Znak na nebu
Jedno ljudsko srce, za života mučeno, nakon smrti izvađeno. Skriveno, pa ponovno oteto i spaljeno. Anđeli su ga odnijeli u nebo i objesili o trn Kristove krune!
Na Zemlji svetome Stepincu ponovno sude!
Prva razbijena cjelina jest svjetlost Riječi po kojoj je toga trenutka stvoren svijet.
Svjetlost se rasula beskrajem u bezbroj zvijezda, tako da tama više nikada ne može biti sama.
Riječ kroz vječnost raznizuje slova, nanizuje nove riječi svih bića i pojava:
Planet života zove se Zemlja.
Stvoriteljevi dvori zovu se Nebo, a njegov boravak ljudsko srce.
Između lete anđeli po strunama harfe prenoseći poruke od čovjeka do Boga. Sve nam je poklonio: tajne za otkrivanje, znatiželju za istraživanje, inteligenciju za zaključivanje. I -slobodu izbora. Što napraviti, kako postupiti kada nekoj iluziji, predmetu, sudbini pukne opna?
Tek će rijetki znalci, vrsni majstori i uporni ljudi pokušati „spasiti“, obnoviti razbijeno. Skupljanje dijelova, slaganje krhotina u prvobitni oblik, spajanje odsječaka u nekadašnji smisao. Zalijepljeni spojevi, vidljivi šavovi po crtama rasutoga pa sastavljenoga postaju potpis, zaštitni znak posebne vrijednosti originala koji se izborio za opstanak.
Pjesnika s glavom u oblacima, a srcem u pisaljki progoni spoznaja nedostižnoga savršenstva, razdire nesigurnost: objaviti ili ne ono što je u nadahnuću povjerio u papiru. Kada nespretan pokret razlije tintu po dijelu teksta, ili proljetna kiša kroz otvoreni prozor rastoči u nečitki akvarel stihove – što onda? Kako uopće preživjeti te nemile, opominjuće Znakove da valja odustati? U antologijama su pohranjene pjesme pobjednice napisane unatoč svim znakovima, unatoč svim strahovima.
Lepoglavski, Stepinčevi anđeli
U starim crkvama pa tako i u Marijinoj u Lepoglavi, ukrasi su muzealski svjedoci umjetničkoga stvaranja i postojani čuvari vjere u duhovnim slabostima i zamkama običnih smrtnika. Kako nema Majke Božje, kad nas usred oltara gleda s Isusom u naručju? Kako ne postoje anđeli kad nam se smiješe raširenih krila sa svih strana nedjeljne euharistije? Ljepota potiče ljudsko srce na molitvu, razgovor s Bogom. Kroz duga stoljeća staro drvo izbuše crvi, vlaga i prašina ogule pozlatu, zli ljudi i prilike razbiju sklad i poruku sakralnih prostora. Ali lepoglavski dragulj baroka, spomenik nulte kategorije kulture izborio je: i restauratore, i novac i vrijeme za sjajnu obnovu. S druge strane crkvenoga zida, na kojemu je glavni oltar s dvama anđelima na vrhu, nekadašnji je samostan pretvoren u 
zatvor. Komunističko doba u jednu ćeliju zatočilo je, duhovno mučilo, tjelesno trovalo svećenika Alojzija Stepinca. Njegove su molitve prolazile kroz crkvu, a anđeli ga nosili na sigurnu adresu. Unatoč brojnim dokumentima i svjedočanstvima, teško je spoznati kako je strašan zemaljski život imao čovjek koji je ‘ljubio pravdu, a mrzio nepravdu, a u ljubavi prema hrvatskome narodu nije se dao ni od koga natkriliti’.
