Između
Tko bi znao kojem smo zapravo pojmu namijenili riječ: između.
Crti – koja nešto spaja ili razdvaja? Trenutku – kada nešto nastaje ili nestaje? Granici – dobra i zla, rata i mira,
prošloga i budućega, uspomena i nadanja?
Što će se u Godini milosrđa dogoditi? Hoće li se pokazati rezultat između dviju opcija: milosrđa kao dostižnoga ideala, ljubavi i humanizma kojima će, se usprkos svemu, spasiti svijet ili milosrđa kao isprazne tlapnje, beskorisne i zato opasne zablude, što umanjuje oprez i slabi otpor onome što prijeti, pa je u konačnici krivac za propast svijeta?
Što će vjekovna vjera hrvatskoga milosrđa donijeti našoj, do ruba opstanka uništenoj Domovini, stiješnjenoj na sredini bojnoga polja između ludila islamskoga ubilačkog vjerničkog fundamentalizma i ludila zapadnoga (američkog + EU) ubilačkoga nevjerničkoga materijalizma.
Krenuo je rat do istrjebljenja. Ima li još vremena i smisla između tih činjenica nešto razmišljati, pisati, ukazivati, predlagati?
Između: da i ne, biram sljedeći tekst za Hrvatski tjednik, u kojemu sam tekstove što prate slike svoga TV serijala Škrinja, zamijenila tekstovima koji slike pokušavaju opisati.
Ivan Meštrović i hrvatska sudbina
Svanulo je davno, ali siva mokra južina ne da sunčevim zrakama da zasjaje u čaroliji svoje svjetlosti. U tom rimskom jutru i toj sobi Svetojerolimskoga zavoda, jedino čvrsto ugrađeni i dobro zatvoreni prozor stoji između sna i jave. Tišina bez boja struji skromnim prostorom i, naizgled, mirnim likom čovjeka na sjedalici uz prozor. Vani boje nijemim nijansama obavijaju nelijepi trg i nevesele radnike u njegovu najudaljenijemu dijelu. Bunovan prizor miješa opori kist svakodnevice, a monotona miješalica cement i vodu pretvara u smjesu budućega zida. Baš ništa ne ukazuje na vezu koja će se stvoriti istom misterijom, koja donosi i odnosi naše misli, osjećaje, ideje i 
inspiracije. Ivan Meštrović sjedi i gleda kroz prozor u to jutro između sigurnosti sobe u kojoj je našao zaklon i nesigurnih okolnosti zbog kojih je zaklon morao potražiti. Mir je samo privid između uzburkanih misli i uzbuđenih osjećaja, između dijela života koji je prošao i onoga koji će tek doći (1883.-1962.).
Kroz prozirnost prozora prozire se gdje srce želi, a nada vodi… Maleno dalmatinsko selo Otavice. Mirisnim pašnjacima mekeće runo ovaca. Na čistome izvoru veličanstvene prirode, u melodici i mudrosti epske poezije, narodne pjesme i povijesnih balada oblikuje se Meštrovićeva osobnost. Vodilja njegovoga duhovnog sazrijevanja bila je u početku pučka religioznost, zatim Biblija, pa književnost zreloga Tolstoja. (Zato će za vrlo kratkoga i posljednjega boravka u Hrvatskoj 11. srpnja 1959. otići u Krašić posjetiti zatočenoga, izmučenog kardinala Alojzija Stepinca u kojemu vjera jača kako tijelo slabi u posljednjoj dionici njegovoga puta kroz trnje do svetosti. Svoje sjećanje na taj posljednji zemaljski susret svećenika i kipara, dvaju Hrvata katolika, ostavio je Meštrović na bijelome mramornom reljefu u zagrebačkoj prvostolnici, gdje će kasnije svoj mir naći i Stepinčevi posmrtni ostatci.)
