Terapija za crvenu kugu
Kao što je vidljivo iz prethodnih članaka, nije teško pokazati kako je mrežni jasenovački popis pun pogrešaka. Često se radi o tomu da se na njemu slučajno ili namjerno nalaze osobe koje se tamo uopće ne bi trebale nalaziti. Glavni problem je što kod osoblja Spomen-područja Jasenovac ne postoji volja za 
ispravljanjem tih pogrešaka unatoč činjenici da su one javno objavljene. Razumnim je ljudima često dovoljno pokazati na stotine imena za koja se već sad pouzdano može reći da ne bi smjela biti na mrežnome jasenovačkom popisu pa da se u njima probudi barem sumnja u ispravnost pojedinih dijelova toga popisa.
Međutim, problem je što u Hrvatskoj vlada epidemija crvene kuge koja se kod bolesnika često pokazuje pogubnom za objektivno doživljavanje činjenica i stvarnosti. Zbog neispravljanja očitih pogrešaka može se reći da i osoblje Spomen-područja Jasenovac boluje od takve bolesti. To se da naslutiti i iz nedavnoga razgovora koji je jedan hrvatski portal objavio s publicistom S. Goldsteinom u kojem on tvrdi kako bi se intervencijom u Jasenovcu ondje pokvarilo ozračje uklanjanjem sadašnjih profesionalno sposobnih i dobrih kustosa i postavljanjem onih koji su drukčije ideološki nastrojeni.
Nekoga tko ne uklanja očite pogreške te, kao što je prethodno opisano, ostavlja cijeli računalni sustav ranjivim na hakerske napade, teško se može nazvati profesionalno sposobnim, već prije nesposobnim i svakako ideološki zadojenim. Zar ne bi zapravo bilo poželjno imenovati nove kustose? Ako bi ih se biralo po kriterijima stručnosti, pretpostavlja se da bi bili objektivni, profesionalniji i svakako ideološki drukčije nastrojeni – naime, bili bi nastrojeni prema istini. No zašto bi to nekome moglo smetati?
Da bi se bolesnicima koji pate od crvene kuge dodatno pokušalo pomoći u prevladavanju sljepoće barem po pitanju valjanosti mrežnoga jasenovačkog popisa, vjerojatno je osim navođenja podataka o privatnim osobama potrebno posegnuti i za podatcima o šire poznatim osobama koje se također neosnovano nalaze na
jasenovačkome popisu. Naime, takve propuste i takvo plasiranje jugokomunističke i velikosrpske propagande ipak je bitno teže zanemariti jer predstavljaju veći propust. Takvo nešto već je započeto u jednome od prethodnih članaka u kojem je spomenuto kako je hrvatska slikarica židovskoga podrijetla Tina Morpurgo navedena na mrežnome jasenovačkom popisu, iako se zna da je stradala na jednome od srpskih stratišta u Beogradu. Radi se o težemu propustu koji nije ispravljen niti nakon što je javno objavljen pa se tako slobodno može govoriti da ga financira Ministarstvo kulture zaduženo za financiranje Spomen-područja Jasenovac. Budući da jedan primjer očito nije dovoljan, vjerojatno je za dodatnu terapiju sljepoće izazvane crvenom kugom potrebno navesti još sličnih primjera u kojima se vidi kako ministarstvo financira jugokomunističku, velikosrpsku i protuhrvatsku propagandu čiji je cilj dugo bio što više napuhati broj žrtava Jasenovca bez obzira na moguće netočnosti radi demonizacije Hrvatske.
Na mrežnome se jasenovačkome popisu tako nalazi i Mirko Breyer rođen 1863. godine koji je navodno stradao u Staroj Gradiški, a da se ne navodi mjesto rođenja, ime oca i godina smrti. Kao izvori ovih identifikacijski nedostatnih podataka navodi se jedna od knjiga Melite Švob i „Popis žrtava Drugoga svjetskog rata“ Židovske 
općine Zagreb. Za dobivanje potpunijih informacija dovoljno je potražiti podatke na internetu ili u enciklopedijama i vidjeti da je Mirko Breyer rođen 1863. godine u Varaždinu te da je bio, kako se navodi, prvak hrvatske bibliografije, bibliofil, knjižar i nakladnik, antikvar, osnivač prvoga znanstvenog antikvarijata u Hrvatskoj i suradnik Hrvatske enciklopedije.
