Tajni izvori demokracije i razlozi njene neuspješne uspostave na Bliskom istoku
Raspad država na Bliskom istoku nakon Arapskog proljeća donio je nezamislivu izbjegličku krizu koja pritišće Europu. U isto vrijeme muslimanski radikali šire svoj terorizam cijelim svijetom. Što je pošlo krivo i zašto se demokracija nije primila u državama Bliskog istoka? Roger Scruton, jedan od vodećih svjetskih filozofa, konzervativac, ovim briljantnim tekstom ulazi u skrivene mehanizme demokracije i iznosi na svjetlo ključne pogreške današnjih zapadnih političara koji zbog svog neznanja, namjesto da razriješe probleme koji su doveli do kaosa, na postojeći kaos dolijevaju ulje…
Demokracija kao rješenje svih svjetskih sukoba?
Vodeće zapadne nacije već neko vrijeme djeluju po pretpostavci kako je demokracija rješenje političkih sukoba i kako krajnji cilj vanjske politike treba biti poticanje demokracije u državama u kojima ona još ne postoji. I dalje se nastavljaju držati te pretpostavke bez obzira na događaje na Bliskom istoku. To je razumljivo, jer u pravilu demokratske države međusobno ne ratuju, a niti se unutar njihovih granica javljaju građanski ratovi jer kad narod u demokraciji bira svoje predstavnike, postoji sigurnosni ventil koji sprječava da sukobi dovedu do eksplozije te se nepopularne vlade svrgavaju bez nasilja. Zbog toga je demokracija postala prihvaćena u zapadnjačkoj vanjskoj politici.
Iz takve perspektive hladni se rat promatra kao sukob između demokracije i totalitarizma, rat u kojem je demokracija pobijedila, a s pobjedom demokracije došlo je do oslobođenja naroda u bivšim komunističkim državama. Tamo gdje je bila tiranija i ugnjetavanje, sada postoji sloboda i ljudska prava.
Ako proučavamo riječi koje koriste zapadni političari, stalno ćemo nailaziti na ideje demokracije, slobode i ljudskih prava, tri riječi koje se uvijek izgovaraju u jednome dahu i za koje se pretpostavljaju da se mogu uskladiti sa svim mogućim situacijama.
To je pouka koju mnogi zapadni političari izvlače iz iskustva hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza. Ali, po mom mišljenju, ideja demokracije kao jedinog načina rješavanja svih političkih i društvenih sukoba u cijelom svijetu, temelji se na neuzimanju u obzir povijesnih i kulturnih uvjeta i nezapažanju kako je demokracija zapravo moguća zbog nekih drugih ne tako lako uočljivih institucija unutar društva.
Spremno prihvaćamo kako demokracija ide ruku pod ruku sa slobodom pojedinca i zaštitom ljudskih prava, ali propuštamo uvidjeti kako su to tri pojma, a ne jedan, i koji se podudaraju samo u određenim uvjetima.
U Rusiju je demokracija uvedena bez adekvatne zaštite ljudskih prava, a u Britaniji su u 19. st. mnoga ljudska prava bila zaštićena još prije pojave onoga što nazivamo demokracijom.
Na Bliskom istoku danas postoje stranke kao npr. Muslimansko bratstvo u Egiptu koje pobjedu na izborima doživljavaju kao mogućnost nametanja načina života koji je mnogim građanima neprihvatljiv. U takvim okolnostima demokracija je prijetnja ljudskim pravima, a ne način njihove zaštite. Imao sam priliku proučavati ova pitanja tijekom osamdesetih godina kad sam posjećivao prijatelje i kolege koji su pokušavali posijati sjeme opozicije u komunističkim zemljama. Ovi građani republikanskog duha izlagali su se riziku uhićenja za aktivnosti koje bismo mi danas smatrali potpuno nevinim. Vodili su tečajeve za mlade ljude koji su bili lišeni obrazovanja zbog političkog profila svojih roditelja. Osnovali su mrežu podrške za pisce, učenjake, glazbenike i umjetnike koji su imali zabranu predstavljanja svojih radova. Krijumčarili su Biblije, religijske simbole i knjige.