U emigraciji 1942. godine na mjestu uz prozor snaži Meštrovićeva spoznaja da je ‘misterij ljubavi odgonetka 
misterija smrti i uvjet vjerovanja u vječnost, a čovjekova djela na zemlji, pa i umjetnost, otisci su besmrtnoga bića’. Jedan otisak upravo čeka da bude otisnut…
Čini se dalekim djetinjstvo koje je igrom sudbine s nepunih 15 godina ušetalo u kamenoklesarsku radionicu, a iz nje u svjetsku umjetničku slavu upisanu stotinama kipova i crteža. Školovao se u svim relevantnim europskim središtima kiparstva, na najvažnijim svjetskim izložbama osvajao je prve nagrade. Beč, Rim, Pariz, Cannes, London, Švicarska, Berlin, Egipat, Palestina… Chicago, godina 1928. na ulaz pred Kongresnu zgradu dojahala su dva konjanika grandioznih dimenzija. Iz brončanih konja tutnji galop divljih konja hrvatskih mitskih planina, a u likovima Indijanaca koji ih jašu odjekuje njihova slavna prošlost. Zovu se Strijelac i Kopljanik (a nemaju oružja).
I u Hrvatskoj sve je više njegovih kipova u muzejima, privatnim zbirkama, posebno javnim prostorima: Grgur Ninski, Marko Marulić… i kip koji imenom povezuje sve: ‘Povijest Hrvata’!
Ta je povijest u sebe usisala Ivana Meštrovića, a u njega je utkala hrvatsku sudbinu. Veličanstvena svjetska slava opravdana do posljednjega grama bronce i najtanjega traga olovke nije ga oslobodila političkoga usuda Hrvata, vječno razapetoga između osvajača i izdajnika. U jeku Prvoga svjetskog rata – previše domoljub! U Splitu ga prate i spremaju uhidbu špijuni i agenti uljuđene Austro-Ugarske, pa mora pobjeći. U tijeku Drugoga svjetskog rata – premalo domoljub! Njegova hrvatska humanost, plemenitost i pravednost sili ga na otpor fašizmu – osudio je talijanski iredentizam prema Dalmaciji, odbio Hitlerov poziv za posjet Berlinu – ustaše ga hapse i osuđuju na smrt, 
Vatikan ga izvlači, ali novi sukob s Pavelićem značio je da samo bijeg spašava glavu. Naime, poglavnikovom odredbom čuvena okrugla zgrada Umjetničkoga paviljona preuređena je u džamiju, tako da je dodano veliko stubište, fontana i tri minareta. Meštrović se oštro i javno usprotivio prenamjeni i redizajniranju svoga djela… U skloništu i konačištu hrvatske oaze u Rimu (Zavoda posvećenom sv. Jeronimu – pustinjaku koji je 40 godina u špilji prevodio i preveo Bibliju na latinično pismo) kroz prozor ulaze strašne vijesti iz domovine – rat, smrt supruge, četnički zločinci 86-godišnjega strica Iliju u Otavicama živoga su bacili u zapaljenu kuću. Hrvata koji je postao svjetska klasa valja mrziti, a Hrvata koji je Hrvat, a ne njihov pobratim, treba ubiti…
U samoći, u miru bez zvukova i boja, toga gluhog maglenog jutra, stiže jedna vijest iznutra: ideja crteža, kolopleta ljudskih tjelesa u molitvi ‘Gospi posrednici svih milosti’. Tako će sliku, kada bude gotova, nazvati, a Marija će se radovati da smo je se sjetili u ovoj Godini milosrđa. Kao što školjka sedefom oblaže upalo zrnce pijeska, tako će Meštrović zametak početne ideje pretvoriti u sjajni biser niza svojih crkava, kapelica, kipova svetaca te raspela i drugih prizora iz Kristova života. Olovku će nekako nabaviti, posuditi, ali kako do papira? ne može tražiti još od kojih je toliko dobio… Trg nestaje iz vidokruga, i novi zid koji raste i radnici, skele, miješalice. Oči su ugledale i misao prikovala uz – papir! Tko kuca, otvorit će mu se! Tko traži – nađe! Snažne ruke, oštrim predmetom, vičnim pokretom trgaju papirnate vreće cementa i bacaju na hrpu u uglu gradilišta. Ustaje, silazi, prilazi, zamoli i dobiva – od sljedećega dana vreće pažljivo režu po rubu, a sretna umjetnikova ruka odnosi ih, čisti, slaže i lijepi.