Dugo poslije njegove smrti lepoglavski, Stepinčevi anđeli iz svojih dvometarskih drvenih pozlaćenih kipova, prerasli su u petmetarsku broncu i zauzeli stražarske pozicije na obalama koje će jednom spojiti Pelješki most. Naš ih je Blaženik uputio jer nepovezanu cjelinu hrvatske državne kopnene granice treba spojiti, premostiti. Desetogodišnji trud – planove, studije, nacrte, dokumente spojene u cjelinu: ‘Građevinska dozvola za izgradnju Pelješkog mosta (2007.g.)’ komunistička vlast rastrgala je, bacila, pustila da ih vjetar odnese u zaborav. Anđeli su u nekoliko mjeseci uspjeli rezolutnu zabranu izgradnje, pretvoriti u deklarativnu odluku o nastavku izgradnje…
Istodobno kao svi anđeli, pa tako i Stepinčevi, lete svijetom pomažući ljudima da ustraju u spoznavanju čuda svijeta i dopuste svome srcu povezati ih u cjelinu prvoga trenutka.
Do sada je to uspjelo Isusu, a potom rijetkim ljudima – svetcima.
Sotona nepogrješivo nanjuši i spopadne duboku vjeru – uživa staviti ju na kušnju: ja ili on (mi ili oni). Ljudima zaprijeti najstrožim patnjama i neizrecivim mukama, a potom ponudi izbavljenje – brzo i jednostavno, dovoljno je odreći se vjere u Boga. Ponekad, dogodi se iznenađenje, čudo, svetost. Iz očaja tjelesnih patnji pomalja se 
nadljudska snaga, iz krvavih grana izvire nepokolebljiva vjera. Zato je naš papa, sveti Ivan Pavao II. onako ponizno kleknuo i usrdno molio nad grobom Alojzija Stepinca u njegovoj Zagrebačkoj katedrali. Zajedno s vjernicima zapjevao je ‘Rajska djevo, kraljice Hrvata, naša majko, naša zoro sjajna…’ Autor pjesme, dobri padre Perica, ubijen je na otočiću Daksi kada su komunisti ‘oslobodili’ Dubrovnik, kao što je Stepinac kročio na svoj križni put kada je ‘oslobođen’ Zagreb, a četničke horde preobučene u partizane, počele obračun s Hrvatima. Pred svim kušnjama, mukama, koje su trajale i onima koji su se mogle pretpostaviti da slijede, Stepinac se nije savio, nego uspravio pripravan za susret sa Isusom na Maslinskoj Gori.
U trenutku objave Riječi po kojoj je sve stvoreno, nastalo je to mjesto kušnje, vaganje snage, spremnosti svladavanja svih prepreka na putu prema shvaćanju cjeline Božjega djela.
Kao i sve ostalo, sjemenke prve masline (drveta koje živi vječno) i prvoga grma (čije bodljike ubijaju u trenu) usadila je ruka Božja na mjestu gdje nema niti jednoga uvjeta za opstanak biljaka. Bilo je to jedne noći na otoku Pagu, lokalitetu znakovitog imena ‘Lun’. Bijelio se samo mjesec na nebu, kameno tlo i sol koju je bura rasipala uokolo, taložila u pukotinama gdje će biti spuštene sjemenke.
Masline u Lunu
Sjemenka masline zaštićena je čvrstim mesom prepunim ulja, okružena snažnom kožastom opnom zelene bobe. Prednost je potpuna sigurnost, a prokletstvo pogubna zatočenost jer ne može izaći i niknuti u drvo pod suncem. Kasnije će maslina biti povjerena pomoći čovjeka: osloboditi sjemenku ili rasaditi mladice, izabrati i uskopati zemlju, njegovati orezivanjem i uništavanjem štetnika. Obveza je ubirati plodove i tještiti ulje jer će zbog njega ljudi zauvijek čuvati potomke prvih maslina iz Luna. Starije su tisućama godina od onih na Maslinskoj Gori, rastu i traju po Božjoj nakani – iz kamena, bez vode, stalno zasipane solju koja izjeda živo tkivo. Pokazuju otpornost i vječnost. Mogu ih srušiti oluje, odsjeći sjekira, izgoriti oganj – a novi izdanci kreću ispočetka. Golema debla nose 
goleme grane, a na njima glome krošnje. To su, vremenom i klimom, izrezbareni stupovi jedinstvene crkve na svijetu kojoj je svod samo nebo. Zato u Lun treba doći, razmišljati u miru, sumnjati slobodno, zaključivati razumno. Tražiti odgovore: što se dogodilo na relaciji Hrvati – Vatikan? Stepinac – Papa?