On je 1941. godine zaista i zatvoren u logor Stara Gradiška, nakon nekoga vremena pušten, do kraja rata još dva puta zatvaran, ali je uspio preživjeti rat te je umro u Križevcima 1946. godine. Radi se, dakle, o važnome čovjeku za hrvatsku kulturu pa je opet paradoksalno da upravo Ministarstvo kulture plaća održavanje neistinitih informacija o njemu usprkos očitim dokazima koji govore protiv tih neistina. Osim što je to samo po sebi zabrinjavajuće, možda je još veći problem što se ovakav propust ili potencijalno krivotvorenje dogodilo za osobu koja svakako nije anonimna. Što je onda tek sve moguće u slučajevima ostalih osoba na popisu za mnoge od kojih je između ostaloga već uspješno pokazano da se tamo ne bi trebale nalaziti? Koliko tek treba dodatno sumnjati u ispravnost podataka o njima? Za Mirka Breyera na popisu nisu navedeni ni mjesto rođenja ni ime oca. Treba li zato kod preostalih 1.259 takvih osoba kojima ti podatci također nisu navedeni možda još jače sumnjati u vjerodostojnost navedenih podataka popisa?
Neistine o pjevaču sevdalinki Bešlagiću
Ministarstvo kulture vjerojatno nesvjesno financira širenje neistine i komunističke i velikosrpske laži o osobama koje su izravno doprinosile hrvatskoj kulturi. To, međutim, ne znači da ne širi neistine i o osobama iz kulturnoga svijeta koje su djelovale u susjednim državama. Tako se na mrežnome jasenovačkom popisu nalazi i Rešad Bešlagić za kojega se kao ime oca navodi Muraga, mjesto rođenja Tuzla i koji je navodno ubijen od ustaša u 
Jasenovcu. Kao godine rođenja i smrti navode se 1912. i 1944., ali obje su označene kao nepouzdane. Notorni savezni popis iz 1964. godine naveden je kao glavni izvor ovih podataka. Zanimljivo je, međutim, da je u vrijeme stare Jugoslavije živio Rešad Bešlagić, tada poznati bosansko-hercegovački pjevač sevdalinki. Taj Rešad Bešlagić prema nekim je podatcima rođen 1912. godine također u Tuzli, a važno je spomenuti da se zaposlio u Ministarstvu željeznica i da je navodno ubijen u travnju 1945. godine u Sarajevu.
Nadalje, u knjizi Smaila Čekića „Genocid nad Bošnjacima u Drugome svjetskom ratu“, dokumentu s osudama od 14. ožujka 1945. godine, za Rešada Bešlagića, osim dvogodišnje kazne zatvora, navodi se da je rođen 1909. godine u Tuzli, da je činovnik Ravnateljstva hrvatskih državnih željeznica iz Sarajeva te da mu je otac Nuraga. Godina rođenja varira, ali budući da se ostali podatci podudaraju, može se slobodno zaključiti kako se ovdje opet radi o poznatoj osobi pa tako hrvatsko Ministarstvo kulture opet neizravno financira širenje neistina ili možda namjernih laži i to ne samo o ljudima s domaće hrvatske kulturne scene već i o ljudima iz drugih kulturnih sredina i tako cijeli niz godina bez da ikakvih reakcija. Zašto ipak Ministarstvo kulture, usprkos smanjenome proračunu, i dalje financira takav način rada? Ne bi li bilo bolje novac dugoročno uložiti u objektivno i znanstveno istraživanje jasenovačkoga popisa umjesto u ovakvo plasiranje neistinitih tvrdnji?
Priča o poznatima i slavnima ovdje ne staje. Na mrežnome se jasenovačkome popisu nadalje nalazi i Marijan 
Dragman, za kojega se navodi da je rođen 1910. godine u Zagrebu, otac mu se zvao August, a navodno je stradao 1944. godine u Jasenovcu. Kao glavni izvor ovih podataka navodi se već ozloglašeni savezni popis iz 1964. godine, a godine rođenja i smrti označene su nepouzdanima. Marijan Dragman bio je hrvatski planinar, fotograf, sportaš i slikar pa je dakle i on utjecao na hrvatsku kulturnu scenu i zaista je rođen 1910. godine. O njegovu bogatome sportskom i planinarskome životu moguće je čitati iz više izvora, a na prvome programu HRT-a u sklopu je nekih emisija bilo moguće gledati i priloge o njemu.
Da je bio značajna osoba, govori i činjenica da se po njemu zove i jedna ulica u Zagrebu na Jarunu. Za njega se, nadalje, zna da nije umro 1944., već 1945. godine i to na putu iz Lepoglave u Jasenovac na kojem mu se gubi svaki trag. Budući da, dakle, nije sigurno da je uopće stigao u Jasenovac, znači li to da u Spomen-području Jasenovac postoje pouzdane informacije o tome? U to je teško vjerovati budući da je već i godina smrti, ne samo nepouzdana nego i netočna. Znanstveno bi bilo ispravno podatke dodatno istražiti i objavljivati samo detaljno provjerene podatke. Za takvo što sa strane uprave i djelatnika Spomen-područja Jasenovac trenutačno izgleda ne postoji dovoljno volje.