Otisak besmrtnosti
Podloga narasla na 3,20×2,50 metara spremna je uz pomoć ugljenoga crnila vrha olovke za stvaranje prizora koji podsjeća na likove oko Zdenca života na zagrebačkome trgu koji traži promjenu imena… Meštrović je otišao, slika ostala. Netko ju je pažljivo zamotao u bijelo platno i pohranio na tavanu. Pronađena je u osvit naše suverene, slobodne, međunarodno priznate države i zahvaljujući zalaganju bivšega rektora Zavoda, a danas biskupa Vojnoga ordinarijata Jure Bogdana, ona je renovirana, uokvirena, zaštićena. Zbog visine jedva su joj našli mjesto, a ono se ukazalo na zidu s kojega se pruža pogled na prozor, kroz prozor…
Meštrović se zapravo nikada nije vratio u Hrvatsku. Titova ga je Jugoslavija pozivala na povratak, ali odbija živjeti u komunističkoj zemlji… Za odmazdu maltretiraju i hapse brata mu Petra. Dugo ne prihvaća američko državljanstvo zbog bojazni da se to ne protumači kao otuđivanje od hrvatske nacionalnosti… Vrijeme prolazi i Meštrović šalje svoje radove u Jugoslaviju, najprije 50-ak kipova, a potom 400 skulptura i crteža. Zbog osiguranja i čuvanja te imovine 1959. kratko posjećuje Hrvatsku, potom se vraća u Ameriku gdje je tri godine kasnije umro, a hrvatska ga gruda dozvala pa sada počiva u crkvi Presvetoga Otkupitelja u Otavicama…
U Rimu je ostala slika nastala čudnom igrom sudbine koja još traje, pa danas njezinim likovima stare činjenice postavljaju nova pitanja. Je li Meštrović bio u pravu ili u krivu kada se protivio muslimanskoj džamiji usred katoličkoga Zagreba? Je li Meštrović bio u pravu ili u krivu kada je, bez obzira na sve razloge, napustio Hrvatsku i otišao u američki san?
Danas kada džamije s istoka, a super profit sa zapada kreće u pohod na Europu, što je pravo ili krivo napraviti? I –razumije li se, i –hoće li se, i – može li se?
Jedina uporišna točka u razmišljanju što nam donosi sutra jest ‘otisak besmrtnosti’ na slici ljudi na koje Gospa priziva milosrđe. Povijest čovječanstva napisana je krvavim ‘otiscima ratova’. Razdoblja mira između, zapravo su primirja – vrijeme predaha, oporavka, stvaranja novoga ratnog plana, opremanja novih vojski, za Juriš!
Slutimo, a i sve više znamo, da je taj proces nabujao, dogurao do postrojavanja pred III. svjetski rat. Započet će u Europi, u Njemačkoj, iz Berlina gdje je već jednom gadno zakuhalo. Europa je najtvrđi orah otpora vražjim opačinama, pa kad se osvoji i uništi hram katoličanstva, ishodišta tolikih zanosnih ljudskih dostignuća, dugovjeke civilizacijske vrijednosti, uspješnost na svim poljima stvaranja, e tada će biti mačji kašalj priključiti sadašnjih 50-ak, a po potrebi i novih stotinu okolnih ratnih žarišta, koje smišljaju i provode sotonini najbliži suradnici među ljudima. Ako se opasnost izmakne kontroli razuma, ako rat izbije, ne će se obuzdati do totalnoga uništenja, bez ostatka života za barem malu, Noinu arku. Završena je prva faza priprema pred start. Veličanstvena civilizacija ljudskoga genija napukla je po svim šavovima, raspada se po svim dijelovima – jer moralo se mnogo toga uništiti da bi čovječanstvo vratili i sabili u selo – Globalno selo!