U komunizmu su dobrotvorne ustanove bile ilegalne, a komunistička partija je kontrolirala religijske institucije te se zbog toga sav ovaj rad morao odvijati u tajnosti. Totalitaristički sistem ne čini nepravdu samo ukidanjem demokratskih izbora i nametanjem jednostranačke države, već također ukidanjem razlike između građanskog društva i države kako se ništa značajno ne bi događalo bez kontrole Komunističke partije. Proučavajući situaciju u istočnoj Europi brzo sam uvidio kako politička sloboda ovisi o delikatnoj mreži institucija koje su moji prijatelji nastojali razumjeti i ako je moguće oživjeti.
Četiri ključne institucije bez kojih je demokracija nemoguća
1. Neovisnost sudstva
Koje su to, dakle, institucije? Prva među njima je neovisnost sudstva. Kad god je Komunistička partija imala neki interes, sudac bi od Partije dobio upute za donošenje presude. Nije bilo važno da li je uopće postojao zakon kojeg je optuženik prekršio jer je zakon po potrebi u zadnjem trenutku mogao biti izmišljen. Ako je partija htjela nekoga strpati u zatvor, sudac je morao tako presuditi. Ako bi odbio, tada bi on, ako bi imao sreće, završio u zatvoru (ili bi ostao bez glave). U takvim okolnostima, vladavina prava bila je fiktivna. Zakoni su bili samo maska koju je na sebi nosila Partija jer je upravo Partija bila ta koja je diktirala svoje odluke narodu.
2. Pravo vlasništva
Zatim postoji institucija prava vlasništva. U komunističkoj državi ljudi nisu mogli zakonski imati pravo vlasništva. Njihova kuća ili stan bio je u vlasništvu države. Njihove osobne stvari nisu mogle slobodno kolati na tržištu, a plaće i mirovine ovisile su o njihovoj političkoj podobnosti i mogle su im biti oduzete u svakom trenutku. U ovakvim okolnostima, ekonomija se odvijala u podzemlju jer nije bilo zakona koji bi provodio ugovore koji su ljudima trebali u svakodnevnom životu. Npr. ako bi postojao dogovor između susjeda o razmjeni povrća u zamjenu za instrukcije iz matematike i ako jedan od njih nije izvršio svoju obvezu, druga strana ne bi mogla tražiti pomoć suda jer bi oboje završili u zatvoru zbog ugovaranja ilegalnog posla. Sve transakcije su ovisile o osobnom povjerenju u situaciji u kojoj je bilo sve manje i manje povjerenja. Stoga, društvo je bilo iskidano sukobima i sumnjama koje ni zakon ni politika nisu mogli ispraviti. Komunističkoj je partiji ovakva situacija odgovarala jer je mogućnost osnivanja otpora na ovaj način bila smanjena.
3. Sloboda govora i mišljenja
Zatim imamo slobodu govora i mišljenja. Sloboda izražavanja i iznošenja određenog mišljenja bez obzira koliko ono za druge bilo uvredljivo, smatrana je već u vrijeme filozofa Lockea u 17. st. kao preduvjet političkog društva.
Ova sloboda izražavanja sadržana je u američkom Ustavu. John Stuart Mill obranio ju je od viktorijanskih moralista i od tada postoji među nama. Ovu slobodu često uzimamo zdravo za gotovo, čak toliko da je smatramo stanjem s kojim čovječanstvo započinje, stanje kojem se automatski vraćamo čim su snage koje nas ugnjetavaju uništene. Ali moje iskustvo komunističke Europe uvjerilo me u suprotno. Doktrina, konformizam i šikaniranje opozicije opisuju stanje s kojim čovječanstvo započinje postojanje i nema razloga misliti kako je demokracija drugačija u ovom pogledu od islamističkih teokracija ili jednostranačkih sistema totalitarističkih država.
