Auto nije ured, niti dnevni boravak

PIŠE:Ružica Cigler

Vozeći se na posao u koloni iz suprotnog smjera vidim vozača koji, istina puzi, ali istodobno na mobitelu tipka poruku. Ni 50 metara dalje vidim pješaka koji na semaforu ne poštuje crveno svjetlo (kolona je), nego telefonirajući (prilično glasno) prelazi ulicu, a automobili nailaze s obje strane jer im je zeleno.To me podsjetilo da sam istog jutra krajičkom uha čula na radiju da mobiteliranje za vrijeme vožnje jednako kako da vozač ima 0,8 promila alkohola u krvi. Oduvijek sam htjela znati nekakav usporedni podatak o štetnosti telefoniranja, ali se nikad nisam potrudila potražiti ga, a sad mi je bio serviran. No nisam dovoljno pažljivo slušala da čujem ima li još koja usporedba.

Slutite, veliki sam protivnik telefoniranja za vrijeme vožnje, čak i onog ‘hands free’, pa sam potražila o kojoj je vijesti zapravo riječ. Tog su dana, naime, bili prezentirani rezultati istraživanja Hrvatskog autokluba o korištenju mobitela u vožnji. Istraživanje je bilo prilično opsežno (11.504 vozača na 45 lokacija u 27 gradova i pet izdvojenih cesta), a obavljeno je promatranjem na terenu i internetskom anketom. Krešimir Viduka, HAK-ov voditelj projekta samo je potvrdio ono što svi znamo: većina vozača koristi mobitel u vožnji, podjednako žene i muškarci. Najveći broj vozača prilikom razgovora drži mobitel u ruci, a tek manji broj koristi slušalice.

Podatak o jednakom učinku na vozača, telefonira li ili je prije vožnje pio alkohol, K. Viduka je smjestio „inozemna istraživanja“ pa sam se dala u potragu jer su me zanimale i druge moguće paralele. Čini se da je HAK koristio izvješće Svjetske zdravstvene organizacije, u sklopu kojeg je britanska studija u kojoj je spomenuto da vozač  jednako nepažljiv vozi i telefonira ili u krvi ima 0,8 promila alkohola. Studija još spominje da je smanjena koncentracija vozača zbog telefoniranja prolazna i povremena, a učinak alkohola traje puno duže. Zaključak je i da vozači telefonirajući ipak imaju stanovitu kontrolu (može prekinuti  razgovor), dok vozači pod utjecajem alkohola ne mogu učiniti ništa da bi eventualno poboljšali svoje vozačke performance. Alkohol ometa i vozačevu prosudbu, a telefoniranje prosudbu  neće omesti, premda će je možda odložiti.

Studija zaključuje: ukupni rizik od alkoholiziranosti veći je od rizika vožnje s mobitelom u ruci.

Vjerujem da je tako, no, očito zbog uočljivosti, meni telefoniranje više smeta. Jasno  vidim kad netko telefonira, a istodobno ni po čemu neću znati da vozač ima, recimo, onih graničnih 0,5 promila u krvi.

Razmišljajući o mobiteliranju za vrijeme vožnje pitam se koliko vozač usredotočen na razgovor uopće primjećuje što se događa oko njega, vidi li uopće prometne znakove? Poznato je da vrludaju u svom prometnom traku i ne voze ravnomjernom brzinom. Sigurno su sporiji u reakciji, pri kočenju, a lakše će se naći u problematičnoj situaciji na cesti nego vozači koji prate promet ispred i iza sebe.

Našla sam podatak da vozač s mobitelom u ruci ima četiri puta veću vjerojatnost za sudar. Čak ni hands free neće smanjiti taj rizik jer u pitanju je mentalna rastresenost.

Iz HAK-ova sam istraživanja još doznala da deset posto vozača koristi mobitel tijekom vožnje i, zamislite, dva posto tipka poruke. Po onome što ja vidim na ulicama i cestama, meni se čini da bi taj postotak trebao biti veći, ali se slažem sa zaključkom da uglavnom telefoniraju vozači samci. Njima je mobitel, kako je to zgodno rekao Viduka, “virtualni suputnik”.