Poglavar, ujedno i vrhovni zapovjednik generalštaba, izlegao se vragu ispod repa pa izmilio na površinu kao sluga pokorni te prodorne inteligencije, raspomamljene mašte, sadističkih nagona, paklene mržnje i razaračke snage. Zove se Big Brother (po naški Veliki Brat, ali hrvatski jezik nam više nije in, trendy i cool, a nerazumljiv je i premijeru koji nam je odnekuda došetao i rekao da je sve good.)
Skupljena je probrana ekipa ljudskih izroda i moralnih kreatura. S odličnim uspjehom završili su brzi kurs za ‘korisne idiote’. Tupani i glupani znaju s kim tikve sade, a očekuju poštedu. Sudbina im je zapečaćena – među normalne nema povratka, kod Sotone imaju vijek trajanja. Ostalih desetak milijardi seljaka rasuti su Globom. Sluge, kmetovi, robovi pa stoka za odstrjel (onako kako su mesari nekada u Ovčaru bacali ostatke iz klaonica, a četnici se dosjetili pa pobacali ranjenike iz vukovarske bolnice).
Vrag je jak i zato jer je oprezan, u stalnoj potrazi za opasnim korovom svoga crnog pašnjaka – u noći izlazi u obilazak i po krijesnicama raspoznaje uspravne ljude koji se ne daju, ne predaju, ne pristaju odkrstiti, već guraju kamen uzbrdo, ispravljaju krive Drine, zaustavljaju opasne stranputice što vode u bojno polje.
Još donedavno govorili smo o bogatstvu raznovrsnosti prirode i raznolikosti unutar ljudske vrste. Činjenica da je čovjek u genetskome smislu samo nekoliko postotaka drukčiji od ostalih stvorenja, a međusobno gotovo zanemarivo, čini taj raskošni buket čovječanstva još privlačnijim i tajanstvenijim. Drugi, stranci, tuđinci, njihovi, različiti, drukčiji… postoje od spiljskih vremena. Susret može, a ne mora postati sukob. Dodir se jednom uzdigne u zagrljaj, a drugi put sroza u udarac. Tanana je granica između prijateljstva i neprijateljstva – puna eksplozivnih živaca, lukave sumnjičavosti, nužnoga opreza. Ali tu su istovremene, mnogobrojne silne finese privlačnosti što čipkaju veze zbog kojih se isplati roditi, živjeti i biti čovjekom.
Priroda nam u svakome trenutku, na bezbroj načina kazuje da je Svemir, Planet, Čovjek neraskidivo klupko, cjelina koju gradi svaki atom. Putujući vječnim i poklonjenim životom, od nevinosti špiljskoga crteža obojanoga smjesom krvi i ugljena, stigli smo do paklenoga stroja koji pokreće milijarde ratnika. Masa je to poput tektonskih ploča koje preslaguju kontinente uz kataklizmičke posljedice. Precvikao je Nečastivi kabel, koji je držao u ravnoteži sva pravila i svačija prava, jednostavnom formulom: Sloboda svih i svega je apsolutna, neprikosnovena, s time da zastaje i ne prolazi u prostor tuđe slobode! Big Brother juriša protiv svih sloboda, preskače sve granice različitim vojskama koje za nagradu dobivaju ratni plijen (kolika su blaga Crnogorci opljačkali iz bogatoga južnog predgrađa Dubrovnika. Naša predsjednica ovih dana boravi u Crnoj Gori na međunarodnom skupu o sigurnosti (!) na kojoj sudjeluje ekipa iz Jugoistočne Europe, te tutori toga pojma NATO i EU.)
Novac može sve kupiti i sve uništiti
Globalno je selo završeni projekt i instalirana stvarnost. Proces je napredovao dok su se ljudi pitali – što se događa, čini se da nešto nije u redu… možda tako mora biti a ja sam se uzalud uspaničio…
Mediji svih vrsta ljude su zatupjeli, izludjeli. Bankari i zakonodavci opljačkali, osiromašili. Biznismeni i njihovo najprofitabilnije ulaganje – političari, okrenuli su svijet naopačke, naglavačke, naopako. Ustoličen je Bog Novoga doba: ‘money, money, money, makes a world go round’. Novac može sve kupiti i sve uništiti.
