ″Čemu živjeti?″ jest tipično muško pitanje, naime, ne postavlja ga niti jedna djevojka.
Djevojke su po naravi, više nego mi muškarci, raspoložene za ljubav. Žene znaju – a da o tom i ne trebaju razmišljati – da nisu stvorene za same sebe; pa kad bi im to pitanje i palo na pamet, izrazile bi ga sasvim drukčije: ne bi pitale ″Čemu živjeti?″ nego ″Za koga živjeti?″. Trebali bismo se ugledati u njihov primjer.
Ne znam jesam li uspio uvjeriti one mlade ljude u Monsu.
Znam jedino – i to je najvažnije – da mi novine o njima nikad nisu donijele vijesti.
André Frossard (preuzeto iz knjige “Bog u pitanjima”) /bitno.net