Sjemenka grma čiji su krajnji izdanci duge, čvrste, oštre bodlje sitna je, neugledna, bez ikakve zaštite. Laki plijen gladnom ptičjem kljunu. Svaki kamenčić koji otkotrlja slabašna kišna kap pretvara sjemenku u jalovi prah. Zato, kao svako zlo i pogubna nakana, ubojiti grm mora biti lukav, pronaći pusto, zabitno, nepristupačno mjesto. Pritajiti se i šmugnuti skriven u rupicu. Kad nikne prva bodlja, svi neprijatelji bježe. Gladne i neoprezne koze i ovce naučit će lekciju ostavljajući dio oguljenog krzna, kože i mesa kao zorni znak svima: Pazi, oštar grm! Bodljika je uska, duga, čvrsta, prijetećega sjaja oštroga šiljka stvorenoga sotonskom nakanom da bode, ranjava i muči. Vijencem sapletenim od bodljika – ‘Kristovom krunom’ označena je posljednja dionica puta od Kalvarije do smrti na križu. Nabijena na Isusu na glavu – razderala je kožu, rastrgala meso, zabila u lubanju.
Po Božjoj odluci postoji tama i svjetlo, prokleti trn i plemenita maslinka, pakosna svjetina i dobri Sirenac – suosjećajna Veronika, Joža Manolić i Alojzije Stepinac. Da nema tih raspolućenih dvojnosti, ne bi čovjekova sloboda biranja imala smisla, niti bi Maslinska Gora – bila mjesto rađanja svetaca.
Isus je bogočovjek, začet Božjim duhom u Marijinu tijelu. Zna svoju nebesku misiju, spoznaje zemaljske prepreke, pa čvrsto i odlučno hodi po trnju doline suza. Tako je bilo do noći pod crnim krošnjama maslina, na brijegu iznad grada gdje mu pripremaju smrt. Završena je Posljednja večera, pred njim je zora odluke. Sam je. Do svakoga atoma svoga bića ispunjen strahom, užasom pred patnjama koje ga čekaju. Prvi i posljednji put Isus je samo jadno, uplašeno, nemoćno, konačno ljudsko tijelo koje Boga moli za spas, za poštedu, za izbjegavanje nepodnošljivoga mučenja i hladne jeze smrti. Tišina u masliniku. Stara debla nude naslon, ali ne spas, njihovo 
korijenje sućut, ali ne izlaz. Odjednom šum bezbrojnih listića, jedinoga mladog dijela prastaroga drveća, titrajima odsjaja zvijezda podižu pogled prema vječnom nebu.
Prvi i posljednji put tijelo prestaje biti važno, ono nestaje, a zov božanske ljubavi pruža očinsku ruku. Predviđene muke, patnje, smrt s bodljikavim vijencem na glavi samo su posljednja ljudska epizoda Isusa koji sa božanskim Kristom više nema veze. Uskrsnuće je slijedilo. Stepinac i ostali svetci krenuli su njegovim putem, duboke vjere u svoje ‘pripremljeno mjesto uz Boga’. Muke križnoga puta za svakoga koji njime krene su neizbježne.
Jako Blažević na kraju zamolio mus zadušnicu
Stepinčeva sudbina određena je vladavinom bezbožnoga, protubožnoga komunizma, koji je osudio ‘religiju kao opijum za narod’. Kušnja vjere pred zagrebačkog nadbiskupa i vatikanskoga kardinala postavljena je prijetnjom mučeničke smrti te odlukom o prihvaćanju ili odbacivanju ponuđene nagodbe. Tito mu je zapovjedio odvajanje katoličke crkve u Hrvatskoj od Rima i pape, a Stepinac je to odbio… Njegova noć na Maslinskoj gori i muke križnoga puta trajali su godinama: progonili su ga, prijetili, ponižavali, ismijavali, sudili mu, uhapsili ga i zatvorili te trovali do granice koju tijelo ne može preživjeti bez dugih muka prije sigurne smrti. Tita je odbio, komuniste prezirao, mučenje trpio. Nalazio je spas u molitvama milosrdnim anđelima iz susjedne crkve.. Vani na zemlji sve je to površno pratilo nešto pasivnoga gunđanja, nemoćne sućuti, protesti u mlakim dozama.