Naravno, suzbijena mišljenja se mijenjaju ovisno o obliku društva kao i metode njihova suzbijanja. Treba nam biti jasno kako garancija slobode mišljenja ide protiv temelja društvenog života i predstavlja određeni rizik koji ljudi nisu skloni prihvatiti. Na taj način ne propituješ samo određeno vjerovanje, već ugrožavaš socijalni poredak koji je izgrađen na tome. Zbog toga, što je doktrina osjetljivija, jače je zaštićena. Oba ta principa očita su iz reakcije islamista na kritike njihove religije, baš kao i u vjerskim ratovima koji su opustošili Europu u 17. st. – upravo ono što je bilo najapsurdnije bilo je najzaštićenije. A kritičari nisu tretirani kao ljudi s intelektualnim poteškoćama, već kao prijetnja i neprijatelji društvu, a za vjernike – neprijatelji Božji. Isto je tako bilo u komunizmu u kojem je sistem vladavine bio izgrađen na teorijama koje se možda moglo smatrati pouzdanima u ranim danima industrijske revolucije, ali koje su u poslijeratnoj ekonomiji očito smiješne. Zbog tog istog razloga bila je najveća hereza kritizirati ih.
4. Institucija legitimne opozicije
Na kraju imamo legitimnu opoziciju. Legitimna opozicija vjerojatno je bila najveća “žrtva” komunizma koja je utjecala na Europu. Lenjin je nametnuo komunistički sistem u Rusiji, učinio je to u obliku hijerarhijske diktature u kojoj su naredbe prosljeđivane s viših na niže razine. To je bila vrsta militarističke vlade i opozicija se ne može ujediniti protiv nje slično kao što se vojnici ne mogu ujediniti protiv svojih zapovjednika. U izvanrednim situacijama ovakva vrsta discipline je možda nužna, ali ona je sušta suprotnost civiliziranoj vladavini. U ovoj državi (Ujedinjenom Kraljevstvu, op. prev.) pretpostavlja se, još od vremena Anglosaksonaca, da se o političkim odlukama odlučuje na skupštini nakon saslušanja svih strana i uzimajući u obzir mnoštvo interesa koje treba pomiriti. Još prije dolaska demokracije, parlament se dijelio između vlade i opozicije. U stresnom razdoblju 16. i 17. st. došli smo do zaključka kako, kada stvari odu u pogrešnom smjeru, vlada bez opozicije ostaje bez korektiva. To smo vidjeli u Sovjetskom Savezu – sistem vladavine koja bez kočnica juri ravno u kameni zid budućnosti.
Na ilegalnim fakultetima u komunističkoj Europi, moji prijatelji i kolege proučavali su te stvari i pripremali se za željeni dan kad će Komunistička partija iscrpiti sve racionalne mogućnosti i izdahnuti. Naučene lekcije trebat će ponovno učiti jer naši političari jure naprijed ispod zastave demokracije a da ne zastanu i promisle što demokracija zapravo zahtijeva.
Demokracija – dopustiti da nas vode ljudi koji nam se ne sviđaju
Nakon četiri ključne demokratske institucije, moramo još razmotriti temeljnu točku demokracije, a to je mogućnost da nas vode ljudi koji nam se ne sviđaju.
U Egiptu danas mnogi ljudi odbijaju prihvatiti rezultate nedavnih izbora. Vojska se umiješala pod izgovorom održavanja reda, ali zapravo donosi vrstu nereda za koje se vojske obučavaju kako bi ih rješavale – nered bojnog polja. Razlog zbog kojeg se ovo dogodilo je tema kojoj ću se vratiti sljedeći tjedan. Ne bi trebali pretpostavljati kako egipatski narod postupa drugačije od nas kad se radi o vrlo teškoj disciplini življenja pod vladom koja im se ne sviđa.
Iz svog iskustva znam koliko ta vrsta discipline može biti teška. Moj otac je bio vjerni pobornik laburista. Vjerovao je kako su svi torijevci korumpirani predstavnici ugnjetavačke vladajuće klase i kako je cijeli engleski sistem vladavine: Anglikanska crkva, Kuća lordova, monarhija, plemstvo, stara sveučilišta, industrijalci i financijeri itd., zapravo sistem izrabljivanja postavljen u korist manjine na račun većine.