Kao što je naše sveto hrvatsko tlo poharano minama, tako je planet prekriven postajama atomskoga, kemijskog, biološkog bojnog oružja. Niz završava najopasnijim: ljudskom destrukcijom. Središte bojnoga polja III. svjetskoga rata postavljeno je u Njemačkoj, državi velikoga naroda koji je perfidnim ucjenama (za zločine koji se ne nasljeđuju), a i zbog vlastite savjesti zapravo duboko iskompleksirana nacija. Među desetcima milijuna Nijemaca odabrana je protestantkinja iz Istočne Njemačke, prosječna osoba, nekompetentna političarka, ali beskrajne ambicije kojoj godi biti nazivana lidericom, najmoćnijom ženom, kreatoricom, vođom EU: Angela Merkel. Pažnju i povjerenje Big Brothera stekla je cinkarenjem, uništavanjem i micanjem s političke scene velikoga humanista i europejca Helmuta Kohla. Tako ona danas bez ustručavanja i zamuckivanja, bez stanke i razmišljanja, u tajnosti pregovara s dvjema suprotnostima: agresivnim anarholiberalnim ekstra profitom Amerike i muslimanskim isključivim, dogmatskim, opasnim fundamentalizmom islamizma. Jednima sa zapadne strane, drugima s istočne širom otvara vrata europskoga kontinenta. Dođoši (po zagrebački dotepenci) svaki za sebe prijete uništenjem. Zajedno na istome prostoru i jednako snažnim osvajačkim ambicijama ne će ostaviti kamen na kamenu.
Američki san o slobodi, demokraciji, pravednosti, jednakim šansama za sve privukao je na kontinent one strane Atlantika ljude iz raznih krajeva svijeta različitoga podrijetla, kultura, vjera, navika, ali i motiva i razloga doseljavanja. SAD postaje patchwork koji na okupu drži zajednička podloga, po kojoj cilj stjecanja novca opravdava sva sredstva, a čvrsto proštepani obrub koji brani American way of live.
Idealan materijal za vojsku koja će taj way prenijeti u Europu. Obezglavljena, raspamećena, ukroćena ‘stara dama’ krotko dopušta uime sloboda bez granica da joj dolari kupuju medije, banke, političare, industriju, poljoprivredu, radnike i stručnjake, pamet i projekte, inovacije i patente.
Potom kolonizatori sve kupljeno (ili ukradeno) ubace u miksere, blendere, shakere i dobivenu smjesu spajaju sa danajskim darovima koje su donijeli. Tlo će uništiti kemikalije proizvedene u biološko-kemijskim laboratorijima oružja. Prirodnu hranu zamijenit će protuprirodna, u kojoj je genetski promijenjen sastav namirnica pa organizam umjesto hranjiva unosi zabunu.
Čuvanje zdravlja zamjenjuje projekt razbolijevanja. Zakoni smanjuju prava pacijenata i pravilan rad liječnika. Manipuliraju farmaceutskom industrijom. Izbor lijekova sugerira se marketinškim porukama (‘za sve upute i savjet upitajte svoga liječnika ili ljekarnika’). A ti novi, zovu ih generičkim lijekovima, zamijenili su ljekovite lijekove – monstrumi u tabletama i injekcijama ne liječe bolest kojoj su namijenjeni, a uzrokuju nuspojave često opasnije od temeljne bolesti. Egzistenciju će uništiti bankarski sustav lihvarenjem Mletačkoga trgovca, porezni sustav će oduzeti nekretnine… američka pita na stolu 51. američke savezne države – Europe.
Muslimanski svijet ima vjeru – islam, od Alaha stvorenu, preko Muhameda objavljenu, zapisanu zanosnim tekstovima, dubokom mistikom, plemenitim uputama u Kur’anu. No kako vrag ne spi, u djelu muslimanskoga svijeta izrodio se fundamentalizam, monolitni vjersko-političko-agresorski pokret, koji ostale vjere smatra nevjerama, ostale vjernike nevjernicima pa ih doživljava kao neprijatelje koje treba udaljiti sa lica zemlje.