Vatikan i pape otrpjeli su poniženje da poslani grimizni plašt nije zaogrnuo njihova kardinala. Poglavari ostalih vjerskih zajednica, posebno zagrebački rabin i pravoslavni patrijarh, ugledni Srbi i Židovi, mnogi nepoznati ljudi,
pokušali su svjedočiti u korist Stepinca na montiranome političkom procesu, ali čini se da nitko na svijetu nije mogao svladati ‘non passarant’ tužitelja Jakova Blaževića. Vjerni vojnik partije, poslušni sluga zla kao mladić radio je u gospićkoj odvjetničkoj kancelariji, čiji je vlasnik imao razloga za automatsku navadu – pljeskati ga po potiljku uz prijekor: Beno jedna! A sad on tužitelj pod Titovim budnim okom dokazuje što znači maršalov poučak: ‘da se ne treba držati zakona kao pijan plota’… u posljednjim trenutcima života, posredstvom obitelji, Blažević je zamolio misu zadušnicu, koju je kardinal Franjo Kuharić i služio za spas njegove duše. Bena, ništarija, podmuklica, zlotvor – ali i njega je Bog stvorio.
Alojziju Stepincu namijenjena je svetost pa se na Maslinskoj gori, snagom neke više sile, odlučio ‘preko trnja do zvijezda’.
Sve je počelo na Pagu, jednome od niza dragulja lijepe naše Hrvatske ‘parcele koju je Bog namijenio sebi, a potom ju prepustio narodu plemenitome i vjerničkome’. I masline i trnovito grmlje raširili se svijetom. U oceanima i morima mnogo je soli, ali nigdje kao na Pagu bura ne digne, raznese i prilijepi uokolo toliko slanih zrnaca. Prozori se peru kada prognostičari vremena najave prestanak vjetra. Na uskome visokom prozoru najstarijega ženskoga benediktinskog samostana, u gradu Pagu, staklo se pretvara u točkastu, isčipkanu pozadinu za jednu relikviju. Malenu i neuglednu. Treba ju uočiti pod staklenim cilindrom na raskošno izrađenoj podlozi. Davno je hrvatski misionar nabavio trn iz Kristove krune i poklonio ga svojoj rođakinji, časnoj sestri paškoga benediktinskog samostana. Posuđen je jedne noći Stepinčevim anđelima koji su ga odnijeli u nebo i na njega objesili Stepinčevo 
srce. Majka Barbara, u malom mjestu Brezarić pokraj Krašića, usrdno je molila i strogo postila punih 30 godina, u nakani da joj sin postane svećenik. To ga je dovelo u ralje komunista, ali poslije među svetce. Sadističko mučenje Stepinca za vrijeme života nastavilo se divljim, krvoločnim vampirskim plesom oko njegova mrtvog tijela. Rezali su ga na komade, da se ‘izdovolje’ (tako je Tito opisao Bleiburg ‘da je morao pustit četnike da se izdovolje’). Komade su lakše uguravali u peći i spaljivali, da se zauvijek riješe neposlušnoga drznika.
Posljednjim djelićem ljudskosti jedan liječnik prokrijumčario je srce Kaptolu, ali došli su po njega i spalili ga! Nevjernici vjeruju da je to kraj čovjeka, a vjernici da je to početak svetca. Zato se okupljaju u svoje crkve, posebno 10. veljače na dan Stepinčeve mučeničke smrti. Lani, na Stepinčevo 2015. hrvatskim narodnim bićem strujala je posebna toplina. Stigla je vijest iz Rima koja javlja da je u Vatikanu završio rad Komisije koja proglašava svetce i još se čeka da Papa odredi dan javne objave Stepinca svetim. Radost uslišanih molitvi, ispunjenje pravde daje ljudskoj duši mir i potiče plemenitost oprosta krivcima… Ali, nije se tako dogodilo, nego se odgodilo neodgodivo s razlogom kojemu ne mogu naći odgovarajuće riječi.