Mislim da je to bilo uobičajeno mišljenje među pobornicima laburista u to vrijeme, a laburistička stranka nije činila gotovo ništa kako bi to opovrgnula. Zbog toga je moj otac mrzio torijevce i sve njihove predstavnike u parlamentu. Kad bi torijevci pobijedili na izborima ili ako su podržali zakon koji je po njegovu mišljenju ugrožavao interese sindikata ili radničke klase, danima nismo mogli smiriti njegov bijes. Ipak, prihvatio bi rezultate izbora i njegovu zakonitost. Znao je da jedino što može učiniti je priključiti se kampanji za ukidanje zakona s kojima nije zadovoljan. Moj otac je bio bijesan kao i uvijek kad je vlada Tonyja Blaira odlučila zabraniti tradicionalne oblike lova bez obzira na masovno protivljenje običnih ljudi koji žive na selu.
To je bila nova vrsta zakonodavstva usmjerena na manjinu i potpaljena sentimentalnošću za koju smatram da ne bi trebalo biti mjesta u parlamentu. Taj zakon je utjecao na mene jer je lov bio dio mog života i života mojih ruralnih susjeda, ali morao sam progutati razočaranje i prihvatiti da je zakon legitiman. Mogu se uključiti u kampanju za ukidanje tog zakona, ali dužan sam kao građanin pridržavati se tog zakona.
Prihvaćanje takvog zakona je teret koji smo ja i drugi torijevci trpjeli trinaest godina dok su na vlasti bili laburisti. To je taj teret o kojem govorim – teret biti vođen ljudima s kojima se ne slažemo pa čak i nekima od njih koji nam se uopće ne sviđaju. Mislim kako ljudi nisu dovoljno svjesni koliko je protivno ljudskoj prirodi prihvaćati naredbe onih s kojima se ne slažeš.
Arapski pokret kao pokušaj uspostavljanja demokracije u Tunisu, Libiji i Egiptu
Mnogi su doživjeli Arapsko proljeće kao narodni pokret za uspostavljanje demokracije protiv autokratske vladavine. Na jedan način, to je istina. Ipak, možemo uočiti, pogotovo u Tunisu, Libiji i Egiptu, pojavu demokratsko izabranih vlada koje se ne obaziru na ikakva uvjerenja drugačija od njihovih. U zapadnim demokracijama, naše vlade su svjesne, kako mnogo ljudi, a možda čak i većina njih, nije za njih glasala. Stoga, moraju se potruditi kako bi ih i protivnici prihvatili.
Pogledajte izjave nedavno izabranog, ali i ubrzo smijenjenog egipatskog predsjednika Morsija. U njegovim izjavama nećete pronaći ništa ili vrlo malo onoga što bi vam govorilo kako je svjestan da postoje Egipćani koji se s njim ne slažu i za čiji pristanak se mora stalno truditi. Nemoguće je razlučiti iz njegovih govora da je svjestan kako postoje građani koji su kršćani ili ateisti, a također i muslimani koji ne žele da islam bude nametnut kao državna religija.
U njegovu viđenju izbora oni daju apsolutno pravo nametanju programa vladajuće stranke, a protivnici su izgubili svako pravo na svoj program. Odgovor vojske na to je bio da je ona jedina koja ima pravo nametnuti svoj program jer su predstavnici interesa svih Egipćana, a ne samo interesa Muslimanskog bratstva. A to što moramo ubiti popriličan broj Egipćana kako bismo dokazali da ih predstavljamo je nešto što se ne može izbjeći.
Opozicija i kompromis u zapadnim demokracijama
U našem sistemu opozicija ima zakonit udio u zakonodavnom postupku. Zakoni se rijetko provlače bez obraćanja pažnje na moguće neslaganje i opća pretpostavka je kako će krajnji rezultat biti kompromisan – pokušaj pomirenja mnogih sukobljenih interesa. Ideja donošenja zakona kao vrste kompromisa je neobična.
Prirodni poredak opisan je još u Starom zavjetu u kojem kraljevi vladaju dekretom. Istina je da primaju savjete, ali ne obaziru se na ičije interese osim svojih. U ljudskom životu postoje situacije u kojima je dobro biti sumnjičav prema kompromisu ili ga čak zabraniti. U bitci nema kompromisa s neprijateljem. U religiji nema kompromisa s đavlom. I upravo zbog toga kad se religija infiltrira u politiku, dolazi do rizika u političkom procesu. Zato, u povijesti modernog Egipta, mnogi predsjednici nisu davali Muslimanskom bratstvu moć. Bratstvo vjeruje kako u zakonima i u politici ne smije biti kompromisa, već jedino poslušnost volji Božjoj.