Je li Hasanbegović svjestan financiranja iluzija o Jasenovcu
Osim što financira neistine o osobama iz kulturne scene, postoji naznaka da Ministarstvo kulture financira i održavanje neistine o poznatim sobama s nekadašnje političke scene. Tako se na jasenovačkome popisu nalazi i Ljudevit Tomašić za kojega se navodi da je rođen 1900. godine u Zagrebu i da mu se otac zvao Ivan. Navodno je ubijen od ustaša 1945. godine u Staroj Gradiški i kao glavni izvor ovih podataka naveden je savezni popis iz 1964. 
godine. Ovdje je posebno zanimljivo da se vjerojatno radi o Ljudevitu Tomašiću koji je bio jedan od sudionika urote Lorković – Vokić i za kojega se zna da je rođen 2. siječnja 1901. godine također u Zagrebu te da je također ubijen 1945. godine. Zbog toga se može pretpostaviti da se vrlo vjerojatno radi o istoj osobi. Nepodudaranje godine rođenja, osim standardnim i više puta pokazanim netočnostima na jasenovačkome popisu, može se objasniti i činjenicom da je 2. siječnja na početku 1901. godine.
Ljudevit Tomašić je nakon neuspjeha urote bio zatvoren i ubijen u Lepoglavi kao i drugi sudionici urote. Vlaho Raić kasnije je u emigraciji u jednome članku objavio kratku obavijest da je Tomašić s još nekim urotnicima ubijen kod Krapine prema osobnome Pavelićevu nalogu. Navođenjem Jasenovca opet se radi o najobičnijemu pogađanju mjesta smrti od strane sastavljača jasenovačkoga popisa, a ne o činjenicama. Takve se lažne informacije i dalje održavaju, a sve to i dalje plaća Ministarstvo kulture., tj. svi porezni obveznici. Nedavno je ministar kulture Zlatko Hasanbegović na predstavljanju posljednje knjige o Jasenovcu S. Goldsteina rekao kako se radi o vrlo važnoj temi kojoj je važno pristupiti na ozbiljan i dokumentaristički način lišen bilo kakve političke provokacije. Nadalje je izjavio da on kao povjesničar može reći da historiografija ne dopušta pravo na iluziju. Ipak, čini se da se upravo u režiji Ministarstva kulture (ne)svjesno financiraju upravo takve neozbiljne, nedokumentirane, neznanstvene i neistinite iluzije o žrtvama. Moguće je da je ministar toga i svjestan, no kako se u Hrvatskoj nalazi mnogo oboljelih od crvene kuge koju prate sljepilo i neistinoljubivost, vjerojatno su mu ruke svezane.
Ovakve značajnije primjere očitih pogrešaka na mrežnome jasenovačkom popisu bit će teže ignorirati upravo zbog osoba o kojima je riječ. U daljnjim će se člancima i dalje iznositi ostale mnogobrojne nepravilnosti vezane uz 
ostale osobe s mrežnoga jasenovačkog popisa. Ne treba gubiti nadu da bi ovdje spomenuti primjeri poznatijih osoba mogli poslužiti kao potencijalna terapija za sljepoću uzrokovanu crvenom kugom barem što se nepravilnosti dijelova mrežnom jasenovačkog popisa tiče. Nitko ne spori zločine u Jasenovcu, ali broj žrtava i njihova imena i prezimena moraju biti utemeljeni na nepobitnim znanstvenim istraživanjima, a ne na propagandističkim jugokomunističkim i velikosrpskim pamfletima jer se time vrijeđa uspomena na nevine žrtve.
Neprijateljima istine o Jasenovcu nije podoban niti jedan Branko Lustig koji je ratno djetinjstvo proveo po logorima. On je, naime, kao izaslanik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović izviždan od dijela nazočnih na jasenovačkoj komemoraciji 2015. godine. Branko Lustig primjer je školovanoga čovjeka, uspješnoga u poslu kojim se bavi, poštovanoga od ljudi različitih svjetonazora i suosjećajnoga prema svim nevinim žrtvama. Tko ga može izviždati i mrziti? Samo njegovi antipodi: neškolovani, neuspješni, bezosjećajni komesari i njihovi sljedbenici. Crvena kuga, dakle, ne uzrokuje samo sljepoću već i slijepu mržnju pa bi prema tome bilo kakav oblik terapije trebao biti poželjan i potencijalno koristan kako bi se što prije pomoglo iskorijeniti tu pogubnu pošast i štetu koju ona donosi.
Nikola Banić i Mladen Koić
Hrvatski tjednik