Što je Stepinac skrivio?
Papa umjesto odluke o proglašenju donosi odluku o odgađanju. Naši biskupi i svećenici govore kako će se odgođeno jednom dogoditi. Ljudi pokušavaju to prihvatiti, trude se razumjeti, ali i sve češće govore sveti Alojzije Stepinac. To sigurno nije iz prkosa, nije iz očaja, ali možda jest prvi put mimo Vatikana. Govori se kako je nuncij u Beogradu najavio razgovore povodom negodovanja Srpske pravoslavne crkve ‘ne kraće od pet godina’. U međuvremenu i to je prestalo biti važno. Može biti pet dana ili pet minuta, ali stanka između očekivanoga i nedočekanoga otvara ponovne dvojbe i neušutkiva pitanja. Ljudi to doživljavaju kao preispitivanje, ponovno suđenje, mučenje našega hrvatskog svetog Alojzija Stepinca.
Što je on Bogu skrivio? Ništa.
Što je on ljudima skrivio? Ništa.
Zašto je trn opet probio maslinovu bobu?
Strunama harfe kojima lete anđeli, ali i naše misli, sve češće i otvorenije bljesne raskorak između te strašne nepravde prema pojedincu i radosne najave planetarnog ekumenizma kršćana. Dogodio se bratski susret katolika pape Franje i pravoslavca patrijarha Moskve i cijele Rusije Kirila. Divno je i vrlo promišljeno sročena, dugo pripremana, usklađivana i dotjerivana Zajednička izjava! Taj, najavili su mediji, povijesni susret, i ta Zajednička izjava, (koju rijetki citiraju) najavljeni su kao novi početak. Ako je tako, dojam to nije pratio. Dokument je potpisan za plastičnim stolom, pred mikrofonima suvremenog minimalističkog dizajna. U pozadini betonskoga zida opskurnog prostora zračne luke objesili su (malo ukoso) raspelo i neku ikonu. Kamere su važnost susreta najavljivali snimkama luksuznih aviona, iz različitih smjerova, koji paraju staze anđela i zaglušuju glazbu harfi. Što znači lokacija Kuba kao ‘raskrižje svih četiriju strana svijeta’. Za duhovne obzire i vjerske vođe geografski su pojmovi banalna činjenica. Hodanje poglavara dviju kršćanskih crkava prema hangaru za zrakoplove i prodajnome mjestu karata za let, bilo je lišeno svake, itekako potrebne dojmljivosti. Po praznoj pisti ukočeno su se kretale dvije osobe pomno dotjerane, svaka u svome stilu, svjesni medijske pompe koju izazivaju. U prvome zagrljaju, pri stajanju, i drugome, pri sjedenju, inicijalni pokret dao je papa Franjo, a očito je unaprijed dogovoreno da su se 
oba puta poljubili – tri puta. Zašto? Najtočnije objašnjenje jest – u ime zajedničke vjere u Sveto trojstvo. Proizlazi to iz rečenice Zajedničke izjave kako ‘dijelimo zajedničku duhovnu tradiciju prvoga tisućljeća kršćanstva. Svjedoci te tradicije su Presveta Bogorodica Djevica Marija i svetci koje štujemo. Među njima su bezbrojni mučenici, koji su posvjedočili vjernost Kristu te su postali – sjemenom kršćanstva’. (O jednome takvu sjemenu možemo svjedočiti). Pa dalje piše ‘susrećući se daleko od drevnih prijepora Staroga Svijeta, osobito snažno osjećamo potrebu za zajedničkim radom katolika i pravoslavnih, koji su pozvani blago i s poštovanjem, priopćiti razlog nade koji je u nama’. I dalje ‘s radošću smo se našli kao braća u kršćanskoj vjeri koja se susreću kako bi ‘iz usta u usta govorili’ (2 Iv. 12) srca srcu’. Za one koji nisu i ne će čitati Zajedničku izjavu susreta i koju je većina odmah zaboravila gledajući opet zrakoplove kojima braća putuju svaki na svoju stranu, citirajmo još i ovo ‘katolici i pravoslavci su već gotovo tisuću godina lišeni zajedništva u Euharistiji… žalimo zbog tog gubitka jedinstva koji je plod ljudske slabosti i grijeha, a dogodio se usprkos molitvi Krista spasitelja: ‘da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu” (Iv. 17, 21).