U 17. st. u našoj državi (Velika Britanija op. prev.) vodio se građanski rat zbog religije. Puritanci su željeli nametnuti Božji poredak (tj. teokraciju) u Velikoj Britaniji bez obzira što narod mislio o tome.
Stuarti su bili naklonjeni Katoličkoj Crkvi što je većini postalo neprihvatljivo jer su bili svjesni kako bi to pogodovalo širenju stranog utjecaja u Velikoj Britaniji. U građanskom ratu obje strane su se grozno ponašale upravo zato što je duh kompromisa nestao sa scene. Rješenje nije nametnuti novu skupinu dekreta s vrha, već napraviti mjesta opoziciji i politici kompromisa. To je prepoznato u Veličanstvenoj revoluciji 1688. kad je parlament ponovno uspostavljen kao vrhovna zakonodavna institucija, a ljudska prava, nasuprot suverenoj vlasti, ponovno su prihvaćena sljedeće godine u deklaraciji prava.
Mislim da je ovo najvažnije pitanje za Bliski istok danas: pomirenje između poslušnosti religiji i sekularne vladavine prava. To pitanje je raspravljeno još u ranoj Crkvi potaknuto Isusovom prispodobom o plaćanju poreza. U toj prispodobi Isus nas poziva da dajemo caru što je carevo, a Bogu što je Božje. Drugim riječima, to znači biti poslušan caru kad su u pitanju svakodnevni poslovi dok u svom osobnom životu trebamo poštivati zakone svoje religije. Njegova je pretpostavka da je moguće pomiriti jednu poslušnost s drugom, s obzirom na to da su zahtjevi religije jednostavni i očiti. Zaista, postoje samo dvije zapovijedi, ljubi Boga svim srcem svojim i svog bližnjega kao samoga sebe. Isus je pretpostavljao da te dvije zapovijedi nikad neće ugroziti legitimne zahtjeve vlasti. I ova pretpostavka je izgrađena u izjavama rane Crkve.
Naravno, u Europi postoji cijela povijest sukoba između pape i careva, između religijskog entuzijazma i sekularnog zakona. Ipak, pošteno je reći kako smo do kraja 17. st. kad je prosvjetiteljstvo proširilo svoj utjecaj uzduž i poprijeko naše civilizacije, počeli prihvaćati kako poslove ovog svijeta trebamo obavljati po svjetovnim pravilima, da je te zakone donio čovjek, da su svjetovni, i da su, ako je moguće, neutralni s obzirom na postojanje različitih religija koje se nalaze unutar pojedine države.
U bilo kojem očitom sukobu između sekularnog prava i religijske poslušnosti prihvaćeno je, u našem društvu, kako sekularno pravo mora prevladati. Postoji nada da su ove dvije sfere dužnosti, sveta i svjetovna, dovoljno odvojene, tako da će biti jako malo ili uopće neće biti preklapanja između njih. Da kažem otvoreno, religija je, u našem društvu, postala privatna stvar koja ne postavlja zahtjeve društvu kao cjelini.
Privatizacija religije nije se dogodila svugdje u modernom svijetu, a posebno ne u muslimanskom svijetu. Danas vidimo kako je islamski premijer Tursku doveo na rub građanskog nemira buneći se protiv sekularne države. Vidimo u Egiptu, u kojem se vojska umiješala kako bi smijenila predsjednika koji želi vladati Egiptom putem islamskog (šerijatskog) zakona. Vidimo široko rasprostranjen sukob između sunita i šiita koji sada uništava Siriju. Ali na cijelom Bliskom istoku, sloboda govora, sloboda udruživanja i sloboda vjeroispovijesti su pod napadom. Zašto je to tako i što bi trebalo učiniti po tom pitanju?
(Ostale tekstove iz ovog niza vidi OVDJE!)
Roger Scruton, izvor
Prijevod Vedrana Čolić | Bitno.net