Kroz istočna vrata Europe prodire u mnogoljudnim kolonama na poziv Angele Merkel. Za razliku od golemoga i raznovrsnoga američkog plana, islamsko oružje mnogoljudna je biološka bomba. Prelaze granice, teritorije, kulture, tradicije, zakone, interese milijuna Europljana koje ne bendaju za suhu šljivu.
Vrag u jazbini
U ime Alaha se ide, u ime Alaha se ostaje, u ime Alaha preuredit će Europu po svome. Katoličke se crkve urušavaju, pa što se džamije ne bi gradile?
Planiraju u granicama i preko granica Otomanskog Carstva Sulejmana Veličanstvenog uzeti sve od europskog standarda i ostalih postignuća, (to gledamo u nizu turskih sapunica koje emitiraju TV kuće u vlasništvu američkoga, uglavnom židovskoga kapitala). Ali ispod europskih kostima u stvarnosti će biti (baš kao što sapunice prikazuju) nepromjenjiva, neuništiva vlastita vjera, kultura i tradicija uz koju nema mjesta za drugačije, posebno one koji bi se mogli praviti važni kao domaćini, vlasnici svog europskog doma.
Na adresama europskih država useljava se američki liberalizam i islamski fundamentalizam koji imaju uporište svaki u svojoj polovici otvorenoga, tolerantnog srca Angele Merkel. Ali, otpori, demonstracije, protesti, novi ljudi i pokreti pružaju sve žešći i masovniji otpor. Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug: počinje boj, svi u stroj!
Big Brother zadovoljno javlja u tamu brloga – dobro smo zakuhali, ne zna se tko će koga, a nadamo se svak’ svakoga. Vrag u jazbini uživa – okrene li, npr. u Hrvatskoj, HTV, ili RTL ili TV NOVU ili Al Jazeeru – svi objavljuju što je programirao. Zadovoljan je podaništvom svih medija po Selu, ali Hrvati su nenadmašni – kako su sve lijepo shvatili, pa prihvatili i emitiraju: red jadnih izbjeglica sa istoka koje valja primiti iz humanih razloga, red bogatih investitora sa zapada koje valja primiti iz geopolitičkih razloga, red židovskih stalnih kritika, koje valja respektirati iz svih mogućih razloga. A kada pravi razlozi završe posao, na ekranima će biti mrak i muk. Rok službe istekao je za đavolje suradnike!
Ali ostati će bijeli papir, svjetlo sunca i smjelost ljudi okupljenih u klupko života pod zaštitom ‘Gospe posrednice svih milosti’, na crtežu Ivana Meštrovića. Otiđite u Rim, posjetite hrvatski papinski Zavod svetoga Jerolima i pogledajte to čudo ljepote ljudskih bića isprepletenih međusobno, a svak u svojoj osobnosti i posebnosti kojima ostavljaju u vječnosti ‘svoj otisak besmrtnoga bića’.
I pročitajte sljedeći nastavak ove opasne priče u vremenu koje bi moglo iznjedriti III. svjetski rat. Tema je sužena na hrvatsku mjeru: Islam i Hrvatska, Amerika i Hrvatska, Europa i Hrvatska. Tko nas vodi i kako je krenulo, možda ćemo izbjeći III. svjetski rat jer ćemo do tada nestati sa lica zemlje. A možda će se dogoditi i obrat. Jer još nije sve gotovo. U ratovima često pobjeđuje napadač, ali hrvatski Domovinski rat pokazuje da može pobijediti obrana. Gnjev pravednika! Gnjev prevarenih! Možda ćemo mi, narod dugovjekoga predziđa kršćanstva, vratiti Isusa u Europu, a vojske osvajača vratiti odakle su došle. Za uspomenu poklonit ćemo im sliku i priču gdje je sve loše počelo, a gdje će sve dobro završiti – na Pelješkome mostu koji čuvaju Stepinčevi anđeli. Svetost je jača od pakla, kao što je svjetlost jača od tame.
Do čitanja! (Dakako, na hrvatskome jeziku).
Branka Šeparović
Hrvatski tjednik