Nakon tisuću godina raskola i mnogo pogubnih događaja, najavljivati susret najviših crkvenih poglavara obiju strana raspolućenoga kršćanstva, kao prvi korak, premali je napor, minimalistički uspjeh, tim više što tzv. prvi korak nije čisto započeo, niti je jasan nastavak u drugome koraku. Vatikanski ambasador, papinski izaslanik, nuncij u Srbiji kaže: ‘Papa Franjo ne kani graditi most prema beogradskome patrijarhu Irineju i prema patrijarhu ruske pravoslavne crkve Kirilu preko leđa blaženoga kardinala Alojzija Stepinca. Prijedlog pape Franje o mješovitoj skupini katoličke i srpske pravoslavne crkve svakako nema za cilj da Beograd ponovno sudi Stepincu’.
U toj opasnoj poruci, koja potvrđuje sve naše sumnje i strahove, važno je uočiti da kada već nisu Hrvati odavno, onda je sada papinski nuncij rekao istinu – Stepincu se sudilo u Beogradu. U nastavku pojavljuje se izjava pape Franje: ‘Stepinčeva kanonizacija mogla bi izazvati nove napetosti između hrvatske katoličke i srpske pravoslavne
crkve’. Kako je krenulo moglo bi se dogoditi da za tisuću godina neki papinski nuncij u Srbiji objavi uvjeravanje, kako Beograd ne će treći put suditi Stepincu. Ona riječ koju sam tražila možda je, za sada, napetost. Nuncij kaže da nema razloga za napetost, Papa najavljuje da bi moglo biti napetosti, a hrvatski su vjernici sigurno napeti. U ovoj čudnoj i tužnoj situaciji čini se da Vatikan šutnjom prihvaća kako pravoslavna crkva u svim državama nosi nacionalni predznak, a u državi hrvatskoga naroda koji se Papi zakleo na vjernost u dalekom VI. stoljeću, postoji Srpska pravoslavna crkva.
Osim toga, otkud netočnost da se prigodom spomenutoga milenijskoga susreta s katoličke strane spominje Papa, a sa pravoslavne strane uz ruskog i srpski patrijarh. Uvaženi nuncij jest akreditiran u Beogradu, ali dolazi iz vatikanske diplomacije. I tako, ne daj Bože, moglo bi se dogoditi da dugo očekivani bratski susret kršćana završi na prvome koraku. Početak ekumenizma traži iskrenost, a truli kompromis riskira novi razdor. Papa rimski i patrijarh moskovski, u kubanskoj zračnoj luci žale zbog sukoba i raskola tijekom cijeloga tisućljeća, a sveti Alojzije Stepinac za sukobe i raskole ne zna. U doba totalnoga rata, svih protiv svih, svjetske klaonice i poraza ljudskosti Stepinac je molio, živio, propovijedao i provodio ekumenizam. Kada su svećenici tražili savjet kako da postupe kada ih pravoslavci mole za prijelaz u katoličku vjeru, Stepinac im je odgovorio jednostavno i jasno, snažnije od cijeloga dugog teksta Zajedničke Kubanske izjave: ‘Spasite svaki ljudski život, a pravoslavce za izdanu potvrdu ne tražite objašnjenja ili obred jer oni su isto što i mi’. Tako zbori srce, za koje je majka Barbara molila da prihvati vjeru, srce koje se oduprlo komunizmu, srce izraslo na Maslinskoj gori, srce, čija je ljubav bila jača od svih sotoninih zamki, srce koje zahvaljujući lepoglavskim anđelima sada visi o trnu Kristove krune kao ukras Neba, ljudskog dokaza postojanja Boga.
Branka Šeparović
Hrvatski tjednik